Tolerisanjem negiranja genocida ponovo ćemo iznevjeriti žrtve Srebrenice

Ove subote, kao i svakog 11. jula na godišnjicu srebreničkog genocida, posmrtni ostaci identificiranih žrtava bit će ukopani zajedno sa hiljadama već ukopanih na groblju i memorijalnom centru u ovom bosanskom gradiću. Međutim, tijela Almira Halilovića, Sakiba Kiverića, Emina Mustafića i Fuada Ðozića, koji su ubijeni 1995. godine, neće biti među njima, piše glavni tužilac Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove Serge Brammertz za britanski Guardian.

Prije dvadeset i pet godina, čelnici bosanskih Srba počinili su genocid nad srebreničkim bosanskim muslimanima. Grad je proglašen sigurnom zonom UN-a. Ali snage Republike Srpske su ih opkolile i zarobile, i sistematski pogubile više od osam hiljada muškaraca i mladića bosanskih muslimana, sahranivši ih u masovne grobnice. Terorizirali su još 35.000 bosanskih muslimana – žena, djece i staraca – prije nego što su ih protjerali sa tog područja.

Petnaestogodišnji Almir, zajedno sa Sakibom, Eminom i Fuadom, bio je među 1.200 muškaraca i dječaka odvedenih na jedno od mjesta masovnog ubijanja kod vojne ekonomije Branjevo. Nekim čudom su se uspjeli spasiti i izašli su živi ispod gomile tijela masakriranih automatskim oružjem.

Kasnije je vojnik bosanskih Srba, koji je hranio stoku, otkrio četvoricu mladića kako su se sklonili ispod stabla jabuke, prekriveni krvlju. Umjesto da ih prijavi svojoj vojnoj jedinici, nahranio ih je i obukao. Njegov sin, takođe pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS), uputio ih je na teritoriju koju su držali bosanski muslimani.

Međutim, nisu uspjeli da dođu na sigurno. Snage VRS-a su ih zarobile i tokom ispitivanja su im rekli ko im je pomogao. Nakon toga su otac i sin uhvaćeni i zatvoreni zbog svoje humane geste.

Almir, Sakib, Emin i Fuad preživjeli su Branjevo, ali nisu preživjeli drugo zarobljavanje. Oni su među skoro 1.000 muškaraca i dječaka iz Srebrenice koji se i danas vode kao nestali. U bijednom pokušaju da prikriju svoje zločine, čelnici bosanskih Srba naredili su iskopavanje prvobitnih masovnih grobnica kako bi ostaci ponovo bili skriveni.

Ipak, svijet je saznao istinu, zahvaljujući svjedočenjima onih hrabrih koji su preživjeli i naporima porodica ubijenih.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), koje je osnovalo Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija – i na kojem sam 10 godina obavljao funkciju glavnog tužitelja – odigrao je svoju ulogu. Presude Tribunala su jasne: genocid je počinjen u Srebrenici. Planiran je na najvišem političkom i vojnom nivou i proveo se koordiniranom akcijom s ciljem uklanjanja bosanskih muslimana iz Srebrenice. Oni osuđeni za zločine u Srebrenici uključuju bivšeg predsjednika RS-a Radovana Karadžića i bivšeg zapovjednika glavnog štaba VRS-a Ratka Mladića, piše Brammertz.

Ipak, ostaje još dosta toga da se uradi kako bi postigla pravda i pomirenje u regionu.

Sada je došao red na sudove u regiji nakon zatvaranja Haškog tribunala 2017. U Bosni i Hercegovini vlasti su postigle važan napredak, iako treba procesuirati još 3.000 predmeta, uključujući i one vezane za Srebrenicu. Ono što posebno zabrinjava je broj navodnih počinitelja genocida, koji su pobjegli u Srbiju i tamo našli sigurno utočište, uključujući političke vođe i vojne zapovjednike. Duboko je uznemirujuće što se toliko navodnih počinitelja genocida još uvijek nije suočilo sa pravdom. Bio sam svjedok boli preživjelih koji se moraju suočiti sa stvarnošću da neki od onih za koje se tvrdi da su ubili njihove najmilije, još uvijek mogu slobodno šetati ulicama.

Da se tome doda teret, poricanje genocida i veličanje ratnih zločinaca nanose ogromnu patnju preživjelima i njihovim porodicama. Lideri u regiji javno su negirali genocid, čak su govorili da je Srebrenica samo obmana i laž. Ratni zločinci koje je Haški tribunal osudio često su istaknuti kao heroji, dok se patnja žrtava ignoriše, negira i omalovažava.

Brammertz kaže da je  njegova poruka jednostavna: ako se nastavi tolerisati negiranje genocida, u bilo kojem obliku, na taj način ponovo ćemo iznevjeriti žrtve Srebrenice, baš kao što smo to činili prije 25 godina. Predugo se međunarodna zajednica nadala da će ovaj problem jednostavno nestati. Neće. Moramo slušati žrtve i preživjele. Njihove priče služe kao podsjetnik na to kako diskriminacija i mržnja mogu podijeliti, pa čak i uništiti, društva za generacije koje dolaze. Zato moramo govoriti jednim glasom kada se negira genocid i kada se glorificiraju odgovorni za njega.

Nakon više od jednog desetljeća rada sa žrtvama i preživjelima genocida, čvrsto vjerujem da međunarodna zajednica ima moralnu odgovornost da privede pravdi ratne zločince i počinitelja genocida – ne samo zbog žrtava genocida u Srebrenici, već i zbog svih žrtava masovnih zločina. I svi moramo učiniti svoj dio da sačuvamo istinu i sačuvamo uspomene na žrtve. To dugujemo svima njima, uključujući Almira, Sakiba, Emina i Fuada, čije porodice do danas još uvijek čekaju da ih pronađu i ukopaju, piše Brammertz.