Sve manje domaćih proizvoda na policama u BiH

Proizvođači u Bosni i Hercegovini se gotovo svakodnevno žale da im država ne pomaže dovoljno i da su u podređenom položaju u odnosu na stranu konkurenciju. Novi planovi Vlade Federacije BiH da se ukine odredba Zakona o unutrašnjoj trgovini, koja je trebala obavezati trgovce da na policama imaju 50 posto proizvoda domaćih proizvođača, idu u prilog takvom stavu.

Iako zvuči kao odluka koja će se loše odraziti po proizvođače u Bosni i Hercegovini, oni sami nisu ni iznenađeni, niti posebno zabrinuti.

“Brisanje navedene odredbe neće imati nikakvog uticaja na domaće proizvođače, jer se ta odredba nikad nije ni provodila. To je bilo mrtvo slovo na papiru”, ocjenjuje Admir Kapo, predsjednik Udruženja “Kupujmo domaće”.

On dodaje da je upitno koliko su inspekcijski organi izrekli kazni, posebno stranim tržnim centrima, zbog neprovođenja navedene odredbe.

Ekonomski analitičar Admir Čavalić napominje da se data odredba nije adekvatno primjenjivala i dosljedno slijedila u dosadašnjoj trgovinskoj praksi, jer je postojalo dosta pravne nedorečenosti i prostora za manipulacije, što ukazuje da njenim brisanjem na dugi rok neće biti negativnih posljedica po domaće proizvođače.

Čavalić dodaje da je riječ o relativno novom zakonskom rješenju čija je implementacija već u startu bila upitna i to prije svega zbog nejasno precizirane regulative i nerealne osnove od 50 posto domaćih proizvoda na policama.

Dobre namjere i loša realizacija

“Ova odredba je klasičan primjer zakona koji je donijet sa dobrim namjerama, ali sa katastrofalnom realizacijom, što je u konačnici odbačeno u skladu sa procesom EU integracija.”

Vlada FBiH odredbu mora izbrisati kako bi BiH ispunila dio obaveza iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju i ugovora o slobodnoj trgovini, kao i zbog otklanjanja prepreka u pregovorima BiH za ulazak u Svjetsku trgovinsku organizaciju (STO).

Predsjednik Udruženja “Kupujmo domaće” navodi da domaći trgovački lanci imaju razumijevanja, pa koliko-toliko izlaze u susret domaćim proizvođačima, “dok su strani tržni centri bili nemilosrdni.”

“Pojedini strani lanci su ostali dužni domaćim proizvođačima na desetine miliona konvertibilnih maraka. Bojim se da to naše firme neće nikad naplatiti, a bilo bi važno provjeriti koliko u ovom trenutku strani tržni centri duguju našim proizvođačima”, kazao je Kapo.

Čavalić ističe da je za državu bitno da štiti domaće proizvođače, ali ne putem protekcionizma, već unaprjeđenjem poslovnog ambijenta za domaću privredu.

Ekonomski analitičar navodi primjer susjedne Hrvatske, u kojoj se donose zakoni koji nastoje poboljšati pregovaračku poziciju malih proizvođača u odnosu na velike trgovinske lance.

“Unaprijediti pravnu legislativu, smanjiti državne namete i uopšteno olakšati proces poslovanja, spada u red aktivnosti koje su dozvoljene shodno preuzetim obavezama iz trgovinskih sporazuma BiH.”

Protekcionističke mjere

On dodaje da je navedena odredba protekcionistička mjera koja se ne koristi ni u susjednim državama, prije svega u Srbiji i Hrvatskoj.

Konkretno, u Srbiji većina trgovinskih lanaca je u inostranom vlasništvu, što je značajna prepreka za donošenje zaštitnih mjera kojim se osigurava određeni postotak domaćih proizvoda na policama prodavnica. S druge strane, Hrvatska je članica Evropske unije i dugogodišnji član Svjetske trgovačke organizacije, što joj automatski onemogućava takav vid protekcionizma, dodao je on.

“Svakako da postoje druge protekcionističke mjere, ali se njihov uticaj minimizira u posljednjih nekoliko decenija shodno CEFTA sporazumu, EU integracijama, pritiscima nekih drugih globalnih institucija poput MMF-a ili STO-a”.

On dodaje da u svim državama postoji strah od stranih proizvoda na trgovinskim policama i to se nerijetko zloupotrebljava u svrhu političkog populizma.

“Nažalost, BiH je možda najdalje otišla po datom pitanju i to u vidu nejasne odredbe koja jednostavno, de facto i sada vidimo de jure, nije uspjela zaustaviti globalne trendove trgovinske liberalizacije.”

Bosanskohercegovački proizvođači spas vide u promjeni svijesti kako kupaca, tako i prodavaca.

Admir Kapo napominje da i u regiji i u zemljama Evropske unije trgovci dobro paze šta će se naći na policama.

“Znam iz ličnog iskustva kad smo lobirali za izvoz određenih proizvoda iz BiH kako je teško, skoro nemoguće, da mi izvezemo u ozbiljnim količinama bilo koji proizvod, jer oni štite svoje. Stvara se utisak da u našu zemlju uvozi ko šta hoće i u ogromnim količinama, dok domaći proizvođači imaju problem da plasiraju svoju robu.”

Za njega su necarinske barijere i damping cijena, prije svega sa susjednim državama, posebna priča.

“Ako bi pokušali i uvesti neku sličnu mjeru, kao što to nama rade susjedi, odmah bi politika umiješala svoje prste i govorili bi o ugroženosti naroda. Nažalost.”

Liberalizacija tržišta

Ekonomski analitičar podsjeća da bilo kakva liberalizacija tržišta povećava stepen konkurencije, što vodi do razvoja ekonomskih potencijala jedne zemlje.

“Za bosanskohercegovačku ekonomiju, trgovinska liberalizacija predstavlja šansu, a ne prijetnju, uzimajući u obzir veličinu i potencijal naših najvažnijih trgovinskih partnera.”

A htjela to ili ne, Bosna i Hercegovina se mora prilagoditi željama viših sila.

Čavalić naglašava da je trgovinska politika BiH prije svega uvjetovana procesom EU integracija, odnosno odredbama Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. Ulazak u EU podrazumijeva apsolutnu trgovinsku liberalizaciju sa zemljama članicama EU-a, koje su najveći vanjskotrgovinski partneri Bosne i Hercegovine, zbog čega je Evropska komisija i tražila brisanje sporne protekcionističke odredbe.

“EU za razliku od STO-a ima dosta jaču pregovaračku moć kada je u pitanju BiH, ali i uopšteno jer je prije svega riječ o ekonomskoj uniji koja diktira određena pravila ulaska, što zemlja kandidat nužno mora prihvatiti. Sa druge strane, BiH još uvijek nije punopravna članica Svjetske trgovinske organizacije, tako da zakonska legislativa nije do kraja usklađena.”

Čavalić navodi da, shodno rezultatima brojnih istraživanja, slobodna trgovina vodi ka povećanju ekonomskog rasta, dohotka, konkurentnosti i produktivnosti manje razvijenih zemalja.

“Trgovinski protekcionizam je ekonomska politika koja je doživjela vrhunac sredinom 20. stoljeća, ali od tada pa naovamo, sve veći broj zemalja napušta protekcionističke mjere i to zarad čistih, ekonomskih interesa koji proizilaze iz pridruživanja svjetskim trgovinskim tokovima.”

Obaveze članica

Po klauzuli najpovlaštenije nacije, članica STO-a obavezna je sve ostale članice tretirati kao onu najpovlašteniju, a isto tako i proizvodima iz zemalja članica odobriti tretman jednak onome najpovoljnijem. Nadalje, po klauzuli nacionalnog postupanja zabranjuje se diskriminacija između domaćih i uvoznih roba i usluga, odnosno diskriminaciju između domaćih i inostranih dobavljača i nositelja prava intelektualnog vlasništva, kaže Čavalić.

“Iako velike države zbog vlastitih domaćih pritisaka (lobističke grupe, javnost i slično) imaju povlaštenu poziciju pri trgovinskim pregovorima i veći nivo protekcionizma, ipak to nije umanjilo pozitivne efekte trgovinske liberalizacije za male, nerazvijene države i države u razvoju.”

Svrha STO-A

Svjetska trgovinska organizacija je prije svega zainteresirana za otklanjanje trgovinskih barijera (carinske i necarinske barijere), u čemu je veoma uspješna, jer se u posljednjih 20 godina uradilo dosta toga na liberalizaciji svjetske trgovine, što posljedično vodi ka ukupnom ekonomskom progresu, navodi ekonomski analitičar Admir Čavalić.