Strategija rušenja BiH: Opasno ponašanje Dragana Čovića
Da ni jedan skup na kojem učestvuje član Predsjedništva BiH Dragan Čović ne može proći bez slanja, u najmanju ruku, neprimjerenih poruka svjedoči i posljednje „druženje“ održano u Zagrebu na kojem je predsjednik bosanskohercegovačkog HDZ-a poručio da je neophodno raditi na jačanju zajedništva Hrvata na teritoriji cijele domovine.
Tu samo naizgled nazgrapno izrečenu sintagmu poznavaoci Čovićevog političkog razmišljanja tumače kao namjerno izrečenu aluziju kojom se iznova priziva stvaranje paradržavne zajednice nalik poraženoj Herceg-Bosni i teritorijalnom razjedinjenju Bosne i Hercegovine, javlja Al Jazeera Balkans.
Manifestacija koja je trebalo da pokaže kulturno naslijeđe bosanskohercegovačkih Hrvata, a koju su organizovali Hrvatska matica usljenika, UBH Prsten, župa Svete Marije Anđeoske i Zajednica Hrvata BiH iskorištena je u predizborno-propagandne svrhe, a Čovićevo simboličko zazivanje „nestale Herceg-Bosne“ dio je njegove dugogodišnje političke agende, bilo da se njome služi javno, otvoreno i nedvosmisleno ili politiku 90-tih pominje kroz alegorije i aluzije, kažu sagovornici Al Jazeere.
Od Čovićevih političkih mahinacija, koje su očekivane i na koje je javnost već navikla, mnogo je opasnije ponašanje kardinala Vinka Puljića koji već godinama prema bosanskohercegovačkom HDZ-u gradi dvostruku igru. Puljić često u javnosti istupa kao glasan kritičar politike koja se vodi u BiH, objašnjava profesor Slavo Kukić, ali svaku priliku koristi da podrži politiku koju vodi Dragan Čović. Svojim pristankom da učestvuje u manifestacijama kulturne i vjerske prirode zajedno sa Draganom Čovićem legitimira njegove političke zahtjeve, mišljenja je Kukić.
Kardinal na raspolaganju Draganu Čoviću
„Mene ne čudi Dragan Čović, zapravo on na taj način pokušava poslati poruku kako su oko njega ne samo političke stranke i pojedinci nego i Katolička crkva. Ali, što se mene tiče doista je zabrinjavajuće to što radi kardinal Puljić. S vremena na vrijeme, naime, on ima običaj uputiti kritike kao crkveni poglavar, kritike koje se dotiču Čovića, ali svaki put nakon toga on je Čoviću na raspolaganju da li za Božić, da li za Uskrs, da li sada u predizbornoj kampanji, i time zapravo šalje poruku uvijek kada je potrebno – jasno s njim je na istoj strani. Čudi me, govorim to iz razloga jer Vinko Puljić je nadbiskup vrhbosanski, dakle u onom dijelu BiH u kojem su Hrvati ili njegova vjernička pastva, svejedno, zapravo vrlo masovno iselili, osim toga čudi me jer je Dragan Čović i politika koju on personificira među najodgovornijima što na prostorima RS-a od 200.000 Hrvata imamo svega njih desetak tisuća. Ta logika koju gura nadbiskup vrhbosanski, iako se on žali da je u prethodnoj godini iselilo iz BiH 14 tisuća Hrvata, za rezultat može imati samo dodatno iseljevanje i Hrvata i njegove vjerničke pastve. Stoga, ponavljam, logika koju on gura, što se mene osobno tiče, je poprilično upitna“.
I dok dio javnosti iz nekog naivnog uvjerenja želi minimizirati ono što Dragan Čović već nekoliko godina sistematski radi, Kukić misli da je to dobro promišljena politika kojom se želi dezintegrisati BiH. Evociranje ideja Herceg-Bosne jedan je od načina da se pošalje politička poruka kako je BiH, kao jedinstvena država, nemoguća.
„To je apsolutno ispravna konstatacija. Čović to radi i pričom o teritorijalnoj reorganizaciji BiH, a radi i pričom o reformi izbornog zakonodavstva. I jedna i druga priča zapravo su reinkarnacija, da tako kažem, Herceg-Bosne, i u bukvalnom smislu, i Herceg-Bosne kao ideje. Ako se znaju učinci Herceg-Bosne iz prve polovice 90-tih godina, onda se postavlja pitanje je li to Dragan Čović radi svjesno da bi ispraznio BiH od Hrvata i po čijem nalogu to radi. Ovo namjerno apostrofiram po čijem nalogu zbog činjenice da su je on s Miletom Dodikom, koji je u zadnje vrijeme povodom hapšenja jednog osumnjičenika za ratne zločine nad Hrvatima u BiH istupao sa prijetnjama i Hrvatskoj državi ali i Hrvatima u BiH. Ako je dakle taj čovjek sa njim u izuzetnoj komunikaciji, ako ne osjeti potrebu da javno reagira na te njegove prijetnje onda se naprosto može postaviti pitanje je li to sve što čini, pa i ideja obnove Herceg-Bosne, radi za račun i zbog interesa Milorada Dodika“.
Strategija rušenja BiH
Političke prilike u BiH nisu nimalo jednostavne, ponajviše iz razloga što postoje veoma snažne sile koje na svaki način žele „obesmisliti“ postojanje Bosne i Hercegovine, kaže politički analitičar Esad Bajtal, koji Čovićevo političko ponašanje dovodi u najbližu korelaciju sa djelovanjem predsjednika entiteta Republika Srpska Milorada Dodika. Ta dva čovjeka personifikacije su „starih“ politika i velikodržavnih projekata, objašnjava Bajtal konstatirajući da su namjere i želje iste, ali su načini djelovanja drugačiji. Od ideje Herceg-Bosne nije se nikada odustalo baš kao što se nikada nije odustalo od „rušenja“ BiH.
„Dragan Čović hoće da postigne nešto što zna i čega je potpuno svjestan da se u okviru Dejtonskog sporazuma ne da ne može postići nego se ne smije ni zagovarati, i onda se traže zaobilazni, indirektni, simbolički, implicitni putevi i načini projektovanja te ideje u stvarnost a, opet kažem, sve u službi izborne utakmice koja je na sceni. Nema tu puno stvari. Imate jednog Dodika koji je potpuno tuđmanovski otvoren, jer Tuđman otvoreno nije htio Jugoslaviju, a Milošević je skriveno i licemjerno kao branio Jugoslaviju, a praktično je rušio. Ovdje Dodik otvoreno ruši BiH i imate Čovića koji je ruši licemjerno, indirektno i na te okolišne načine. O tome se radi“.
Strategija koja se primjenjuje u Bosni i Hercegovini, objašnjava Bajtal, slijedi jednu „izvitoperenu“ logiku u kojoj se političke želje Dragana Čovića i Milorada Dodika nastoje učiniti objektivnom stvarnošću. Namjerno stvaranje i proizvođenje stanja u kojem će se odustati od zajedničkog života i jedinstvene zemlje nešto je čemu ta dvojica političara neskriveno teže.
„Istorija se ponavlja, i ništa se ovdje novo ne događa, mijenjaju se samo akteri. Samo se persone u okviru velikodržavničkih koncepata mijenjaju, programski i planski sve ostaje isto. Treba razbiti ovu zemlju, treba je podijeliti, treba je onemogućiti i sve učiniti da ne funkcioniše, a onda kada to imate pred očima i naša i svjetska javnost će se pozvati na činjenicu koju ste proizveli i reći vidite da se ovdje ne može živjeti. Poziva se na ono što si sam proizveo kao neki objektivni faktor zbog kojeg bi trebalo da se razilazimo odnosno da se svako zatvori u svoj atar“.
Podrška hrvatskog HDZ-a
Da politička situacija u mnogim elementima podsjeća na 90-te svjedoči i činjenica da zvanični Zagreb ne radi ništa da osudi Čovićevo evociranje separatističke politike Herceg-Bosne. Još gore, pojašnjava Slavo Kukić, rukovodstvo bosanskohercegovačkog HDZ-a ima podršku jednog posebno radikalnog krila unutar hrvatskog HDZ-a. Ponašanje političkog vrha Hrvatske i činjenica da u hrvatskom Saboru, sasvim otvoreno protiv BiH, djeluje poslanik porijeklom iz Hercegovine – Božo Ljubić – otvara mnogo prostora za špekulacije raznih vrsta, a ponajviše za one u kojima se tvrdi da Hrvatska iznova počinje igrati „opasnu“ igru u odnosu na Bosnu i Hercegovinu.
„Ako je točna informacija koju su neki portali, ovih dana objavili, o tajnom sastanku kojeg su Čović i potpredsjednik HDZ-a Hrvatske Milijan Brkić imali sa šefom ruske tajne službe onda se naprosto iz toga može izvlačiti zaključak da dijelu hrvatskog HDZ-a, zapravo tom da tako kažem hercegovačko-luburićevskom krilu HDZ-a Hrvatske, također ne odgovara postojeće stanje u BiH, ne odgovara im BiH kao integrirana i cjelovita država i može se izvući zaključak da su oni izravno zainteresirani za ponovno talasanje koje bi moglo dovesti do odvajanja bh. teritorija. Naravno da se u vezi s tim mora postaviti pitanja zbog nastupa Bože Ljubića, koji je saborski zastupnik u hrvatskom Saboru, je li to dio državne politike Republike Hrvatske. Ja mislim da nije, ali je indikativno da prvi i najistureniji ljudi hrvatske države, mislim na predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i mislim na predsjednika Vlade Plenkovića, u vezi s tim šute. Mislim da bi se morali odrediti javno i u odnosu na to distancirati u protivnom bojim se da na sebe mogu navući, da tako kažem, optužbe da i sami potiču tu vrstu političke filozofije i političkog avanturizma“.
