Strategija za tranzicijsku pravdu već deceniju je mrtvo slovo na papiru

Tokom četvrtine vijeka od okončanja rata u Bosni i Hercegovini, nikada nije usvojena niti provedena Strategija za tranzicijsku pravdu, koja definiše vansudske mehanizme za utvrđivanje činjenica i istine o događajima od 1992. do 1995. godine. Dokument koji je prije skoro deset godina izradila ekspertna grupa Vijeća ministara danas je zaboravljen, piše Birn.

Kada je 2010. godine Vijeće ministara imenovalo ekspertsku grupu za izradu Nacrta strategije za tranzicijsku pravdu, njenih 15 članova vjerovalo je da mogu napraviti prekretnicu u poslijeratnom putu države i doprinijeti boljem pronalasku nestalih, spriječiti manipulacije o zločinima, donijeti satisfakciju žrtvama i generalno pomoći da se “raskrsti s prošlošću” i neopterećno krene u budućnost.

Oni su uspjeli da izrade Nacrt strategije, ali vlasti je nikada nisu usvojile pa se, više od deceniju poslije, i dalje traga za hiljadama nestalih, otvoreno negiraju sudski utvrđene činjenice i genocid u Srebrenici, spomenici više služe podjelama nego istinskoj memorijalizaciji, a kraj procesa tranzicijske pravde se čini daljim nego ikada prije.

Zbog toga Eli Tauber, jedan od članova grupe, ima dojam da je dokument izrađen samo da se pokaže da BiH ima namjeru da nešto uradi, ali da na kraju nije urađeno ništa.

“Mislim da i nije bio cilj da se nešto uradi, mogu da kažem slobodno poslije ovoliko godina. Svi koji smo učestvovali u tom timu mislili smo da radimo najbolje stvari za svoju državu. Međutim, neko je mislio da treba samo da pokažemo da mi kao nešto radimo, ali ne i da se to desi”, kaže Tauber.

Nekadašanji članovi ekspertnog tima koji su radili na ovom dokumentu navode za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) kako sada Nacrt skuplja prašinu u ladicama državnih institucija jer nikada nije bilo političke volje da se ovakav dokument razmatra i usvoji, a politička volja, prema riječima zastupnika i delegata u Državnom parlamentu, ne postoji ni danas.

Univerzalna ideja strana domaćim političarima

Vijeće ministara na sjednici 2011. godine (Foto: Arhiva Vijeća ministara)

Ekspertsku grupu od 15 članova Vijeće ministara je imenovalo početkom 2010., a u istom periodu Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice i Ministarstvo pravde održali su seriju konsultacija s predstavnicima udruženja, porodicama žrtava, civilnim društvom. Bilo je to prvi put, punih 15 godina nakon okončanja rata, da se u direktnom kontaktu razmijene stavovi o pitanjima iz oblasti tranzicijske pravde.

Zlatko Prkić iz Hrvatske udruge logoraša Vareš, koji je učestvovao u konsultacijama za izradu Nacrta, prisjeća se tog perioda kao jedinstvene prilike da preživjele žrtve torture i kršenja ljudskih prava kažu šta misle da je glavni problem i kako im treba pomoći. On kaže da je održano više sastanaka u Bijeljini, Sarajevu i drugim gradovima.

“Nakon toga, više nije bilo poziva i sastanaka. Nastojalo se problem staviti pod tepih, da u njegovo rješavanje bude uključeno sve manje i logoraša i stradalnika rata”, kaže Prkić.

Vijeće ministara je sredinom 2011. usvojilo izvještaj o radu ekspertne grupe i dalo smjernice te pozvalo na nastavak izrade strategije, koja je završena u formi nacrta.

Stručnjaci koji su na izradi Strategije radili dvije godine kažu da poslije upućivanja Vijeću ministara, nije bilo ozbiljne diskusije jer se priča završila 2013., odnosno 2014. godine, kada se već Strategija spominjala samo u pojedinim izvještajima.

Pravni ekspert Goran Šimić kaže kako je Vijeće ministara bilo pod “nekim pritiskom” da napravi radnu grupu te da su, kada je grupa izradila dokument, uzeli ga i stavili u ladicu, pretvarali se da ne postoji.

“Univerzalna ideja koja bi se na univerzalan način mogla primijeniti na sve vrste zločina i raskrstiti s prošlošću, ne može biti prihvaćena ako se pogleda ko je sjedio i ko sjedi danas u institucijama. Ne mogu Strategiju prihvati članovi Vijeća ministara i ljudi koji sjede u Parlamentu koji ne žele da se utvrdi tačan broj žrtava, njihovo ime, da se utvrdi gdje su bili logori, ko ih je osnovao, kao i da se provedu sva suđenja za ratne zločine”, istakao je Šimić, koji je bio član ekspertne grupe za izradu ovog dokumenta.

Vizija Strategije tranzicijske pravde, kako stoji u nacrtu dokumenta, jeste da u svim segmentima društva uspostavi otvoren, funkcionalan i produktivan dijalog o prošlosti BiH, s ciljem sprečavanja budućih manipulacija, postizanja satisfakcije za žrtve i uspostave efikasnih, profesionalnih, reprezentativnih i kredibilnih javnih institucija.

Pored toga, u Nacrtu stoji i da se, u cilju ispunjenja prava žrtava rata u BiH na “istinu”, predviđa ubrzan rad na pronalaženju preostalih nestalih osoba, kao i mogućnost uspostavljanja institucionalnog vansudskog mehanizma za utvrđivanje činjenica, iako dokumentom nije predviđena forma i mandat tog mehanizma, niti načini njegovog formiranja.

Direktor Helsinškog odbora za ljudska prava u BiH Branko Todorović kaže da je tada usvojena Strategija, bilo bi relativno kasno, što bi bilo 15-ak godina nakon rata, ali bi se, prema njegovim riječima, stvari u državi razvijale bolje i postojale bi stabilnije osnove za vladavinu prava.

“Pošto se to nije desilo, danas imamo ono što se zove vladavina političkog nasilja. Pitanja koja je trebalo da riješi tranziciona pravda ostala su neriješena, međuetnička mržnja, manipulacije žrtvama, nepresuđeni ratni zločinci, odsustvo obeštećenja i raznih reparacija za žrtve, izbjegle i raseljene. To je odsustvo svih onih procesa koji su neophodni postkonfliktnom društvu da bi ono ozdravilo”, smatra Todorović.

On navodi kako su ostala neriješena pitanja koja svoj početak trebaju imati u pravdi i institucijama u kojima nema ratnih zločinaca i kriminalaca, koji će poštovati, a ne ignorisati zakone.

Ključna pitanja koja se razmataju u Nacrtu strategije jesu reguliranje problematike reparacije za žrtve rata u BiH, kao i određivanja jedinstvenih pravila za izgradnju i očuvanje memorijala, a u cilju rješavanja, kako se navodi, “brojnih kontroverzi i nezadovoljstava” u vezi s memorijalima na području BiH, predviđa se ustanovljenje standarda i kriterija za podizanje memorijala i održavanje komemorativnih aktivnosti.

U Nacrtu strategije se ističe da je trenutni sistem obeštećenja žrtava “neodrživ i diskriminatorski”, te predlaže usvajanje novog, koherentnog državnog sistema obeštećenja, kao i sistema podataka o svim korisnicima kojim bi koordiniralo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, ali uz poštivanje nadležnosti entiteta.

Nedostatak političke volje

Branko Todorović (Foto: BIRN BiH)

Strategiju tranzicijske pravde, kako kažu iz Ministarstva pravde, Vijeće ministara nije usvojilo “zbog osporavanja koja su se desila od strane predstavnika vlasti Republike Srpske”. Iz Ministarstva navode da su 2019. sačinili Informaciju o izradi strategije i njenog akcionog plana, koje je zaključkom usvojilo Vijeće ministara.

“Po tom zaključku, zaduženo je Ministarstvo pravde i Ministarstvo ljudskih prava i izbjeglica da radni nacrt strategije sa akcijskim planom usaglase sa relevantnim razinama vlasti i institucijama, a zatim dostave Vijeću ministara BiH, vladama entiteta i Vladi Brčko distrikta BiH na razmatranje i usvajanje. Iako je Ministarstvo pravde iniciralo da se u provođenje zaključka uključi i Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, do toga do sada nije došlo”, naveli su u Ministarstvu pravde.

Iz Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice nisu odgovorili na upit o usvajanju Strategije.

Delegat u Domu naroda Parlamenta BiH Lazar Prodanović kaže kako nije siguran da postoji spremnost da se ovo pitanje rješava na državnom nivou te da, ako je to moguće, razgovore treba obaviti na nivou entiteta.

“Postoje različiti pogledi kada je u pitanju usvajanje zakona o sprečavanju torture, obeštećenju osoba koje su bile izložene torturi, te ono što bi se maksimalno moglo uraditi jeste da entitetske vlade dođu do zakonskih rješenja koja će biti harmonizirana u dijelu kao što je krivično zakonodavstvo, i prilično ujednačena, a donesena su u entitetskim parlamentima”, kaže Prodanović.

Posljednji korak Nacrta strategije predviđao je provođenje institucionalnih reformi kroz provjere profesionalnog kapaciteta i moralnog integriteta zaposlenika u pravosudnim i sigurnosnim institucijama, te u kazneno-popravnim službama, ali i u javnoj administraciji, kako bi se u javnim službama smanjio broj uposlenika s mrljama u ratnoj prošlosti.

Safet Softić, poslanik u Predstavničkom domu Državnog parlamenta, kaže da se boji da bi ova strategija teško prošla parlamentarnu proceduru da se ikada našla na dnevnom redu, zbog “odnosa ruku” u Parlamentu.

“Bojim se, zbog političke klime u BiH koja je godinama na sceni, da bismo se vjerovatno dugo natezali oko usvajanja takve strategije. Iz naše vizure znamo ko je bio žrtva, ko napadač, ali to nije, nažalost, jedinstveno mišljenje unutar BiH”, kaže Softić i dodaje kako se nada da će, nekada i u nekoj fazi, doći do usvajanja ovog dokumenta.

Usvajanje Strategije tranzicijske pravde ne bi značilo ništa, smatra Dušanka Majkić, delegat u Domu naroda, pošto nije “ni prva, ni zadnja” koja nije implementirana.

“Nedostatak Strategije je samo dio problema, glavni je nedostatak volje da se sjedne i politički dogovore ključne stvari važne za budućnost zemlje. Ako ne bude to urađeno u narednom periodu, ne treba očekivati da se bilo šta promijeni, ne samo u ovoj oblasti”, kaže Majkić.

Spomenik za sve žrtve

ijeće ministara i Parlament BiH (Foto: BIRN BiH)

Bivši članovi ekspertnog tima mišljenja su da bi određene stvari krenule nabolje da je Strategija usvojena i implementirana, odnosno da danas u javnom prostoru ne bi toliko bilo zastupljeno negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

Ogromna je odgovornost, prema direktoru Helsinškog odbora za ljudska prava Todoroviću, i međunarodne zajednice što nisu pomogli, pa čak i “ultimativno” da se prvih nekoliko godina nakon rata, a najkasnije do 2000., institucije obavežu da implementiraju procese tranzicione pravde u potpunosti.

“Umjesto toga, danas u istoj ulici imamo žrtve i počinioce zločina koji nisu ni procesuirani”, dodaje Todorović.

Edin Ramulić, predstavnik Udruženja “Izvor”, koji je bio dio tima za izradu dokumenta, kaže kako je strategija trebalo da poboljša i izbalansira prava, pogotovo kod memorijalizacije, gdje je sve, kako kaže, prepušteno lokalnim zajednicama.

“Nudila je Strategija da mi dobijemo ta neka mjesta i načine sjećanja i komemoriranja koja bi nam dala noviji pristup. I ta sama memorijalizacija može doprinijeti da se mi kvalitetno součimo i vodimo neki dijalog o prošlosti, a ne da ti memorijali služe obilježavanju teritorija“, kaže Ramulić.

Prema njegovim riječima, dokument napravljen prije desetak godina danas ne bi ni mogao biti usvojen, pogotovo zbog pratećeg akcionog plana, koji je bio planiran na pet godina a koji je sada apsolutno prevaziđen i nedjelotvoran.

Ramulić još navodi da su, u godinama koje su uslijedile, usvojena i neka zakonska rješenja koja se tiču prava žrtava, kao Zakon o žrtvama torture u Republici Srpskoj, ali i da je došlo do promjene ambijenta za rad na ovim pitanjima.

“Na dokumentu bi trebalo ponovo raditi. Naravno, ne treba kretati od nule, postoji nešto, ali ne mislim da postoji atmosfera koja je čak i daleko gora nego 2010. ili 2011., kada se krenulo sa izradom dokumenta”, istakao je Ramulić.

Evropska komisija je 2019. godine usvojila Mišljenje o zahtjevu BiH za članstvo u Evropskoj uniji, a među 14 ključnih priorieta koji se trebaju ispuniti na tom putu jesu, iz oblasti demokratije, da se poduzmu konkretni koraci za promicanju okruženja pogodnog za pomirenje kako bi se prevladalo naslijeđe rata.

“Političko okruženje još uvijek ne doprinosi pomirenju i prevazilaženju događaja iz prošlosti. Visokorangirani politički lideri često osporavaju utvrđene činjenice o događajima iz rata te izazivaju sumnje u neovisnost i nepristrasnost međunarodnih sudova. Svi akteri u BiH moraju pokazati da surađuju sa međunardnim sudovima priznavanjem i poštivanjem njihovih odluka”, navodi se u mišljenju Evropske komisije.

U istom mišljenju se dodaje kako su revizionizam i negiranje genocida u suprotnosti s najosnovnijim evropskim vrijednostima.

U Strategiju bi takve univerzalne vrijednosti bile ugrađene, kaže Šimić. Izrađena je na način da se izbjegne njena parcijalna primjena, odnosno da bude primjenjivana samo na dijelu teritorije BiH, ali i da je predviđala podizanje jednog spomenika za sve žrtve zločina u BiH, što je, prema Šimićevim riječima, za sve tri strane neprihvatljivo.

“Do sada bismo vjerovatno imali spomenik za sve žrtve, a ne samo za one za koje neki žele da imaju, a neki ne žele. Imali bismo penzije, mirovine i sve ostalo, ne bi nam Evropska unija i Evropski parlament morao reći da trebamo imati normalnu državu, da trebamo imati ustav usklađen s Evropskom konvencijom. Do sada bismo, praktično, rat ostavili iza sebe – ovako, rat imamo svaki dan”, zaključuje Šimić.