Svijet pripada jakima, koji ne biraju sredstva da budu što jači

Komentirajući na svom blogu Međunarodni dan tolerancije, sarajevski novinar i politički analitičar Vlastimir Mijović ističe da ogromnoj masi današnjih gubitnika ne preostaje drugo nego da zobaju mrvice sa trpeze za kojom se goste Veliki, oni koji – kakve li sprdnje – sebe smatraju uzorima slobodoumnosti, čovječnosti i poštivanja ljudskih prava.

Danas u podne na razne načine pola svijeta je odalo počast žrtvama ubilačkog terora u glavnom gradu Francuske. Koje li kalendarske ironije, da se to dogodi baš na Međunarodni dan tolerancije, koji se, po ideji Ujedinjenih nacija, već dvadesetak godina obilježava 16. novembra.

Svašta se, povodom nevinih pariških žrtava, ljudima danas motalo po glavi: od dubokog žaljenja, preko ogorčenja, do osjećaja malodušnosti, odnosno straha da sve ovo, malo po malo, ide dođavola. Ima, doduše, i sretnih ljudi, još više onih koji bar nisu nesrećni, ali dojam o tome da svijet sve više nosi glavu u vreći u svima je podjednako prisutan. Mnogima se uvećavaju bankovni računi, množe se stambeni kvadrati i automobili po glavi člana porodice, drugi su ushićeni jer su svoju bijedu pretvorili u snošljiv život.

Medicina napreduje produžavajući životni vijek čovjeka, a prehrambena industrija puni i mnoge želuce koji su donedavno, prazni, krčali i cičali kao loše naštimana violina. Još se diljem svijeta skapava od gladi, no mnogo rjeđe nego u ne baš davno vrijeme kojem su simbol nemaštine bili živi kosturi iz Bijafre.

I još štošta čovjek i svijet su učinili boljim u odnosu na svoje prethodnike. Ali je podugačak i spisak tempiranih bombi koje nam se, svima skupa, množe u njedrima i pod nogama. Svijet je duboko podijeljen, nimalo opamećen istorijskim poukama da su svaka sila, dominacija i eksploatacija bili kratkog vijeka. Jesu stoljećima pod svojim korbačem i po pola svijeta u pokornosti držale Džingis-kanove horde, kohorte Aleksandra Makedonskog i Rimskog carstva, Perzija i Kalifat, Osmanlijska i britanska imperija, hladnoratovski isparcelisani savezi kapitalističkog Zapada i komunističko-socijalističkog Istoka, potom Sjedinjene Američke Države kao jedina velika sila današnjice.

Sve je to s vremenom minulo, stropoštalo se poput kule od karata. A proći će i ono što traje, nestaće jednom i ono što poslije nastane, a što će – kako iskustvo govori – biti kopija prethodnih imperijalnih originala.

Vlastimir Mijović

Ne budimo djeca: svijet pripada jakima, koji ne biraju sredstva da budu što jači i da iz te svoje snage za sebe izvuku što više ćara. Iz prakrajka, naravno, vire i čekaju svoj trenutak neki drugi koji to takođe shvataju i koji ne žele da mijenjaju dosadašnja pravila o nadmoći sile, nego se samo pripremaju i uzdaju da će, po istom principu, oni jednom druge da zajašu.

Don Kihot i Kalimero svojedobno su bili simboli nadahnute, ali utopijske želje za pravdom, uljudnošću, uzajamnošću, kako u ličnim tako i u globalnim razmjerama. Tu ulogu preuzeo je u savremenoj epohi famozni Međunarodni dan tolerancije, koji nekog nadahnjuje, a nekom je samo prilika da se, u sebi, slatko nasmije toj naivnosti čovječanstva i ćoravom poslu kojim se, tim povodom, danas mnogi bave priređujući okrugle stolove umnih glava, ulične happeninge idealističke mladeži, razna predavanja, prezentacije i izložbe kojim se želi kazati: Ljudi, vodimo ljubav, a ne rat!

I kao što su nestali legendarni hipici, “djeca cvijeća” koja su se s tom parolom svijetu obraćala prije pola stoljeća, u mnogima se gubi vjera da ikad uopšte može biti drukčije, da će čovjek čovjeku zanavjek biti vuk, po drevnoj latinskoj izreci koja se pripisuje Plautu.

Mnogi čestiti ljudi i ovaj Međunarodni dan tolerancije, koji treba da afirmiše ljudsku toleranciju, saradnju, razumijevanje i mirni suživot, doživljavaju kao sprdnju, kao vještačko cvijeće u svjetskoj bašti obrasloj u korov i otrovno bilje. Svjesni smo da čovjekoljubivu priču o tome da smo svi jednaki možemo okačiti mačku o rep.

Golim okom vidi se da su neki – jednakiji! To su oni jaki, do zuba naoružani, koji su i poslovno iobavještajno i medijski uvučeni u sve pore planete. Ti jaki, to su neke države i njihovi narodi, znamo koje i koji. Oni su gospodari svijeta, ironijom savremenog besmisla samonametnuti i kao zavojevači i tirani, s jedne strane, a ujedno i kao oni koji se šicaju najzvučnijim parolama o demokratiji, jednakosti, ljudskim slobodama…

Svijet pripada njima – jakima. A šta ostaje slabima? Pa, evo današnjeg praznika tolerancije i mira. Čovjeku je poklonjen s vrha svjetske piramide – iz Ujedinjenih nacija. Eh, koliko sjedinjenih, to dobro znamo i osjećamo.
No, ogromnoj masi današnjih gubitnika: pojedinaca, naroda i država ne preostaje drugo nego da zobaju makar mrvice sa trpeze za kojom se goste Veliki, oni koji – kakve li sprdnje – sebe smatraju uzorima slobodoumnosti, čovječnosti i poštivanja ljudskih prava. Znamo da su čovječnost i tolerancija stalno na gubitku, sutra još više no danas, ali se za te visoke ideale nikad ne smijemo prestati boriti. I ako u tom pogledu ne bude boljitka, možda nije neuspjeh održati ni sadašnje stanje, krvavo i obilježeno svakovrsnim nepravdama. Jer, sve ovo, ako zamre makar i minimalni, pa i utopijski otpor, još može da ode i niže od toga s čim sada živimo. Nemojte, molim vas, ni pomisliti da je svijet već doživio svoj najgori čas!

Evo, na kraju, i poruke u stilu onih koje se upućuju povodom današnjeg praznika tolerancije. Jedina je nada, s obzirom da svijet pripada jakima i da se to pravilo dekretom ne može promijeniti, da najjači postanu oni koji istinski žive i propovjedaju mir i toleranciju, stvarnu jednakost, uzajamnost, razumijevanje…

Ova imperija, nažalost, ima sićušne izglede da ikad zavlada ovim vučjim svijetom!

(mijovic.net)