Surova statistika
Stravični podaci o porodičnom nasilju u BiH tokom pandemije (VIDEO)
SOS telefoni u Sigurnoj kući u kojoj boravi sagovornica sada su tri puta više aktivniji nego ranije. Djelimični krivac je upravo covid-19
Porodično nasilje tokom panedemije koronavirus doživjelo je ekspanziju i u našoj zemlji. Mjere zabrane građane su doslovno zatvorile u kuću – pod isti krov žrtvu i nasilnika, bez prilike za bijeg. No, sada više nego ikada, žrtve ne smiju da šute.
U RS-u je crvena SOS linija zazvonila 140 puta, što je za 30% više poziva u odnosu na isti period prošle godine. Statistika nasilja jednako je surova i u FBiH. Sigurne kuće jedini su bijeg za žrtve nasilja. Da stvar bude gora, zbog pandemije, do njih je malo teže doći jer nasilnik ne napušta dom, objavila je FTV.
“Ja plačem, mene svaka kost boli. On je meni rebra slomio, noge, ruke, vilicu, sve tijelo izrezano. Bila sam bukvalno sva izrezana. On je mene udarao strujom, otkine od usisivača, od pegle, onda me udara strujom. Ja te strahove i stresove imam da se bojim čak utičnice”, priča korisnica Sigurne kuće za Federalnu televiziju, a koja je to trpjela čak 13 godina braka.
SOS telefoni u Sigurnoj kući u kojoj boravi sagovornica sada su tri puta više aktivniji nego ranije. Djelimični krivac je upravo covid-19.
“Pandemija i mjere prevencije su veliki rizik za žene koje žive svakako već u disfunkcionalnim odnosima i koje su od ranije izložene svakom obliku nasilja – provesti 24 sata u istoj prostoriji, u istom zatvorenom prostoru, definitivno da će dovesti do porasta nasilja”, objašnjava Dželila Mulić-Čorbo, psiholog i psihoterapeut u Sigurnoj kući.
Djelatnici Sigurne kuće besplatnim pozivima bespomoćne članove našeg društva usmjeravaju ljekarima, psiholozima, pravnim licima, ali i pravosudnim organima. Na poziv i uz dopuštenje žrtve, policiju šalju na njenu adresu. O zabilježenom nasilju u doba pandemije svjedoče policijski dosjei.
Porodično nasilje postojalo je i prije pandemije, ali ga je izolacija pojačala. Zabrane kretanja, javnog okupljanja, rada ugostiteljskih objekata, policijski sat, otkazi, ekonomska nezavisnost… žene koje su procentualno najveće žrtve nasilja učinilo je još ranjivijim. No, samo jedan poziv komšije, poznanika ili slučajnog prolaznika nekome može spasiti život.
“I svakoj bih ženi poručila da potraži pomoć, da ne trpi, jer ja sam previše trpjela”.
