Svake godine bračni par Velić u julu stiže iz SAD-a da obiđe mezarja braće u Potočarima

Zuhra i Salih Velić i ove su godine stigli iz Amerike kako bi obišli mezarja njene trojice i jednog njegovog brata koji su ubijeni u genocidu, ali i odali počast svim žrtvama Srebrenice. Uprkos tragediji, puni su ljubavi i optimizma dok govore kako je, zahvaljujući konvoju, ona sa troje djece izbjegla julske strahote, a njen suprug vjeruje da ga je majčina dova dovela sigurno do Nezuka, među prvima koji su prošli “Marš smrti”, piše Detektor.ba.

Salih Velić ostao je u Srebrenici do 11. jula 1995., sam, bez porodice o kojoj nije znao ništa. Nastojao je, kaže, braniti one koji je nisu mogli napustiti. Među prvima odlučuje krenuti preko šume.

“Moja majka je meni ranije spominjala hajr-dovu, i ja dignem ruke i kažem: ‘Majko, ako si mi je ostavila, sad mi treba’, i krenem u šumu“, započinje priču o preživljavanju Salih, koji od tada vjeruje da ga je majka dovom spasila.

Put trajao pet dana

Put je trajao ukupno pet dana, a na, za njega sigurnu teritoriju, izašao je 16. jula, među prvima preživjelima iz “Marša smrti”.

“Od Srebrenice do sela Nezuk, pored mene niko nije bio ranjen, niti poginuo, apsolutno ništa. Znači, ja sam tako prešao. Ja sam i spavao u putu, i kretao lijevo, kretao desno, i mijenjao kolonu, i mijenjali se ljudi oko mene i milion nekih stvari, ali meni ništa da se desi“, opisuje.

Presudama je utvrđeno da je u Srebrenici u julu 1995. godine, tokom počinjenja genocida, ubijeno više od 7.000 – pretežno muškaraca i dječaka, a prognano više od 40.000 žena, djece i staraca. Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, još uvijek traje potraga za oko 1.000 Srebreničana, od čega 40 maloljetnika.

U mezarju u Potočarima je sa 11. julom 2023. ukopana 6.751 žrtva iz Srebrenice, a mnoge od njih nisu preživjele put kojim je Salih prije 28 godina išao.

Život nakon genocida i gubitka članova porodice ovaj bračni par sa troje djece nastavio je s druge strane Atlantskog okeana, u SAD-u. Ali svake se godine vraćaju bolnim uspomenama, kako bi posjetili mezarje Potočari gdje su ukopana njena trojica i jedan njegov brat. Ubijeni su u genocidu, ali ova porodica od početka rata doživljava gubitke.

Rat prije genocida

Početkom ratnih okolnosti 1992. godine, Velići su živjeli sa dvojicom sinova u porodičnoj kući na samom vrhu Cerske, u zaseoku Velići. Vrijedni i na svojoj zemlji, držali su stoku i nisu gladovali. Do jeseni, kada je Cerska napadnuta.

“Već početkom oktobra napadoše… Mi smo tada pustili stoku da ne izgori u štalama. Neko je to gledao i oni su namamili moju i očevu kravu i dvije junice i one su otišle. Tad nam je otišla ‘fabrika hrane’, to je najteže bilo. I onda smo se spustili u jedno drugo selo, dolje niže“, prisjeća se Salih prvog napuštanja porodične kuće.

Misleći da su sigurniji u selu ispod Cerske, ostavio je porodicu i otišao s komšijama da čuva liniju iznad, smatrajući da će ih tako zaštititi.

“Kad tenk puče… Dođemo dolje, kažu ubilo mi mamu u kući, 55 godina imala. Tu probilo zid, žena bila trudna, na česmi nju bacilo na led. Probilo zid iznad djeteta, dijete ležalo na spužvi. Ovo drugo bilo uz vrata. Samo dva gelera ušla u kuću i jedan je pogodio mamu. Nije se ni ukočila nikad, ukopali smo je“, kroz suze se prisjeća prvog gubitka.

“Danima od straha nisam spavala”

Zbog učestalih napada na Cersku i okolna mjesta, Salih suprugu sa dvoje djece i u devetom mjesecu trudnoće izmješta u Potočare.

“Helikopteri su 26. februara navečer preletjeli u Srebrenicu. Tu noć sam ja nju odveo iz Pobuđa u Srebrenicu, prije nego je Cerska pala, kao da sam znao šta će biti. Vratim se sam 27. februara, u Kravici me sretne čovjek jedan, viče da je pala Gornja Cerska“, govori, dodajući da su mu tada poginuli najbolji prijatelj i snaha.

Prisjećajući se tog perioda, njegova supruga Zuhra kaže da ju je ostavio u Potočarima sa dva sina blizanca i trećom bebom na putu, koju će roditi u oskudnim uslovima 17. marta.

“Nisam imala nikakvih uslova. Porodila me doktorica Fatima, mene ostavila nekoliko sati samu u sobu, bebu izveli. Ja od umora zaspala, isrpljena, danima od straha spavala nisam“, priča.

Djeca ugušena u konvoju

Zuhra je Potočare napustila 30. marta sa snahom i troje male djece. Snaha je vodila njene blizance jer ona nije mogla brinuti o svima, a ona je nosila bebu koja nije imala ni 15 dana.

“Žena je kćerku u konvoju držala van stranica kamiona dok nisu došli na sigurnu teritoriju, tolika je gužva bila“, prepričava Salih, pogledom smirujući Zuhru koja se zbog sjećanja na taj događaj uznemirila.

“Nisi mogao nogu sputiti, nisi imao gdje“, dodaje ona.

Vožnja do Tuzle trajala joj je kao vječnost, a po dolasku konvoja uslijedila je nova tragedija.

“Majka jedna, živjeli su ovdje, kuća ispod nas… dijete u rukama mrtvo iznese, ugušilo se zbog gužve u konvoju, nije ni primijetila“, prisjeća se, dok njen suprug dodaje novinarima Detektora da je, nažalost, u tom konvoju ugušeno dvoje djece.