ratni zločini
Tajna policija 1993. došla po Kasima u Dubrovnik, ubijen je u logoru Dretelj
Kasim Kahrimanović je do dolaska u Dubrovnik 1993. bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH). Ismeta je došla u Dubrovnik u kojem je živio njen otac. Kasim, prije nego što će također doći u Dubrovnik, kratko bio u Splitu gdje je radeći za Crveni križ i Merhamet koordinirao humanitarnu pomoć za izbjeglice s područja Hadžića
Početkom ove godine Ismeta Kahrimanović napokon je dočekala epilog dugogodišnje potrage za posmrtnim ostacima svog supruga Kasima Kahrimanovića, koji su ekshumirani 13. januara
Radi se o čovjeku kojega su, kako govori Ismeta Kahrimanović, odveli djelatnici tajne policije, odnosno Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP; koji je kasnije preimenovan u Protuobavještajnu agencija POA-u, a zatim s Obavještajnom agencijom OA-om formirao sadašnju SOA-u).
On je odveden sredinom juna 1993. godine iz ratnog Dubrovnika. Poslije toga, ona je kasnije saznala, završio je u Neumu te zatim u logoru Dretelj, gdje je umro od posljedica batinanja.
POA je s Obavještajnom agencijom formirala sadašnju Sigurnosno-obavještajnu agenciju Hrvatske (SOA).
Index.hr piše da su ljudi u dubrovačkim preduzećima, uglavnom Srbi, početkom 90-ih pozivani da potpišu izjavu o lojalnosti državi. To se tražilo i od žena udatih za muškarce srpske nacionalnosti. Osim toga, prema navodima hrvatskog portala, minirani su i srpski objekti, o čemu se potiho govori. Nakon Srba, na meti tadašnjih vlasti našli su se i muslimani.
Poziv iz MUP-a
Kasim Kahrimanović je do dolaska u Dubrovnik 1993. bio pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH). Ismeta je došla u Dubrovnik u kojem je živio njen otac. Kasim, prije nego što će također doći u Dubrovnik, kratko bio u Splitu gdje je radeći za Crveni križ i Merhamet koordinirao humanitarnu pomoć za izbjeglice s područja Hadžića.
Ismeta je istakla da se iz vojske povukao nakon početka sukoba Bošnjaka i Hrvata, što znači da je u Hrvatskoj bio izbjeglica. Nakon što je došao u Dubrovnik, jednog dana nazvao ga je policajac i kazao mu da se sutradan u 9 sati mora javiti u zgradi MUP-a.
“On se ponekad trebao javiti u policijsku upravu i kad bi me posjećivao iz Splita, isto je bilo i po dolasku u Dubrovnik. Ipak, nismo spavali cijelu noć, mislili smo o čemu se tu radi. On je pošao, kad se vratio, samo mi je rekao da opet sutra u isto vrijeme mora doći. Nije mi rekao o čemu su pričali. Idućeg dana pošla sam s njim. Mene su istjerali, a on je tek u 15 sati došao kući. Iza njega je došao bijeli Golf bez registracije. Dva čovjeka su izašla iz automobila i rekla mu: ‘Požurite, gospodine’. Pa gdje da žuri? Očito je morao ići s njima”, prisjetila se njegova supruga.
Naglasila je da je i njoj rečeno da je isto čeka ako o tome bude govorila. Nakon toga počinje njena potraga za Kasimom. Uspjela je doći do jednog od agenata SZUP-a koji joj je kazao da je odveden zbog toga što je general ARBiH te da i nju čeka ista sudbina ako bude previše ispitivala.
Svjedočenja logoraša
Kasnije je dobila informaciju da je prvo odveden u Neum, u kojem je bio deset dana, a onda je prebačen u Dretelj. Sud u Hagu je kao dokaz koristio i zapisnik neumske policije o slučaju Kahrimanović. Za Ismetu potraga je bila mukotrpna, a od logoraša je saznala kako joj je suprug mučen.
“Pričala sam sa zarobljenicima koji su bili u logoru. Rekli su mi da su ga svaki dan tukli. Nakon što su ga jednom prilikom žestoko pretukli, ubacili su ga u jedan hangar, a on je rekao drugim zatvorenicima da ima djecu u Dubrovniku i da ih se obavijesti da je ovdje. To su mu bile zadnje riječi”, istakla je, pozivajući se na svjedočenje jednog logoraša iz 1995.
Navela je da je njen suprug u augustu 1995. preminuo na rukama spomenutog logoraša.
“Umro je nakon što su ga logorski čuvari izbatinali u logoru Dretelj”, dodaje.
Ismeta je u Dubrovniku ostala sa dva maloljetna te je bila pod zaštitom Agencije za izbjeglice Ujedinjenih nacija (UNHCR). Kako je kazala, policija je dolazila pod nju, ali je odmah tražila reakciju UNHCR-a. Ubrzo se sa sinovima preselila u Škotsku, a prije 15 godina vratila se u Bosnu i Hercegovinu kako bi doznala šta je s njenim mužem. Trenutno živi u Hadžićima, a sinovi su ostali u Škotskoj.
“Suprug je ukopan pod tuđim imenom, odnosno imenom jednog mladića. Kasnije se utvrdilo da to nije taj mladić, pa se na taj način saznalo da je to moj suprug. Bila sam na identifikaciji, odmah sam znala”, ispričala je.
Kasimu je dženaza bila 17. juna, a njegovoj supruzi ni danas nije jasno zašto je odveden.
Nadležni bez komentara
Na Indexov upit, iz SOA-e su poručili da iz zakonskih razloga ne mogu dati komentar. Komentarisati nije htio ni tadašnji načelnik dubrovačkog SZUP-a Petar Luburić koji je sada poduzetnik.
“Gospodine, ne znam gdje sam bio prije tri godine. Nemam saznanja o tome, nemojte me, molim vas, gnjaviti oko toga”, rekao je Luburić.
Bivši dopredsjednik Hrvatskog helsinškog odbora i nekadašnji profesor na Sveučilištu u Dubrovniku Zdravko Bazdan je zaslužan što slučaj Kasima Kahrimanovića nije zaboravljen. On je sredinom 90-ih javno govorio o ovoj temi.
“U to vrijeme sam istupao tako što sam branio obespravljene pripadnike nepoćudnih nacionalnih manjina, prije svega Srbe. Istupao sam po svim pitanjima iz prve i druge generacije ljudskih prava. Štitio sam im pravo na život i tijelo, ali sam štitio i njihova ekonomska prava”, naglasio je Bazdan.
I od tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Hrvatske Ivana Jarnjaka je tražio informaciju gdje se nalazi Kahrimanović. Rečeno mu je da je krajem 1993. otputovao u inostranstvo. Odgovor je bio sljedeći:
“Kasim Kahrimanović, pripadnik ARBiH, ušao je na teritorij Republike Hrvatske 19. marta 1993. i doputovao u Dubrovnik gdje mu od ranije boravi supruga s djecom. S njim su, tokom maja 1993, službenici MUP-a RH obavili informativni razgovor o okolnostima njegovog učestvovanja u jedinicama ARBiH. Tokom sedmog mjeseca iste godine ponovo je obavljen informativni razgovor kad mu je vraćena vojna iskaznica ARBiH. Sredinom novembra 1993., prema raspoloživim saznanjima MUP-a RH, Kahrimanović je otputovao u inozemstvo”.
Bazdan je zatražio pomoć i međunarodnih organizacija, među kojima je i ona za ljudska prava Amnesty International. Za njega je nedvojbeno da je Hrvatska kriva za smrt Kahrimanovića. I Bazdanu je prijećeno. Prema njegovim riječima, do 2000. je primio više od 100 anonimnih prijetnji.
“Prijetili su mi da će mi silovati kćerku koja je tada išla u viši razred osnovne škole”, dodaje.
Ukazao je da bi, dok je bio vijećnik, tri vijećnika HDZ-a demonstrativno napuštala dubrovačku vijećnicu kada bi krenuo za govornicu.
Logor Dretelj, u blizini Čapljine, u aprilu 1993. uspostavila je samoproglašena Hrvatska Republika Herceg-Bosna. Pretpostavlja se da je u ovom i drugim logorima ove paradržavne tvorevine bilo više od 20.000 osoba. Veliki broj njih je ubijen ili ranjen.
Kompletnu priču možete pročitati na portalu Index.hr.
