Suživot u Gunji, u Hrvatskoj: Bošnjaci i Hrvati zajednički se raduju ramazanu

Bez obzira da li je neko Bošnjak ili Hrvat u Gunji, mjestu i istoimenoj općini u Hrvatskoj, na lijevoj obali Save, ovih dana podjednako se raduje mjesecu ramazanu i iftarima. Načelnik općine, inače Hrvat, jedan od njegovih zamjenika, Bošnjak, ali i žitelji Gunje tvrde da će tako biti i za predstojeći ramazanski Bajram. Kao što je bilo i bit će i za božiće i uskrse.

“Zajedno smo to proslavljali i ove godine ćemo proslaviti. Tako da tu stvarno nema nikakvih problema”, poručuje Hrvoje Lucić, načelnik općine Gunja.

S obzirom da je mjesec ramazana vrijeme posta, načelnik Lucić navodi kako je lokalna administracija fleksibilna i kada je u pitanju post, odnosno potrebe vjernika.

“Sve što treba mi se dogovaramo. Uvijek smo se dogovarali ne samo u najsvetijem mjesecu za bošnjački – muslimanski narod. Tako da sigurno neće biti ni sada problema. Uvijek što treba mi izađemo u susret”, navodi Lucić.

Zajednički život im je sve

Općina Gunja je primjer multietničke sredine u Republici Hrvatskoj. Naime, u Gunji živi oko 65 posto Hrvata, koji jesu većinski narod, ali je procenat od 31 do 32 posto Bošnjaka – muslimana najveći u Hrvatskoj. Osim Hrvata i Bošnjaka u Gunji živi i oko tri do četiri posto Srba, te ostalih narodnosti.

Možda najbolji primjer suživota Hrvata i Bošnjaka ilustruje izjava za Anadolu Agency (AA) Latife Gluhačević, 88-godišnje nane, Bošnjakinje, žiteljke Gunje koja je zbog prošlogodišnjih majskih poplava u kojim je ta općina u Hrvatskoj najviše stradala u Županjskoj Posavini, morala biti jedna od onih koja je napustila svoj dom.

“Bila sam u Strošnicama kod jedne Hrvatice, bilo nas je koliko hoćeš. Došli su, uzeli nas da ostanemo kod njih dok se to smiri”, navodi nana Latifa i dodaje da joj je drago što joj obnavljaju kuću.

Starica govori kako je život u Gunji fin.

“Imamo sve. Neko nešto sije, ko ne sije uzima pa radi. Svi žive zajedno. Samo malo imamo Srba”, navodi Latifa.

O zajedničkim čarima ramazana, iftara, bajrama nana Latifa ima također šta reći.

“To je nama sve. Ja sam došla iz Sarajeva nakon poplava. Nazvala sam Katarinu i ona je odmah došla. Tako je i za Božić i za Uskrs. Kada sam je nazvala, ona kaže tražila sam te. Tražila sam te, ne mogu da te nađem”, priča Latifa svoje iskustvo nakon povratka u Gunju iz Sarajeva gdje je privremeno bila nakon poplava.

Jedino na što se “žali” je bosanska penzija za koju kaže da je mala. Ali, veli Latifa, ima dodatak od socijalnog osiguranja iz Vinkovaca. Živjeti u Gunji problematičan je za starije zbog ljekarske službe, ali i to se prevazilazi.

“Imamo ovdje doktora, ako treba neki pregled ili snimanje oni nas upute u Županju ili u Vinkovce ili Slavonski Brod”, priča Latifa i pokazuje kako je zbog bolesnih bubrega morala proći taj tretman.

Gunja je zasigurno jedina lokalna zajednica u Republici Hrvatskoj u kojoj su Bošnjaci – muslimani na visokim pozicijama: imaju dva zamjenika načelnika, kao i četiri od ukupno 13 članova u općinskom vijeću od kojih su i predsjednik i zamjenik predsjednika iz bošnjačkog naroda.

“Sve je od početka rata pa do dana današnjega uspješno prebrođeno. Nikada u Gunji nije bilo nikakvih problema između Hrvata kao većinskog stanovništva i Bošnjaka – muslimana, također ni sa Srbima ni sa ostalim narodnostima. Sve je to prošlo u najboljem redu”, ističe u razgovoru za AA Hrvoje Lucić, načelnik općine Gunja.

Navodi da je 1991. godine na početku ratnih stradanja na prostoru bivše SFRJ u Gunji “bio strašan pritisak izbjeglica”.

“Međutim neki su se tu malo duže zadržali. Nekima je to bio sam prolaz kroz Gunju par dana i odlazili su dalje u svijet. Ni tu nije bilo nikakvih problema. Svi su ljudi koji su došli u Gunju su primljeni, neki su još i sada tu, zadržali se, a neki su otišli u svijet”, naglašava načelnik Lucić.

O suživotu na visokom nivou Hrvata i Bošnjaka u Gunji i da sve muče isti problemi za Anadolu Agency (AA) govori i Idriz efendija Bešić, glavni imam Medžlisa islamske zajednice Gunja.

“Mi smo svjesni da je danas na sceni ekonomska migracija. Ljudi isključivo odlaze iz ekonomskih razloga. Niko ne ide iz političkih ili drugih razloga. Iz Gunje podjednako odlaze i Hrvati i Bošnjaci. Svi odlaze trbuhom za kruhom. To je nekakva naša sudbina. Ljudi misle da je to neko rješenje, da se samo tamo čeka na njih da rade u Njemačkoj ili negdje drugo. Neki se i vrate vrlo brzo. Ipak, tamo treba raditi. Nema tamo dangube. Tamo se radi”, navodi efendija Bešić.

Sanacija od katastrofalnih poplava do kraja septembra

Na brojnim objektima u Gunji i sada su vidljivi tragovi razornih majskih poplava iz prošle godine. Ekipa AA je tako zatekla brojna upozorenja koja su postavljena na kuće na kojima se ukazuje da opasnost od rušenja. Ipak, život se sve više vraća u Gunju. Nasuprot kućama kojim prijeti rušenje, sve više je onih koje se obnavljaju ili grade iznova pa je Gunja danas veliko gradilište.

“Gunja je najviše stradala u poplavama koje su bile 17. maja prošle godine. Svaka kuća je u Gunji bila poplavljena. Nema niti jedne jedine kuće koja nije bila poplavljena. Međutim, država je odmah u početku krenula sa obnovom, doneseni su mnogi potrebni zakoni, tako da se vrlo brzo krenulo sa obnovom. Sve je trebalo obnoviti: neke su kuće potpuno srušene i njih treba ponovo izgraditi, tako da negdje oko 150 kuća u Gunji će biti potpuno novih. A, sve ostale će izgledati kao nove jer će sve biti unutra zamijenjeno. Praktično sve se moralo izbaciti: ostali su samo goli zidovi”, navodi načelnik općine Gunja Hrvoje Lucić.

Naglašava da se oko 70 ljudi vratilo u svoje domove. Postoje dva kontejnerska naselja sa oko 90 kontejnera, ali načelnik Lucić, vjeruje da će i oni vrlo brzo biti napušteni jer će i kuće tih ljudi biti dovršene, a imaju prioritet.

“Ministrica graditeljstva Anka Mrak-Taritaš je rekla da će 15. augusta biti završena obnova u Gunji. Međutim, malo sam skeptičan. Vjerujem da će negdje do kraja septembra obnova u Gunji biti završena, ali to je prije zime. Tako da ćemo sve obitelji vratiti u svoje obnovljene domove. Problem su nam ljudi koji nisu imali svoje kuće koji su bili podstanari, oko 40-50 obitelji”, navodi načelnik Lucić.

On je naglasio da se radi i na tome, tako da vjeruje da će i oni ubrzo napustiti privremeni smještaj.

“Tako da bi svi ti ljudi bili zbrinuti i siguran sam da će to do kraja septembra to biti razriješeno u Gunji”, poručuje načelnik Lucić.

Gunja inače, ima 4.270 stanovnika od čega je 1.700 obiteljskih kuća.

A, sudbinu svih objekata u Gunji u vrijeme poplava podijelila je i džamija.

“Ova džamija je podijelila sudbinu svih kuća u Gunji. Ona je bila potopljena. Imala je u mihrabu 186 centimetara vode. I ja sam još prognanik. Još sam u egzilu u Brčkom, u stanu koji mi je prije godinu dana ustupio tamošnji kolega imam. Džamija se renovira zahvaljujući Turskoj agenciji za međunarodnu saradnju i koordinaciju (TIKA) koja je eto prešla granicu. To je prva investicija TIKA-e u Hrvatskoj. I nama je drago da je i to prvo u Gunji, da su iz TIKA prešli Savu. Obnovili su džamiju i dio centra, tako da je to u funkciji”, navodi efendija Bešić, koji je ujedno i zamjenik načelnika iz reda bošnjačke manjine.

Žao mu je kaže što je poplava uništila zbirku od oko 3.000 vrijednih knjiga. Ipak, život se vraća. Vraćaju se i Bošnjaci koji su izbjegli iz svojih domova.

“Uglavnom su se vratili skoro svi, tu i tamo. U danu su tu kao i ja, a tamo odem prespavam. Radimo, obnavljamo kuće tako da svijet se vraća ovdje”, navodi efendija Bešić.

Među kućama koje su stradale je i ona Envera Lugušića, proslavljenog bh. golmana, danas trenera u fudbalskoj A reprezentaciji BiH. Interesantno je da veze sa Gunjom ima i priznati bh. bokser Zijad Poljo.

Najstarija džamija i hodža u Hrvatskoj, prva vjeronauka

Kada se govori o Gunji puno je toga što ovo mjesto i općinu veže sa Bošnjacima. Džamija u Gunji, jedna od tri s munarom u Hrvatskoj, najstarija je u toj državi, a sagrađena je 1969. godine.

“Osim što imamo najstariju džamiju u Hrvatskoj, u mnogo čemu smo prvi. Mi smo prvi uveli islamsku vjeronauku u školu još u bivšoj Jugoslaviji, bio sam prvi imam koji je ušao među učenike – 1991/1992. godine. Imamo mezarje koje je autentično muslimansko iz 1962. godine koje je dato i u koje su ukopavani muslimani. Čuva se tradicija i identitet mezarja. Imamo tu čast da imamo prvog učenika u Gazi Husrev-begovoj medresi iz Hrvatske, iz Gunje. Danas je Uzeir ef. Haskić imam u Maoči. Bili smo nekako među prvima jer smo uz granicu ovdje, blizu smo BiH – uspjeli smo da sačuvamo taj i vjerski i nacionalni identitet”, navodi efendija Bešić.

Efendija Bešić je inače, uz osječkog imama Enesa ef. Poljića najstariji hodža u Hrvatskoj. U službi je 34. godinu.

“Kada sam došao 80-tih godina nakon što sam završio Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, stigao sam sa idejom i vizijom. Mi smo se smatrali prozvanim i pozvanim da mijenjamo svijet. U odnosu na današnje generacije koje na to gledaju malo drugačije: više su nekakve zanatlije nego što su misionari. Stalno sam se dokazivao. Smatrao sam da nama uz džamiju treba i nešto drugo, da treba promijeniti te bosanske navike ‘samo gasulhana – abdesthana i koliko je visoka munara’. Ocijenio sam da nam treba nekakav objekat, prostorija koja je uz džamiju, pri džamiji u kojoj se dolazi bez abdesta i u obući”, navodi efendija Bešić.

U skladu s tim 1995. godine počela je izgradnja Islamskog centra u Gunji.

“Imao sam tu ideju i ja sam je hvala Bogu napravio. Mi danas imamo dvoranu koja je dva puta veća od džamije. Imamo još nekih prostorija: musafirhana, tu će biti knjižnica ako Bog da, bit će i da se može pojesti, restoran, imaret – javna kuhinja gdje će biti socijalna šerpa. Smatram da gdje god se jede i pije doći će narod, a gdje se vrti narod vrte se i ideje”, poručuje efendija Bešić.

U Gunji djeluju i bošnjačka kulturno-umjetnička društva Behar i Ljiljan, kao i Bošnjačka nacionalna zajednica

“Kod nas Bošnjaka – muslimana je još uvijek jak taj identitet. Nas to najviše drži. Uvijek kažem: nema Bošnjaka bez muslimana bez obzira kako to neko gledao sa druge strane. Mi smo se teško navikli na granicu. Dugo je trebalo vremena da mi skontamo da je Sava granica. Posebno mi koji smo došli iz BiH, koji smo bili formirani. Zato uvijek kažem da na Savi niti počinje niti prestaje država išao sa ove ili one strane rijeke. To su stvari koje smo mi teško na jedvite jade prihvatili iako još neki u glavama misle to je jedno. Da je to formalno, administrativno”, ističe efendija Bešić.

Naglašava da de facto sve svoje ostvaruju u Brčkom – djeca se još uvijek tamo školuju, tamo se još uvijek tamo trguje i ljudi rade u Brčkom.

“Mi smo imali taj peh kada je pukao most na Savi da je samo u jednom danu 900 osoba ostalo bez posla. Dobili smo oko 4.000 – 5.000 izbjeglica u to vrijeme”, rekao je efendija Bašić.