Stanivuković: Dok roditelji na Trgu Krajine plaču, vrh vlasti štiti ubice

Kao najmlađi zastupnik, 25-godišnji Draško Stanivuković izabran je u Narodnu skupštinu Republike Srpske na listi Partije demokratskog progresa. I odmah najavio potez na kojem mu mogu pozavidjeti svi u Bosni i Hercegovini – odlučio se odreći zastupničke naknade i svih privilegija koje uživaju parlamentarci.

No, volontiranje u svijetu politike nije mu novost, jer i kao vijećnik u banjolučkoj gradskoj skupštini ne prima naknadu nego je usmjerava u humanitarne svrhe, pomaže studentima, mladima, sportskim i kulturno-umjetničkim društvima. Aktivan je bio i u građanskim akcijama protiv poskupljenja goriva, protivio se trošenju proračunskog novca za skupe službene automobile, u prvim danima kampanje za ove izbore ušao u sukob s Miloradom Dodikom, koji je u međuvremenu od predsjednika entiteta Republika Srpska izbornom voljom građana postao član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda.

“Za to što me udaralo, hapsilo, slomilo mi mobitel, meni je poslalo prekršajne kazne. Ne priznajem ih i nisam ih potpisao, ni preuzeo – niti ću“, kaže Stanivuković u intervjuu za Al Jazeeru.

Osim što ste jedno od velikih iznenađenja izbora po povjerenju koje su Vam ukazali birači, ujedno ste i najmlađi izabrani zastupnik u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Najavili ste da ćete volontirati i odreći se primanja, ali uz dva uvjeta. Možete li objasniti te uvjete i razloge zašto ste ih postavili?

– Definitivno se odričem naknade i radiću volonterski. Prvi uslov koji sam postavio, a da bih aktivno počeo da djelujem kao poslanik u Skupštini Republike Srpske jeste da se slučaj ubistva Davida Dragičevića počne pomjerati sa mrtve tačke. To će biti dokaz da su institucije počele da rade svoj posao. Ići u Skupštinu Republike Srpske i priznavati tu instituciju koja ćuti, kao i sud, tužilaštvo, policija, sve te institucije koje ćute ne samo u slučaju ubistva Davida, nego i Milana, i Nikole, i Jovana, ako pričamo dalje i Dženana, to nema smisla i to je stav nas poslanika iz opozicije.

Drugi zahtjev jeste da ni u jedne izbore više ne uđemo sa ovakvim izbornim zakonom gdje su moguće manipulacije, krađe, prijetnje, ucjene, otimanje glasova… Treće je da se upravljačka politika javnog servisa Republike Srpske promijeni i da uđu ljudi sa druge strane, odnosno i pozicije i opozicije, kako bi se dobila objektivnost. Raditi u ovakvom ambijentu znači da za protivnike, pod navodnicima rečeno, imate svu artiljeriju, vojnike i tenkove, a vi idete s jednom malom puškom. Jedan poslanik opozicije u takvoj neravnopravnoj borbi apsolutno ne može ništa da uradi ako koristimo ono što želimo, a to su demokratske metode borbe, dakle mirno, kulturno, dostojanstveno i civilizovano.

Spominjete osnivanje Fondacije ‘Pravda za Davida’. Koji su Vaši motivi, pretpostavljam prije svega ljudski, za pomoć obitelji tragično preminulog mladića?

– Želja mi je jednog dana da napravim fondaciju koja bi usmjeravala novac za najbolje namjere. Za Davida dajem iz prostog razloga jer me boli vapaj roditelja koji ostaju bez svoje djece, a usluge advokata i pravne pomoći koštaju. Svaki dan slušate roditelje na Trgu Krajine koji plaču, zna se ko su ubice, vrh vlasti štiti te ljude, prikrivaju zločince. Dobra je stvar da se jedna takva fondacija napravi, a koja neće imati samo za cilj da se bori samo u ovakvim slučajevima nego da bude neka vrsta kontrole svake vlasti.

I moje je opredjeljenje da tu naknadu od koje bi tokom mjeseca kupio druge patike ili treći duks bolje da preusmjerim ljudima kojima to služi za život, pravdu, dostojanstvo… Ili studentima za prvi udžbenik, prvu ratu školarine, mislim da je to prava stvar da uvedem ljude u ono što želim, a to je ravnomjeran raspored sredstava. Samo želim da svaki čovjek dobije priliku i za posao, i da nema onoga da neko ima za 10 patika, a neko ni za jedne. I politika za koju sam se zalagao bila je i ostala – svaki čovjek u budžetu jedna budžetska plata, a ne da imate 10 uhljeba i 5.000 ljudi koji imaju po 5-6 plata iz državnog budžeta, dok jedan čovjek nema priliku ni za jedan posao.

Oni koji su na nedavno održanim izborima izgubili, redom tvrde da su pokradeni. Najavljuju i konkretne akcije. Ko je pokrao izbore i kako to dokazati?

– Uvijek sam govorio da, ako si opozicija, a ja jesam, negdje unaprijed čovjek mora biti spreman na sve. I mi iz opozicije moramo biti spremni da toliko nezadovoljstvo u ljudima probudimo, pa čak i kad mnogo pokradu, mi moramo da pobijedimo. A s druge strane, postoji i racionalno mišljenje – ako su ukrali i jedan glas, to je protiv demokratske volje naroda i u tom smislu mora biti reakcije. A kako utvrditi da su izbori pokradeni? Vrlo jednostavno.

Ako živite u zemlji u kojoj institucije ne rade svoj posao… Kad me udarilo nemam se kome žaliti, kad me hapsilo kome da se žalim, kad me premlati na ulici ne mogu otići u policiju, kad mi prijete na društvenim mrežama kažu da nema elemenata prijetnje, kad vam ubiju sina čekate godinu dana i oni kažu da je zadesna smrt… Imamo samo institucije koji služe jednom malom procentu, to je 20 posto ljudi koji su njihovi i oni su pod zaštitom, a mi svi koji drugačije mislimo – šta možemo dokazati i šta možemo reći?

Ako se ovakav trend nastavi, ovo neće biti održivo, pa mogu osnovano pretpostaviti da će ovo izazvati jednu veliku građansku neposlušnost jer nema pravde, mira, ničega nema… Ovo je stanje u kojem nezadovoljstvo ljudi moramo akumulirati, ali se trudimo da to uradimo demokratski i normalno. Ako ne ide tako, naći ćemo metod, ali se narod i institucije moraju odbraniti.

Zašto kažete da govoreći istinu danas nosimo glavu u torbi? Je li Vas, koga i zašto strah?

– Nije me strah, ne znam šta to znači i to me ne interesuje, ali nismo svi istog mentalnog, fizičkog, ni bilo kojeg kova. Narod jeste preplašen. I kako se neće bojati? Samo kad pogledam po Banja Luci – ubiju, zataškavaju, prijete. Lično se ne bojim, ali razumijem strah naroda. I zato idemo se ujediniti i nema straha. I taj strah je opravdan kad izađe prvi čovjek Republike Srpske i kaže – „ko ne glasa otkaz, ko ne glasa neka vraća penziju“. I zamislite jednog penzionera koji jedva dočeka tih 200 maraka, stvarno misli da će mu ovaj preko poštara zabraniti tih 200 maraka. Sve je ovdje postalo diktatura, sve je postala anarhija.

Donosi li, uopće, takva politika dobro srpskom, ali i svim drugim narodima u Bosni i Hercegovini?

– Donosi dobro onom dijelu stanovništva koji su pristali da budu podobni i koji direktno primaju po pet plata iz budžeta, koji su sjeli u fotelje i direktno se bore za takvo dobro. U svemu tome postavljam pitanje: kakav čovjek to trebaš biti da se boriš za tu svoju ministarsku fotelju i platu od 5.000 maraka, a da pritom kriješ ubistvo? Koji su to neljudi zavladali ovom zemljom, stalno se pitam. Nije mi jasno. A meni već stižu ponude da prijeđem… Rekli su mi da će se ministarstvo porodice, omladine i sporta raspodijeliti i ja mogu voditi ministarstvo omladine i sporta. I sad bih trebao biti srećan što ću dobiti platu, privilegije. Oni ne mogu shvatiti da neke ljude to apsolutno ne interesuje. Biću spreman biti neko kad se cijeli sistem bude mijenjao, kad sistem bude sastavljen od pravih ljudi. Ne želim biti ni dio, ni suučesnik ovakvog sistema koji laže, podmeće, krije, petlja, prijeti…

Svojevremeno ste bili u prvim redovima prosvjednih aktivnosti građana protiv poskupljenja goriva. Aktivno ste bili uključeni u kampanju protiv kupovine skupih službenih automobila. Blokade su imale tek djelomičan uspjeh, jer je gorivo pojeftinilo za nekoliko eurocenti, a onda uslijedila nova poskupljenja. I skupe automobile vlasti nastavljaju kupovati. Što ste izvukli kao pouku iz tih aktivnosti?

– Ne odustati nikad. I te borbe koje do danas nisu dale rezultate, od njih se nikad nije odustalo. Jednoga dana kad dođemo u poziciju da odlučujemo, sve će biti riješeno. Onoga trenutka kad dobijemo povjerenje ljudi, sve ćemo ono što smo kao opozicija govorili i provesti. Nekad bitka traje 10 dana, a nekad 10 godina, ali ćemo je završiti. Potrebno je vrijeme. Krivo mi je što ne mogu sve to da ubrzam i žao što se ranije nismo rodili mi koji volimo ovu zemlju od onih koji su se prije rodili, pa je unakazili. Ali, biće sve dobro ako slijedimo glavnu poruku – nikad ne odustati. Duboko vjerujem u viši cilj. Svakoga dana srećem ljude koji mi govore da nikad to neću uspjeti, a ja pružim i odgovorim: hoću, samo gledaj.

Mislite li da je, zahvaljujući i Vašem primjeru, došlo vrijeme za smjenu generacija na svim razinama vlast i u oba bh. entiteta, ali i cijeloj Bosni i Hercegovini?

– Nužno ne pričam o smjeni generacija. Imate puno mladih folera u koje nemam nimalo povjerenja. Nemojte misliti da samo mlada osoba znači i dobra osoba. Imate mladih, a takvih lezilebovića i folera koji su već od mladih dana počeli da kradu od studentskih parlamenata. I zbog takvih sam ušao u politiku. Ljude treba podijeliti na dobre i loše, one koji doprinose i one koji ne doprinose. Vrlo dobrih i pozitivnih primjera imate i u SNSD-u, i kod nas u PDP-u, ima i u HDZ-u, u svim drugim strankama, ali i van stranaka. Ne dijelim ljude ni po godinama, ni po vjeri, ni po naciji, ni po bilo čemu. Ako radiš – dobro si došao, ako ne radiš – bježi da te ne vidim nikada u životu.

A kako vidite Bosnu i Hercegovinu u budućnosti?

– Što jača Republika Srpska, što jača Federacija BiH zbirno će jača biti Bosna i Hercegovina. Ako sam poslanik u Republici Srpskoj, maksimalno ću se truditi da ona bude što jača, čvršća, bolja. Isto to očekujem od političara u Federaciji BiH jer će to sve zajedno značiti i prosperitet Bosne i Hercegovine.

Glumiti nekog velikog baju, nekog velikog Bošnjaka, Hrvata ili Srbina, dok narod gladuje, zapravo je zagarantovana propast. Gdjegod sam došao kao čovjek, a drugačije nisam ni mogao, ljudi su prema meni bili isti takvi. Gdje sam iskazao poštovanje prema drugim ljudima i oni su iskazali poštovanje prema meni. Ako hoćete poštovanje, prvi dajte poštovanje. Ako hoćete bilo šta drugo dobro, onda vi prvi dajte dobro. I to je moja politika.