Šta piše u punomoći Sakiba Softića?

U bh. javnosti ali i stručnim i akademskim krugovima, u vrijeme isticanja objektivnog roka za podnošenje revizije protiv presude u predmetu Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore, debatiralo se o validnosti punomoći Sakib Softića, ranijeg zastupnika (agenta) BiH u ovom predmetu. Softić je je, prije nedelju dana, lično predao aplikaciju Međunarodnom sudu pravde (MSP) u Den Haagu.

Nakon par dana, Međunarodni sud pravde uputio je, ponaosob, trojici članova Predsjedništva BiH – Mladenu Ivaniću, Draganu Čoviću i Bakiru Izetbegoviću – pisma kojima traži izjašnjavanje članova Predsjedništva o jednom veoma važnom segmentu postupka, a to je njihova saglasnost za podnošenje ovog pravnog lijeka, piše Al Jazeera.

Radilo se o svojevrsnom presedanu u komunikaciji MSP sa strankama koji je, čini se, imao za cilj da sud utvrdi tzv. autentičnu volju vlastodavca (u ovom slučaju Predsjedništva BiH) po pitanju koje je očigledno sporno u samom kolektivnom šefu države.

Predsjedništvo BiH je, u tom smislu, pokušalo održati sjednicu na kojoj bi se njegovi članovi očitovali o ovom pitanju, no, nažalost, konstatirano je da jedinstvenog stava nema pa je zakazanu sjednicu prvo napustio Bakir Izetbegović, a poslije njega Dragan Čović.

Valjanost postojeće punomoći

Zašto je sporna punomoć zastupnika (agenta) Bosne i Hercegovine i koji je mogući scenarij raspleta ove zamršene pravno-političke situacije koja je podigla političke tenzije u regionu i podijelila bh. javnost duž etničkih linija, osobito kada se radi o pripadnicima bošnjačkog i srpskog etno-nationalnog korpusa, najizrazitije među predstavnicim njihovih tzv. političkih elita?

Punomoć je pravni akt (dokument) kojom vlastodavac manifestuje svoju volju u vezi sa sadržajem ovlaštenja koje daje punomoćniku, tj. onome koji će vlastodavca zastupati u određenom pravnom poslu ili više njih. Formalno, ona može biti usmena ili pismena. Suštinski, razlikuje se generalna i specijalna punomoć. Generalna se daje za neodređen broj budućih pravnih situacija u kojima bi zastupanje bilo potrebno, a specijalna (posebna) za konkretnu pravnu stvar (spor ili postupak) u kojem će punomoćnik, postupajući u skladu sa sadržajem ovlasti koje su mu dane, zastupati interese vlastodavca.

U ovom predmetu, Softić je zastupao BiH u pomenutom postupku pred MSP u Den Haagu, a sud je u postupku utvrdio da Srbija, nije izvršila genocid kao direktni izvršilac ili saučesnika, ali da je ipak povrijedila Konvenciju o genocidu, tako što nije izvršila svoju obavezu da spriječi ovaj zločin.

Za ispravan odgovor na pitanje da li Softić ima ovlasti zastupati BiH, trebalo bi imati na umu nekoliko stvari. Prije svega, trebalo bi izvršiti uvid u punomoć koja postoji u spisu ranijeg, prvostepenog postupka i jezičkim i teleološkim (ciljnim) tumačenjem utvrditi da li se ona odnosila samo na prvostepeni postupak ili i na moguću reviziju (obnovu postupka). Takođe, trebalo bi izvršiti uvid u prevod ove punomoći na engleski jezik i poređenjem, utvrditi da li sadržaj prevoda odgovara slovu i duhu punomoći koja je dana na našem jeziku, jer često, zbog prevoda koje rade nekvalifikovana lica, prevodi nekih dokumenata ne odražavaju u potpunosti sadržaj dokumenta koji je preveden, što u ovom slučaju može biti od krucijalne važnosti za ishod postupka.

Ako bi se utvrdilo da je volja vlastodavca bila da isti zastupnik predstavlja BiH i u postupku revizije (obnove, što je poseban postupak), tada ne bi bilo potrebno pribaviti novu punomoć Predsjedništva za zastupanje. Ako je punomoć dana samo za zastupanje u prvostepenom postupku, bilo bi neophodno pripabiti novu punomoć, osobito u svjetlu činjenice da se radi po potpuno novom postupku. Takva odluka u Predsjedništvu BiH, sasvim sigurno, zbog diverziteta političkih stavova njegovih članova po pitanju revizije ne bi bila donesena, jer za nju se, kako se u javnosti misli, traži konsenzus njegovih članova. Zbog toga je, a nakon ranijeg obraćanja MSP člana predsjedništva Ivanića u kojem on problematizira pitanje saglasnosti članova Predsjedništva u ovom pravnoj stvari, sud tražio razjašnjenje.

Ima li dosadašnji agent valjanu punomoć

Ranija odluka za zastupanje, kojom je Softić postavljen za zastupnika, bila je donesena „preglasavanjem“ jer su za nju glasala dvojica članova Predsjedništva i to onaj iz reda bošnjačkog i i onaj iz reda hrvatskog naroda. Bar tako stoji na strani 31. knjige Revizija presude Međunarodnog suda praavde – mit ili stvarnost, čiji je autor Softić („Štamparija Fojnica d.d. Fojnica, 2015.), U dijelu knjige 6.5.8. pod nazivom „Da li postojeći agent može pokrenuti i voditi postupak po zahtjevu za reviziju“ (str. 184.), Softić piše da „o tome možemo samo nagađati“ dok u dijelu knjige 6.5.9. pod nazivom „Da li bih ja prihvatio da budem agent u postupku revizije“, na str. 185. Softić tvrdi da „preporučuje imenovanje novog agenta“, te da „za novi postupak u svakom slučaju, formalno ili suštinski, treba učiniti odgovornom drugu osobu“. Ako bi se stvari komplikovale onda bi on, Softić, kako stoji u knjizi, na prijedlog bošnjačkog člana Predsjedništva, imenovao drugu prikladnu osobu kao zamjenika agenta na koga bi bila prenesena stvarna odgovornost za vođenje postupka. Svjedoci smo, sem toga, da je Softić često mijenjao izjavu i tvrdio da jeste agent, a onda da nije. Na koncu je, iz njemu znanih razloga, fizički, vlastitim rukama, odnio i predao aplikaciju.

Još jedno usputno pojašnjenje: naime, bošnjački politički vrh tvrdi da raniji agent ima aktivnu legitimaciju (sposobnost biti tužitelj u postupku, sposobnost pokrenuti postupak), što je tvrdnja koja nema smisla, jer takvu legitimaciju može imati samo stranka u postupku (država, u ovom slučaju BiH i Srbija), dok druga stranka ima tzv. pasivnu legitimaciju (sposobnost biti tužena u postupku). Na punomoćnika se prenosi ovlaštenje za zastupanje stranke, u ovom slučaju BiH. Dakle, aktivnu i pasivnu legitimaciju mogu imati samo države, nikako fizičko lice i to bi trebali znati pravni savjetnici političara ako ne znaju oni sami i na to im skrenuti pažnju, kako političari ne bi u javnosti davali izjave koje nemaju smisla.

Šta bi mogao odlučiti sud?

Izjave diplomata akreditiranih u Sarajevu, kao i presedan traženja ličnog izjašnjenja vlastodav(a)ca, mogli bi indicirati (možda ne i prejudicirati) konačan ishod postupka, koji bi mogao biti okončan na nekoliko načina. Prije svega, sud bi mogao utvrditi da postojeća punomoć ima pravnu valjanost samo za postupak okončan prije deset godina. Nadalje, sud bi mogao stati na stanovište da za ponovljeni postupak (reviziju) nedostaje valjana punomoć, iz razloga što ne postoji jedinstvena politička volja kolektivnog šefa države.

Nadalje, čak i da je sve formalno-pravno „na mjestu“, sud bi mogao ocijeniti da prezentirane „nove činjenice“ ne zadovoljavaju kumulativne uslove koje za njih postavlja Statut MSP jer je, npr. od saznanja za njih prošlo više od šest mjeseci, ili one nisu od odlučujućeg karaktera za ishod postupka, ili je za njih znala strana koja se na njih poziva u toku prvostepenog postupka ili je za njih znao sud. U svakom slučaju, sud bi odbacio zahtjev a limine (s praga), bez upuštanje o meritum (suštinu) spora.