Prljave igre
Stvarna pozadina saveza šefa HDZ-a BiH s gazdom Republike Srpske
Dodik ne treba Čovića zbog ljubavi prema Hrvatima, nego kako bi BiH uz pomoć HDZ-a učinio trajno nefunkcionalnom
“Tu temu ostavljam gospodinu Čoviću i HDZ-u BiH da je komentiraju”, kratko će Andrej Plenković u razgovoru s novinarima u Splitu odbiti ocijeniti nedavni odlazak Dragana Čovića, lidera sestrinskog HDZ-a, na banjolučki velikosrpski kirvaj u režiji Milorada Dodika. Valjda je i premijeru neugodno, kada mu već nije bilo neugodno doći prošlog juna na zagrebačko sveučilište na dodjelu počasnog doktorata šefu HDZ-a BiH, a idućih mjeseci u svakoj mogućoj prilici pozivati Hrvate da daju glas dr. Čoviću, piše Robert Bajruši za Jutarnji list.
Razumije se da je Plenković odbio kritizirati Čovićevu podršku Republici Srpskoj jer hrvatska državna politika snažno podržava saradnju s Miloradom Dodikom.
Problem je u tome što podržavati Čovićev pakt s Dodikom u suštini znači podržavati projekt Velike Srbije. Jer, Dodik ne treba Čovića zbog ljubavi prema Hrvatima (upravo suprotno, on ih prezire), nego kako bi uz pomoć HDZ-a BiH Bosnu i Hercegovinu učinio trajno nefunkcionalnom, a ako se jednom stvari poklope, 49 posto te države pripojio Srbiji. Čovićevu HDZ-u odgovara takav rasplet jer mnogi u Zapadnoj Hercegovini sanjaju isti scenarij s Hrvatskom, i to je, a ne nekakva ugroženost, temelj srpsko-hrvatske neprincipijelne koalicije.
Koja sve donedavno nije imala podršku Zagreba jer su Ivica Račan, Ivo Sanader, Zoran Milanović, Stipe Mesić i Ivo Josipović – iz različitih razloga, ali puno desetljeće i pol – držali distancu prema politici HDZ-a BiH. Sve se promijenilo kada je Kolinda Grabar-Kitarović, odmah nakon stupanja na predsjednički položaj, najavila da će tražiti nadogradnju Daytonskog mirovnog ugovora, kao i da britansko-njemačka inicijativa ima svojih prednosti, ali i jedan veliki nedostatak – da se ne pruža jednakopravnost hrvatskom narodu u BiH. Bila je to ruka spasa prezrenom čelniku HDZ-a u susjedstvu.
Dragan Čović je, uz otvorenu podršku svoga glavnog saveznika Milorada Dodika, sve donedavno iznosio zahtjeve za formiranje trećeg “hrvatskog” entiteta, iako se tome protive SAD i EU. Kada je propao plan za uspostavu hrvatskog entiteta, u Mostaru se pompozno obilježavala 25. godišnjica utemeljenja tzv. “Herceg-Bosne” (HR HB), i to pod pokroviteljstvom Hrvatskog narodnog sabora (HNS) BiH, a na službenom dijelu sudjelovao je i Zvonko Milas, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Dakle, hrvatski dužnosnik je sudjelovao u proslavi nečega što je Haag u presudi “haaškoj šestorci” inkriminirao odlukom da je Herceg-Bosna rezultat pokretanja udruženog zločinačkog pothvata koji je imao za cilj stvaranje hrvatskog entiteta u BiH te njegovo ujedinjenje sa susjednom Hrvatskom.
Još 2009. Čović je stao uz Dodika kada je iznio plan da ustavne promjene treba dogovarati bez stranaca, Ured visokog predstavnika međunarodne zajednice što prije treba zatvoriti, strani suci i tužitelji trebaju otići, kao što je podržao i nelegalni referendum u Republici Srpskoj. Ukratko, sve što radi usmjereno je prema razbijanju Bosne i Hercegovine i potpuno normalno da izaziva sukobe s bošnjačkom politikom. Koja je također dvolična, a često i kratkovidna pa pokušava majorizirati Hrvate u Bosni i Hercegovini te tako ide na mlin Čoviću.
Korijen je svih problema u tome što se tamošnje hrvatsko vodstvo ne želi odreći politike nekadašnje Herceg-Bosne, a u tome ih podržavaju Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković. Umjesto da se angažiraju u stvaranju dogovora sa Sarajevom i dugoročnog saveza Hrvatske i BiH, oni igraju na kartu HDZ-a BiH, na čemu im najviše zahvaljuju u Banja Luci i Beogradu.
