Teški uslovi u migrantskom kampu u Velikoj Kladuši: Ljudi u BiH su dobri, ali želimo dalje

Petogodišnja braća Yusuf i Yahya iz Sirije dočekali su ekipu Anadolu Agency (AA) na ulazu u prihvatni centar Trnovi u Velikoj Kladuši.

Nasmijani i s trošnim papučama na nogama dočekuju ekipu s par riječi na bosanskom jeziku. Naučili su ih za nekoliko mjeseci koliko se već nalaze u Velikoj Kladuši. Dio su jedne od rijetkih kompletnih porodica koje su još uvijek u prihvatnom centru u ovom gradu, nedaleko od granice s Hrvatskom.

Spas pod tuševima

Ulazimo u kamp. Sunce, prašina i trošni šatori. Tu je nekoliko tuševa pod kojim migranti pokušavaju naći spas od visokih temperatura koje su se danas kretale i do 32 stepena Celzijusa.

U šatorima su uglavnom mlađi muškarci iz Sirije, Afganistana, Pakistana, Maroka… Prvo na što su se požalili su loši uslovi u kampu.

Sada je, kako kažu, i dobro, ali kada kiša padne tada nastaju veliki problemi.

Pod svakim šatorom je najmanje pet osoba. Tu je samo malo stvari i uglavnom deke.

Na terenu je stalno i Husein Kličić, predsjednik Crvenog križa Unsko-sanskog kantona. Volonteri su u kampu da podijele obroke. Kako je kazao, planirano je da se dostavljaju dva obroka izbjeglicama.

“Na ovom prostoru je nemoguće napraviti da se dijele topli obroci i samo se dijeli jedan obrok. Možemo reći da se nekada desi nervoza ovih ljudi, jer su u neuslovnim uslovima. Mora se shvatiti da i oni imaju granice tolerancije”, rekao je Klinčić.

Istakao je da “se povuku prilikom njihovih međusobnih sukoba”.

“Kada se smire mi se ponovo vratimo i završimo podjelu. Sukobi nisu česti. Nikada nisu imali sukobe s nama. To je razumljivo. Ljudi su na livadi gdje nemaju nikakve uslove. Putuju već godinu-dvije. Traže svoj spas”, poručio je Kličić.

Porodice u Sedri

U kamp dovoze 340 obroka.

“Nekada ima i više, a nekada i manje. Vrlo malo je porodica. One su uglavnom u Sedri”, poručio je Kličić.

Malo je onih koji pričaju bilo koji drugi jezik osim arapskog. Među grupom Sirijaca, koja se nalazi u ovom kampu, nalazi se i jedan 30-godišnjak koji je želio ostati anoniman. Uglavnom, ne žele da ih snimaju kamere niti da ih fotografišemo.

Žele da pričaju, ali iza kamera.

“Rođen sam u sirijskoj Rakki. Nakon toga sam došao u Tursku, a nakon toga u Grčku, Albaniju, Crnu Goru, a sada smo u BiH. Želim doći do Njemačke ili Italije. Moja porodica je u Siriji”, rekao je jedan od njih.

Želi se vratiti u svoju rodnu zemlju, ali kada se završi rat.

“Ovdje je dobro. Ljudi u BiH su dobri. Donose nam hranu, piće i odjeću”, rekao je ovaj Sirijac.

Gotovo je nemoguće i zamisliti da neko boravi u kampu mjesecima. U dijelu kampa Sirijci pripremaju ručak. Naložili su vatri i spremaju topli obrok.

Šesnaestogodišnji Faysa iz sirijskog Homsa na put je krenuo sam.

“Dolazim iz Homsa u Siriji. Moja porodica je ostala tamo. Iz Sirije sam krenuo prije godinu dana. Prošao sam kroz Tursku, Grčku, Albaniju, Crnu Goru i sada sam ovdje. Želim doći do Italije ili Njemačke”, poručio je Faysa.

Ostavljamo Sirijce u njihovom dijelu kampa i dolazimo do Pakistanaca. Ljubazni i gostoprimljivi. Ponašaju se kao da nas dočekuju u svom domu.

Sana Ullah je s rođacima prije godinu dana na “put spasa” krenuo iz Pakistana.

“Na put sam krenuo, jer u našoj zemlji imamo mnogo problema. Moja porodica je u Pakistanu. Sa mnom su moja dva rođaka i dva prijatelja. Prošao sam kroz Italiju, a želim doći do Francuske. Tamo je moj rođak. Tamo želim raditi”, rekao je Ullah.

Situacija u kampu je, kako je kazao, dobra.

“Situacija ovdje je dobra. Prošli smo kroz mnogo zemalja. U svakoj zemlji smo imali neke probleme, ali ovdje, u BiH, ljudi su dobri. Pomaže nam lokalno stanovništvo, svi su prijatni i prijateljski. Problem je samo u Hrvatskoj i Sloveniji”, poručio je Ullah.

Svi žele ljepšu budućnost

Oni samo žele raditi. Ullah je dodao da želi bolju budućnost za sebe i svoju porodicu.

Žena iz Kazablanke, koja je željela ostati anonimna, nezadovoljna je situacijom u kampu. Na put je krenula jer je, kako je kazala, loša ekonomska situacija u njenoj zemlji.

Za sebe želi ljepšu budućnost.

“Pogledajte kako živimo. Je li vama ovo lijepo”, pitala je ova Marokanka koja s porodicom živi pod šatorom.

Na odlasku opet Yusuf i Yahya. Poziraju našem fotoreporteru i mašu.