Svaki šesti stanovnik u BiH na rubu gladi: I mladi dižu ruku na sebe

Teško je zamisliti kakav to jad može natjerati 15-godišnjaka da se ubije. U zemlji poput BiH, u kojoj je svaki 6. stanovnik na rubu gladi i u kojoj jaz između bogatih i siromašnih iz godine u godinu raste, i to se dešava.

“Deset godina smo živjeli bez struje i vode… Dan za dan i sa komadom hljeba. Teško smo preživljavali, sa svijećom. Često nismo imali ni svijeću, već kandila – u fildžan malo ulja da gori”, započinje priču 35-godišnja Mirsada Šišić, majka sedmoro djece iz Željeznog Polja kod Žepča.

Njen drugi sin, Rasim, takav teret više nije mogao podnijeti. Ubio se krajem oktobra ove godine. Bio je, kažu, poslušan i vrijedan, u posljednje vrijeme povučen.

“Sve je bilo u redu. Klanjao je sa mnom namaz, a onda rekao da bi volio da popijemo kafu. Skuhala sam kafu, a on se zatvorio u kupatilo. Dozivala sam ga. Nije se odazivao. Provalila sam vrata i zatekla ga obješenog”, prepričava Mirsada, kao da još nije svjesna da Rasima više nema. Otac Sedin (38), šuti. Klati se na stolici s bolnim grčem na licu. Kaže, ne može si oprostiti što nije bio uz porodicu taj dan. Pokušavao je zaraditi koju paru čuvajući ovce gazdama kod Sarajeva.

Sedin ŠišićKatastrofalne poplave 2014. godine, kada je nabujala voda, a potom i klizište, teško su pogodile Željezno Polje, malo je ko čuo za Šišiće. Nakon poplava, pričaju Mirsada i Sedin, za njih su čuli članovi Udruženja građana Pomozi.ba, pa su im konačno pomogli da dobiju vodu i struju, a, kako kaže Mirsada, poslije poplava je i mjesečna socijalna pomoć za djecu porasla s dotadašnjih 12 na “čak” 14 konvertibilnih maraka po djetetu!

I muž je čuvao ovce ljudima, zarađivao oko 400 maraka, pa se insan nekako i prometao. Štedjeli smo i na struji, da manje platimo, da možemo kupiti više hrane, da opremimo djecu za školu, koliko smo mogli”, kaže Mirsada za Deutsche Welle.

Hazim Tutnjić, volonter i koordinator Pomozi.ba u Željeznom Polju gotovo je postao članom porodice Šišić. Pomogao je da se o njihovoj nevolji čuje i da im se pomogne, pa im je tako osposobljena i opremljena nova kuća, a Sedinu su donirane i ovce, komad zemlje i zasadi malina, po čijem uzgoju je Željezno Polje na svjetskom glasu. Sve to, ipak, Rasima neće vratiti, niti utješiti njegove roditelje.

Pomozi.ba je ime koje se u BiH sve više spominje, naročito kad je teško. Organizacija je, kako kaže projekt menadžer Adnan Tatarević, “nastala prvenstveno na osnovu ideje jednog čovjeka, koji je tu ideju predložio neformalnoj grupi građana Sarajeva, koji su odlučili da je dosta čekanja i da je potrebno poduzeti konkretne korake kako bi se pomoglo onima kojima je pomoć najpotrebnija”.

Adnan Tatarević

“Otkada postojimo, od oktobra 2013. godine Pomozi.ba je porastao u jednu respektabilnu organizaciju koja iza sebe već ima realizirano nekoliko velikih projekata i dva velika projekta koja su u toku, a to su ‘Obrok za sve’ i ‘Užina za đaka'”, kaže Tatarević za Deutsche Welle i pojašnjava da se prvi projekat odnosi na dostavu gotovih, kuhanih obroka u Sarajevu, te na području Vareša, Breze, Ilijaša i Kaknja, a radi se o najtežim slučajevima, osobama koje ne mogu koristiti usluge klasičnog sistema javnih kuhinja. Projekat ‘Užina za đaka’ namijenjena je socijalno ugroženoj djeci u osnovnim školama.

Kaže da su dobro uvezani sa centrima za socijalni rad i domovima zdravlja, koji im daju informacije o najtežim slučajevima, ali su isto tako važni i prijatelji, susjedi, poznanici, koji također prenose takve informacije. Potom se, kaže Tatarević, izlazi na teren, ispituje stanje i određuju prioriteti.
Bosansko brašno za sirijske izbjeglice

“Što se donacija tiče, najčešće se radi o donacijama fizičkih lica, posebno onih u dijaspori, koji su prepoznali naš transparentan rad, i spoznali činjenicu da donacije idu u prave ruke. Također nam pomažu i naši prijatelji, bosanskohercegovačke kompanije”.

Ono po čemu je Pomozi.ba prepoznatljiv, svakako su i njegovi volonteri, poput Hazima Tutnjića. Taj obrazovani, vedri mladi čovjek kaže da ga pomaganje drugima ispunjava, pa je sredinom ove godine pritekao i u pomoć sirijskoj djeci bez roditelja, u izbjegličkom kampu na tursko-sirijskoj granici. Dijelio im je hranu. Kaže, “iskustvo nezaboravno”. “Ja sam doživio izbjeglice, doživio sam da nema hljeba i onda kad dođete na jedno mjesto i vidite 1.250 djece bez roditelja, to je nešto što čovjeka pogodi iz temelja”, kaže Hazim i dodaje da Pomozi.ba trenutno priprema veliku pošiljku brašna. Prikupljeno je više od 100 tona a u sirijske izbjegličke kampove u Turskoj biće otpremljeno početkom iduće godine.

Ismetova priča

Uz najbolju volju i nastojanje, humanitarno udruženje iz Sarajeva ne može stići do svakoga. Sreća je da u BiH još uvijek ima i ljudi koji su spremni nesebično pomagati drugima. Ismet Brkanić, 23-godišnji mladić iz Careve Ćuprije kod Olova, u životu je upoznao samo jad. Oca nije upoznao, a majka mu je umrla kada je imao osam godina. Od tada je živio u Domu za nezbrinutu djecu u Zavidovićima, gdje je završio osnovnu i srednju školu.

“Iz doma me je izveo očuh i s njim sam živio dok je bilo novca koji sam uštedio od stipendija u domu, a kad je novca nestalo, rekao mi je da idem, da svakako nisam njegovo dijete”, priča svoju tešku životnu priču Ismet, koji je nakon toga život nastavio radeći najteže poslove kod ilegalnih drvosječa po šumama. U šumi ga je zadesila i nesreća. Na njega je palo nestručno oboreno drvo i teško ga povrijedilo. Gazda kod kojeg je radio mu je obećao pomoć, ali ga je dovezao do bolnice u Tuzli i pobjegao.

U tuzlanskoj bolnici su mu ukazali prvu pomoć i za to mu, pošto nije zdravstveno osiguran, traže nešto manje od 500 maraka, a potom ga prebacuju u Zenicu, gdje je nakon 17 dana ležanja operiran, s trajnim oštećenjima kičme i lijeve noge. Nevolja je nastala kada su mu rekli da treba izaći iz bolnice. Teško pokretan, nije imao gdje izaći, niti kome otići.
Sedina

Ismet Brkanić sa Sedinom Mehić i njenim suprugom Zuhdijom

Za Ismetovu priču čula je Sedina Mehić, čiji je rođak ležao s Ismetom u bolnici. Zajedno sa sestrom Smailom odlučila je da nešto mora uraditi. Prvo je animirala lokalni Forum žena, a žalosnu priču, uz Ismetovu saglasnost, proširila je i društvenim mrežama. Ljudi su se počeli interesirati i nuditi pomoć, a Sedina, premda i sama podstanar u zeničkom naselju Tetovo, odlučila je potpuno se posvetiti Ismetu i pomoći mu da život nastavi u nekom novom, sretnom pravcu.

“Takva sam osoba… Prema Ismetu nisam mogla ostati ravnodušna. Ova priča treba jedan sretan kraj, da Ismet završi na svojim nogama, da radi, da bude zdrav, da živi jedan normalan život i da bude sretan”, priča Sedina dok Ismetu i ukućanima priprema kafu i večeru. “Bila bih sretna da imam vlastiti dom, a da ga imam, pružila bih ga njemu”, kaže Sedina.

Poput djeteta koje tek upoznaje toplinu obiteljskog doma, Ismet se ne odvaja od Mehića. Prema drugima je nepovjerljiv. Kaže da su mu cijeli život upravo nedostajali “porodica i prijateljstvo”. “Nedostajale su mi osobe kojima mogu vjerovati, u koje se mogu pouzdati. Kako sam bio u bolnici, Sedina i njeni su se cijelo vrijeme brinuli za mene, a evo i sada se stalno brinu i velika im hvala za to”, kaže on.

Sedina kaže da u pomaganju drugima pronalazi svoju sreću i zadovoljstvo i da joj je žao što Ismetu ne može pružiti još i više.

“Nisam u mogućnosti da mu pružim nešto više, ali se trudim da mu nadoknadim ljubav koju nije imao u životu”, kaže i zaključuje: „Nisam mu majka, ne mogu mu biti majka, ali sam tu da mu pomognem”. Nada se da će Ismet ozdraviti i sreću, možda, potražiti negdje drugdje, gdje se čovjeka više cijeni i uvažava.