Šta propast Zemaljskog muzeja govori o društvenoj promjeni u BiH

U sjeni šljaštećega filmskog festivala, silne navale turista, kažu osobito iz suhih i monokromnih pustinjskih zemalja, te euforije izazvane senzacionalnim mladim košarkašima i atletičarom Amelom Tukom, u Sarajevu traje jedna lijepa i začudo odlično organizirana građanska akcija pod imenom Ja sam Zemaljski muzej.

Povod je agonija u kojoj se već godinama nalazi ova nekad jedina evropski relevantna znanstvena i kulturna institucija u Bosni i Hercegovini, a ovo je pokušaj da se spriječi njezino nepovratno utrnuće, piše za hrvatski Telegram Ivan Lovrenović.

Muzej je kao ustanova osnovan 1888. godine, a velebni neorenesansni kompleks četiriju zgrada s prekrasnom botaničkom baščom u sredini projektirao je Karlo Pařik, uz velikoga Josipa Vancaša najplodniji arhitekt austrougarskoga razdoblja u Bosni.

U ovome dijelu Evrope bio je to jedini objekt namjenski sagrađen za tip landesmuseuma, a i danas je uz Vijećnicu najmarkantniji zaštitni znak Sarajeva. Za javnost otvoren je 1913. godine, a sada je već treću godinu zatvoren i propada, bez sredstava za rad i za plaće zaposlenih. Sistemski znanstveno-istraživački rad zamro je i prije.

Akciju Ja sam Zemaljski muzej, kao cjelodnevno “dežuranje” građana volontera, osmislile su intelektualke i znanstvenice iz udruge Akcija za kulturu. Odziv je masovan, a socijalni, statusni i profesionalni raspon sveobuhvatan – od običnih građana s obiteljima, do reisu-l-uleme Huseina Kavazovića i kardinala Vinka Puljića. Medijsko praćenje ne izostaje, ali bi moglo biti mnogo bolje i sustavnije da ovdašnji mediji nisu potonuli ispod najniže crte populizma i tankoga znanja.

Novi identitet

Povijesna krivulja Zemaljskoga muzeja slika je onoga što se događa s kulturnim identitetom Bosne i Hercegovine u proteklih gotovo stotinu trideset godina, ali naročito danas, nakon krvavoga sloma prethodnoga sistema.
Prvi je potrebu osnivanja Bosanskoga muzeuma anticipirao franjevac Ivan Frano Jukić u svojim spisima i akcijama polovicom 19. stoljeća, još u doba osmanlijskoga vladanja. Osnovala ga je austrougarska uprava kao snažno kulturno-znanstveno sredstvo u izgradnji identiteta Bosne i Hercegovine kako ga je ona zamišljala i projektirala.

I danas je nevjerojatno – danas pogotovo! – kakva je to bila grandiozna investicija i dugoročno osmišljena ideja. Sa svoja četiri “pogona” (arheologija, etnologija, prirodnjački dio, biblioteka, plus znanstveni periodik Glasnik Zemaljskog muzeja) Muzej se za kratko vrijeme razvio u evropski respektabilnu instituciju. Za ilustraciju samo jedan podatak: kada su stručnjaci Muzeja Waclav Radimsky i Franjo Fiala otvorili istraživanja na nalazištu neolitske kulture u Butmiru kod Sarajeva, to zapanjujuće otkriće dovelo je do održavanja međunarodnog kongresa arheologa i antropologa 1894. godine u Sarajevu. Takvo nešto više se nikada ovdje nije ponovilo.

Ian Lovrenović

U prvoj Jugoslaviji Bosnu i Hercegovinu snašla je posvemašnja stagnacija – politička, ekonomska, kulturna. Tada je i Muzej zapao u životarenje, na granici nestanka, što se produžilo i u kratkoj epizodi NDH u Drugom svjetskom ratu, ali nikada nije zatvaran ni prestajao s radom.

U drugoj Jugoslaviji, kada Bosna i Hercegovina ponovo stječe politički status, brigom vlasti oživljuje i Zemaljski muzej, te će od šezdesetih godina vratiti nešto od stare slave iz austrougarskih vremena.

S tektonskim političkim promjenama početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, te nakon rata, u Bosni i Hercegovini na djelu je stvaranje posve drukčijega političkog i kulturnog identiteta – kao apsolutiziranje triju etničkih kultura, nauštrb cjelovitog a pluralnog identiteta.

To prati i prenošenje efektivnih političkih i ekonomskih moći na etnonacionalne elite, koje ne samo da nemaju nikakvoga osjećaja za cjelinu društvene i (inter)kulturne zajednice nego su, kao skorojevićke i u strožem smislu riječi analfabetske, suštinski nezainteresirane za bilo što drugo osim za sirovu političku moć i brzo zgrtanje novca.

Fascinantne sudbine

Ako se u Bosni i Hercegovini ne nađe rješenje kojim bi se krenulo putem izgradnje društva sa zajedničkim bazičnim interesima u znanosti i kulturi, Zemaljski muzej i druge slične institucije neće opstati u dosadašnjim formatima. A kakvo bi rješenje u slučaju definitivnoga gašenja Zemaljskoga muzeja tajkunsko-politički majstori tranzicije smislili za sudbinu ogromnoga i neprocjenjivog blaga koje leži u njegovim dvoranama, vitrinama i depoima – o tome je strašno i misliti. Što se tiče zgrada, to je već izvjesnije: nije teško zamisliti kako ih kakav nalickani polupismeni investitor adaptira u ekskluzivni hotel ili nešto slično.

Osim njegove primarne muzeološko-istraživačke misije, historija Muzeja je i historija ljudi koji su svoj rad i svoje sudbine vezali s njime. To je dosad potpuno neispričana priča, u mnogim slučajevima planski zatajena i zatamnjena.

Tih priča ima onoliko koliko je ljudi što su bili vezani uz Muzej, a mnoge od njih fascinantni su romani, nerijetko tragični.

Dolazak Crnih brigada

Mogao bi taj zaborav biti svojevrstan memento za sve koji se danas s puno jakih riječi i patriotskih emocija zalažu za opstanak i dalji razvoj Muzeja. Kada bi se rad Muzeja obnovio, ne bi li jedan od važnih projekata trebao biti istraživanje i obrada svih tih sudbina! Ako to, recimo, u svome sarajevskom književnom fiction-faction mikrokozmosu prije i bolje ne dogotovi Miljenko Jergović.

Jedna od takvih priča veže se uz sudbinu Sarajevske hagade, neprocjenjivoga iluminiranog sefardskog rukopisa nastaloga u