Tragovi postojanja mostarskih Jevreja pred nestajanjem

Uz poteškoće s kojima se suočavaju svi stanovnici Mostara, kao što su nemogućnost da biraju i da budu birani na nivou gradskih struktura vlasti već skoro deceniju i po, finansijske, ekološke i infrastrukturne probleme, tamošnji Jevreji imaju i dodatnu poteškoću. A to je nedostatak sinagoge i jevrejskog kulturnog centra, piše DW.

Naime, Jevrejska općina Mostar u znak zahvalnosti za spašavanje Jevreja u toku Drugog svjetskog rata, ali i nemogućnosti da obnovi razrušenu bogomolju, Mostaru  je 1952. godine poklonila objekat sinagoge. Uz uslov da se koristi isključivo za potrebe Pozorišta lutaka u tom gradu. Od tada, mostarski Jevreji nemaju mjesto za zajedničke molitve ni okupljanja.

Takvo stanje se pokušavalo promijeniti 1996. godine, kada je nakon završetka ratnih dejstava u Mostaru, tadašnja općina odobrila lokaciju, kao i projekt izgradnje nove sinagoge u okviru Jevrejskog kulturnog centra. Realizacijom tog projekta Mostar bi bio treći grad u svijetu, pored Jerusalema i Sarajeva, koji bi u krugu od 150 metara zračne linije imao sinagogu, džamiju, pravoslavnu i katoličku crkvu.

Papirologija i birokratski problemi rješavani su pet godina, da bi 2001., povodom Dana sjećanja na žrtve holokausta i dolaska visoke delegacije Jevrejske svjetske zajednice, u Mostaru bio postavljen kamen temeljac na mjestu gdje je predviđena izgradnja Jevrejskog kulturnog centra i sinagoge. U kamen temeljac tada su uklesane ove riječi: “Jer dom će se moj nazvati dom molitve za sve narode” Isaija 56:7.

U međuvremenu je na čelo grada došla nova garnitura političara, i do danas ništa nije urađeno na projektu izgradnje Jevrejskog centra sa sinagogom. Naime, dolaskom na čelo grada Mostara gradonačelnika iz reda HDZ-a, kako nam kažu članovi jevrejske zajednice, nisu nastavljeni napori da se riješi taj problem. Posljednji izbori u Mostaru za lokalnu vlast održani su 2008. godine, tako da je Mostar bez Gradskog vijeća i mogućnosti usvajanja regulacionog plana.

„20 godina prolazim pored mjesta gdje je predviđena izgradnja sinagoge i Kulturnog centra mostarskih Jevreja. I 20 godina, jedino što se mijenja je trava i korov koji sve više pokriva ovo mjesto. Mi smo ostarili i nemamo se čemu više nadati. Mladost je otišla, kao i većina, u potrazi za boljim životom. Otišli su van BiH, a ostali smo mi stariji. Prosječna starost Jevreja koji sada žive u Mostaru je preko 60 godina. Nemamo više ni snage, ni vremena. A voljeli bismo ostaviti nešto ovom gradu, u kojem je prisustvo Jevreja zabilježeno još prije 500 godina. Mi i naši preci smo utkali svoje živote u ovaj kraj, i želja nam je generacijama koje dolaze ostaviti simbol da smo tu nekad živjeli, kao i mjesto koje bi posjećivali svi dobronamjerni ljudi. Nažalost, nade su nam sve slabije, jer vrijeme prolazi, a ništa se ne dešava.  ” – govori razočarano Sara Romano Vujinović iz Jevrejske općine Mostar.

Danas u Mostaru živi svega 40 Jevreja

Na pitanje zašto ništa nije urađeno kada je riječ o izgradnji sinagoge i Kulturnog centra Jevreja, Iz Gradske uprave Mostara kratko su odgovorili: „Nažalost, još od Federalnog ministarstva prostornog uređenja i okoliša nismo dobili odobrenje za gradnju, tako da gradnja ne može započeti.” Dodali su i da povremeno u manjem novčanom iznosu pomažu jevrejsku zajednicu u tom gradu.

No, većinu finansiranja osigurava Svjetska jevrejska organizacija, a novčana sredstva se prikupljaju i dobrovoljnim prilozima. Sve to nije dovoljno za bilo kakva ulaganja u projekte. Na zajedničke molitve odlaze u sinagogu u Sarajevu, ali i to sve rjeđe, jer je riječ uglavnom o starijoj populaciji.

Vremenom, od zajednice koja je do 1992. godine i početka rata u BiH brojala oko 300 pripadnika u najvećem gradu južnog dijela Bosne i Hercegovine, došli su do njih četrdesetak.

Nepostojanje Gradskog vijeća Mostara, usljed političkih prepucavanja i neslaganja dvije vodeće stranke u Mostaru HDZ-a i SDA, što traje već 15 godina, odrazilo se i na mostarske Jevreje.

Zoran Botić predsjednik Jevrejske zajednice Mostara kaže da je politika najodgovornija za potpuni zastoj Mostara, u svim segmentima. „Stari umiru, mladi odlaze. Jer, život u BiH, a čini mi se u Mostaru posebno, je jako težak. Politika koja je ovdje aktuelna sve otežava. Političari su ljudi koji većinom gledaju samo svoje interese i interese uskog kruga ljudi oko njih. Mi dijelimo sudbinu svih stanovnika Mostara. A problemi u ovom gradu su brojni. Nemamo ni kontinuirano finansiranje. A kada nemate novca, onda se to manifestuje u svim drugim segmentima. Nama kao izrazitoj manjini, trenutne vlasti ne pokazuju ni volju ni želju da nam pomognu”,  kaže Botić.

Ono što je posljednje konkretno urađeno za jevrejsku zajednicu Mostara desilo se 2000. godine, kada je na Jevrejskom groblju u Mostaru svečano otkriveno spomen obilježje u znak počasti za 137 stradalih članova jevrejskih porodica iz Mostara. Izgradnja spomenika započela je 1997. godine na inicijativu Safeta Oručevića, tadašnjeg gradonačelnika Mostara. Na otvaranju spomen obilježja sa sedam lučnih ploča sa ispisanim imenima stradalnika, bili su prisutni ambasadori Njemačke, Mađarske, Turske i Hrvatske, uz predstavnike OHR-a, te političkog i društvenog života Bosne i Hercegovine i Mostara. Prvi put u znanoj historiji Mostara na ovom mjestu su se zajedno našli vjerski zvaničnici Jevrejske zajednice, Islamske zajednice, Srpske pravoslavne i Katoličke crkve.

Ulice nacistima – problemi svima

„Zamislite kako se osjećaju svi normalni ljudi Mostara, a rekla bih Jevreji posebno, kada prolaze ulicama Mostara koja nose imena onih koji su služili nacističkom režimu.

Pa, to je suludo. U XXI vijeku, kada se cijeli civilizovani svijet odriče nacizma i fašizma, u Mostaru se otvoreno veličaju oni koje je lično Hitler odlikovao, poput Ante Vokića, ministra u vladi NHD i ustaškog krilnika. Ili Mladena Lorkovića, takođe Pavelićevog ministra. Pa, Mile Budaka, glavnog ustaškog ideologa. Tu je i ulica Jure Francetića, zapovjednika ustaške Crne legije. On se zalagao za totalno istrebljenje Jevreja, a sa svojom Crnom ustaškom legijom izvršio je brojne zločine nad jevrejskim stanovništvom. I HDZ-ova vlast dala im je ulice u Mostaru!” – navodi Alema Memić, profesorica historije.

„Žaljeli bismo biti ruka koja povezuje. Jevreji su patili kroz vrijeme. Mostar i njegovi stanovnici su užasno patili tokom posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini. Osjećamo da bismo Kulturnim centrom, koji bi se simbolično nalazio na nekadašnjoj ratnoj liniji razdvajanja i podjele Mostara, doprinijeli povezivanju raskomadanog tkiva ovog grada. Jer, to bi bio centar namijenjen svima, bez obzira koje nacije, vjere ili imena bili.” – završava svoje kazivanje predsjednik Jevrejske zajednice Mostara Zoran Botić.

Inače, do 1930-ih godina u Bosni i Hercegovini je živjelo oko 14.000 Jevreja. Najviše u glavnom bosanskohercegovačkom gradu – Sarajevu, oko 12.000. i još 2.000 u drugim mjestima širom BiH. Nakon raspada Jugoslavije 1990-ih, skoro polovina bh. Jevreja, a bilo ih je tada 2.000, pobjegla je u Izrael zbog straha od rata. Danas u Bosni i Hercegovini živi nešto manje od 1.000 Jevreja.