Teška starost u siromašnoj zemlji

Treće doba u siromašnoj zemlji ne donosi dostojanstven život. U BiH raste broj starih. Na ljetovanja ne idu, odjeću ne kupuju, jedu najjeftiniju hranu. Izdržavaju često nezaposlenu djecu a brinu se i o unucima.

Svaki mjesec Milica Kekerović 100 KM ostavlja u apoteci. Većinu lijekova plaća, a bez njih ne može. Ne bi to bio problem da je penzija veća, ali sa 240 KM svaka računica pada u vodu, piše Deutsche Welle.

Milica Kekerović

“Djeci sam na teretu a nemaju ni oni. Živim sa kćerkom, zetom i unucima. Smetamo jedni drugima u stanu, ali drugačije se ne može”, kaže Milica.

Iako na ivici gladi i zapostavljeni od društva, penzioneri najčešće kukaju ne zbog sebe, nego zbog svoje djece.
“Mi smo nešto i proživjeli pa sad kako bude”, kaže Jela Zeljković.

Ona spada u mlađe penzionere, ima 67 godina.

Starost oduzima dostojanstvo?

Prema procjenama, u BiH je preko dvadeset odsto stanovništva starije od 60 godina, a taj broj će se navodno udvostručiti za dvije decenije. Jedna od najstarijih zemalja na starom kontinentu je vjerovatno i najsiromašnija, pa je briga o penzionerima svedena na minimum. Ovaj ogroman dio populacije nema gotovo nikakvu pažnju medija, o njima se rijetko govori a još manje im se pruža prilika da javno govore o svom položaju i statusu. Svjetski teoretičari kulture i sociolozi za ovakav trend okrivljuju takozvani “teror mladosti”, fenomen koji podjednako pogađa razvijene i nerazvijene zemlje, a koji u kombinaciji sa siromaštvom, stare stavlja na samu marginu društva.

Jela Zeljković

Kako žive stari u BiH a kako su zamišljali svoju starost? Mogu li pregurati mjesec bez tuđe pomoći? Nije teško naslutiti odgovor na ovo pitanje ako se ima u vidu da je prosječna penzija u Federaciji BiH približno 370 maraka, nešto veća od one u RS koja iznosi 320 KM.

Milica za Deutsche Welle otkriva da se ne sjeća tačno kada je posljednji put bila na moru: “Dok sam radila, a od tada je prošlo preko dvadeset godina”. Zdravu, raznovrsnu ishranu koja uključuje povrće, voće, meso i ribu bar jednom sedmično, ova Banjalučanka sebi ne može priuštiti.

“Zna se, kupujemo ono što je najjeftinije. Pratimo akcije i sniženja. Piletina je povoljna pa to najčešće jedemo, ribu skoro nikada”, ubacuje se u razgovor njena prijateljica Ilinka.

“Ljetovanje je ozbiljan luksuz”

Stari u BiH nemaju adekvatnu zdravstvenu zaštitu, lijekovi su skupi a odlazak u banju za većinu je nemoguća misija, objašnjava Nikola Gojković, predsjednik Udruženja penzionera grada Banjaluka.

“Iskreno sam mislio da ću starost provesti odlazeći u lov, ribolov, na planine. Ali to je svedeno na minimum“, kaže ovaj bivši prosvjetni radnik. Njegovu penziju mnogi sanjaju a ona iznosi 480 KM.

Pozorište ili bioskop za njega i većinu penzionera su luksuz. Nikola se u udruženju svakodnevno susreće s velikim brojem starih sugrađana. Povremeno organizuju jednodnevne izlete i druženja. „Pomažemo naše članove sa 30 ili 50 maraka, a ima i onih koji mjesečno dobijaju novčanu pomoć. Sve to finansiramo od naših članarina“.
Kao neko ko je četrdeset godina radio u prosvjeti i uživao određen status u društvu, Nikola osim materijalnim nije zadovoljan ni sveukupnim odnosom prema ovoj populaciji. „Na stare se gleda sa određenim nipodaštavanjem i prezirom. Ali razuman čovjek se s tim miri“.

Tri generacije pod istim krovom

Napominje da penzioneri često pomažu nezaposlenoj djeci i unucima. Dugove prema državi izmiruju na vrijeme. Iako teško preživljavaju na ovom, većina se pobrinula za troškove koje nosi odlazak na „onaj svijet“. Neodgovorno je, kako kažu, porodici ostaviti na teret da brine o svemu kada dođe taj dan, objašnjava Jovan Zeljković.

“Izdvajam svaki mjesec za tu namjenu a grobno mjesto smo već obezbijedili. Mora se misliti na to u dubokoj starosti“, kaže on.

Jovan spada među privilegovane penzionere sa 650 KM penzije. Ne žali se i kaže da ima sve što mu je potrebno. Djeca se brinu o njemu, on njima pomogne koliko može. Poput mnogih, živi sa sinom i njegovom porodicom.
O zajedničkom životu dvije odnosno tri generacije, Jela ima jasan stav. Kaže da je to mučenje za cijelu porodicu. Ona i suprug su podstanari u Banjaluci, a djeca u Srbiji. Radni vijek je provela u Drvaru a kao bivši trgovac ima penziju od 330 KM mjesečno:

“Dok je redovna i dok smo zdravi suprug i ja, dobro je. Kad se čovjek mora liječiti s tim primanjima, onda nastaju problemi“. Ne treba biti vidovit da se predvidi budućnost u BiH, dovoljno je pogledati kako žive starije generacije. Iako nas okružuju slike mladosti i neprolazne ljepote, realnost je sasvim drugačija. Evropa je sve starija, a među prvacima u ovoj poražavajućoj demografskoj činjenici je BiH sa sve manje mladih a sve više starih.