Šta stoji iza histeričnih reakcija Hrvatske na hapšenje u Orašju?

Kad su u ponedjeljak u Orašju u cik zore uhapšeni general HVO-a Đuro Matuzović, brigadir Ivše Oršulić i još osmoro pripadnika HVO-a, zbog sumnje da su počinili ratne zločine, malo ko je mogao naslutiti kakve će olujne reakcije na taj čin stići iz Zagreba.

Samo nešto krupno, puno krupnije od tih deset časnika nekadašnjeg Hrvatskog vijeća odbrane, moglo je proizvesti burne osude koje su tokom ove sedmice izricali hrvatski premijer i još niz njegovih ministara i visokih dužnosnika Republike Hrvatske.

Njihove izjave i ocjene podsjetile su na ratne dane; pune histerije, neobjektivnosti, ratobornosti, pa i prepoznatljivih prijetnji.

U tome im se pridružio i lider ovdašnjih Hrvata Dragan Čović, a za vrhunac bezobrazluka pobrinuo se general Hrvatske vojske (HV) Vinko Štefanek. On je medijima saopštio da je zapravo on zapovijedao pripadnicima HVO-a na području Orašja i istočne Posavine. Štefanek kaže da je i generala Matuzović bio njemu podređen.

Time je Štefanek, u suštini, skinuo odgovornost s Matuzovića i istražitelje i pravosuđe pozvao sebi u “goste”. No, umjesto da policija RH odmah uhiti pomenutog generala, službeni Zagreb pojačao je hajku na politiku i pravosuđe Bosne i Hercegovine, sa dvije ključne poruke: Hrvate niko ne smije da poziva na odgovornost za ratne zločine i, ako se to ne zaustavi, Hrvatska bi mogla da se osveti potkopavanjem stabilnosti BiH. U tom kontekstu je srpski premijer Vučić pomenut kao saveznik, za podjelu BiH – a šta drugo!?

Nisu posve jasni razlozi hrvatske histerije, jer nije jasna ni pozadina dvostrukog aršina koji je, nakon rata u našoj zemlji, primijenjen u domaćem i međunarodnom pravosuđu i politici kad je riječ o akterima tog rata. Protiv Beograda je, na primjer, Sarajevo pokrenulo međunarodnu tužbu za agresiju i genocid; protiv Zagreba nije. Zašto, kad je dobro poznato da je Hrvatska vojska ovdje djelovala nelegalno, isto kao i JNA?

Neki tajni sporazum o tome je sigurno postojao, a nisu ga mogli aminovati samo Sarajevo i Zagreb. Hrvatska se potpuno uživila u tu svoju povlaštenu poziciju, pa se u toj “razmaženosti” može tražiti i razlog ovodnevnih histeričnih reakcija. Zagreb se osjeća prevareno, adresirajući “krivicu” prije svega na bošnjačke političke faktore u BiH.

Naša javnost često se pitala zašto Alija Izetbegović nakon Dejtona nije tražio da i Hrvatska plati ceh svom oružanom miješanju u BiH. Zadovoljavajući odgovor nikad nije dobijen. No, karte bi se konačno mogle otvoriti, tragom histerije koja ovih dana obilježava reakcije hrvatske politike.

Za početak bi bilo dovoljno da se Hag zainteresuje za iskaz generala Štefaneka. Zagreb to sigurno neće učiniti, jer oduvijek štiti svoje građane osumnjičene za ratne zločine u BiH. A general je priznao ne samo svoju osobnu odgovornost nego i činjenicu da je Hrvatska vojska, a ne HVO, bila glavna oružana snaga u Posavini tokom ratnih godina. Štefanek je to učinio ničim izazvan i ni od koga prozvan, vjerovatno uvjeren da njegove riječi ne mogu imati nikakvih, po njega i Hrvatsku, negativnih posljedica.

Je li moguće da će tako i biti? Hoće li se brzo spustiti zastor na ove šokantne događaje i riječi, koje je zagrebački “Jutarnji list” ocijenio kao “tenzije kakvih nije bilo od tragičnog vremena hrvatsko-bošnjačkog rata iz 1993. godine”?

Za odgovor nisu zaduženi samo Zagreb i Sarajevo. Krupnu ulogu imaju i velike sile, Sud u Hagu i komanda NATO pakta, od koje je Hrvatska, po priznanju njenog premijera, odmah zatražila pomoć. Kakvu i zašto – nije jasno.

Zasad je jasno jedino to da zvanični Zagreb ne pristaje na tretman kakav u odgovornosti za ratne zločine i ukupna zbivanja imaju Beograd i Sarajevo, pri tome uopšte ne sporeći prljavštine koje su počinile njemu podređene osobe i vojne formacije! Ako je takav tretman Hrvatska dosad imala, a jeste, konačno bi ga morala izgubiti.