Šta je zajedničko Valentinu, Momiru i Sokratu?

Poštovani gospodine Inzko;

obraćam Vam se povodom saopštenja OHR-a, kako bismo mi ovdje rekli – kuće čiji ste domaćin, u kojem ističete:

”Razlog za postojanje rezervnog sastava policije nam je nejasan. Međutim, budući da je parlamentarna procedura još u toku, pozivamo zvaničnike RS da nacrt izmjena i dopuna pravovremeno upute u širu raspravu među domaćim i međunarodnim akterima, te podsjećamo da uspostava rezervnog sastava mora odgovarati potrebama koje spadaju unutar nadležnosti RS”, piše Andrej Nikolaidis za Žurnal.

Visokopoštovani;

uprkos nekim neodmjerenim reakcijama dijela bosanskohercegovačke javnosti (“Slobodna Bosna”, recimo, objavila je članak pod naslovom “Gospodine Inzko, kada će vama, zaista, nešto biti jasno?”), želim da znate kako Vaš stav smatram odmjerenim, racionalnim i duboko evropskim.

Da pojasnim, za one kojima nije jasno: Vaš stav varijacija je čuvene Sokratove misli “Ja znam samo jedno, a to je da ništa ne znam”, koja stoji i u temelju i na krovu evropske filozofske misli. Ponekad se, naime, filozofima činilo da nešto doista znaju, no na koncu bi ipak zaključili kako ne znaju ništa, osim da ništa ne znaju. Čini se kako se, nakon gotovo dva i po milenija uzaludnih pokušaja, u filozofskom mišljenju ne može otići dalje od rečene misli.

Ismijavati Vaš stav da ne znate šta i zašto Milorad Dodik radi, no znate da to ne znate, znači, zapravo, ne samo ismijavati zapadnu spoljnu politiku, čiji ste eksponent, nego i zapadnu filozofiju, čiji ste sljedbenik. Napokon, nije li sama suština Dejtonske Bosne i Hercegovine da nikada, nikome, ne bude jasno koja je budala smislila takvu državu, niti kako ta država opšte funkcioniše? Nije li, dakle, ismijavanje vašeg “nije mi jasno” stava, u suštini, antidejtonsko? Kao što je, dozvolite da primijetim, svaka jasnoća duboko antidejtonska.

Duh Dejtona, ujedno i duh OHR-a najbolje je, priznajem – iznenađujuće i paradoksalno, formulisao bivši predsjednik Crne Gore, desna ruka Slobodana Miloševića, Momir Bulatović, svojom sintagmom “korisne nejasnoće”. I Bulatoviću, kao i Vama, kao i Sokratu, bilo je jasno da mu ništa nije jasno. No njemu je bilo jasno i to da od nejasnoće – kako bismo mi ovdje rekli, ima hajra.

I opet: kao što bismo mi ovdje rekli – vaistinu ima. Od korisnih nejasnoća, od Dejtona naovamo, hajrovali ste i Vi, i ostali Visoki predstavnici, i brojni ambasadori sa pratećim osobljem, napokon i politička i tajkunska klasa u Bosni i Hercegovini.

Velepoštovani;

u danima pred nama, biće onih koji će poželjeti da Vam razjasne razloge stvaranja Dodikovih trupa naoružanih dugim cijevima.

Biće onih koji će tvrditi da ljude ne naoružavaju kalašnjikovima da bi se borili protiv požara i poplava.

Biće onih koji će Vam reći: sjećate se kad je Dodik zaprijetio da na granice RS-a može izvesti oružane snage i entitetsku granicu pretvoriti u državnu? Eto zato je Dodik naoružao ljude.

Biće i onih koji će vam reći: sjećate se da je Dodik nacrtao mapu male Velike Srbije, koja graniči sa Sarajevom, a na more izlazi na teritoriji Crne Gore? Eto zato duge cijevi.

Biće, nesumnjivo, i onih koji će Vas podsjetiti da je ministar spoljnih poslova Srbije, Ivica Dačić, istakao kako spoljnopolitički prioritet Srbije nije Kosovo, nego Republika Srpska, čime je, jednako jasno kao i Dodik sa svojom mapom, nacrtao teritorijalne pretenzije Srbije prema Bosni i Hercegovini.

Biće, jasno je, i onih bez diplomatskog takta i kulture, koji će Vas upitati: a šta, sreće ti, misliš da će svježe naoružani ljudi raditi u zemlji koja je zapaljena i etnički čišćena posljednji put kada je neko građanima dijelio oružje?

Megapoštovani;

Veliki srpski pisac Borislav Pekić napisao je: “Ono što je očigledno, nije istina”. I sam Sokrat, kojem dugujemo indukciju, definiciju i ironiju, bio je skeptičan spram istine, pa je, vele, tvrdio: “Istina je ono što se kao zajedničko nalazi u mnoštvu pojedinačnih mišljenja”. Što je teza koju je lako provjeriti.

Pojedinačno mišljenje 1: “Ako se zapad ne umiješa pa Inzko ne počne raditi svoj posao i ne zaustavi Dodika, najebali smo”.

Pojedinačno mišljenje 2: “Ako Dodik učini ono što je obećao da će učiniti, najebali smo”.

Pojedinačno mišljenje 3: “Ako Srbija i Hrvatska ne prestanu ne prestanu sprovoditi politiku podjele Bosne, najebali smo, kad-tad”.

Šta veli indukcija, šta je zajedničko ovim pojedinačnim mišljenima, šta je dakle istina? To da smo najebali. Eto, to je definicija.

ŠTA JE OČIGLEDNO

Da, očigledno je da se Dodik sprema za oružani sukob niskog intenziteta.

Očigledno je da se on sprema proglasiti nezavisnost Republike Srpske.

Očigledno je da mu u tome asistiraju Srbija i Rusija, a shodno svojim mogućnostima, i Hrvatska.

Očigledno je da je ideja o stvaranju rezervnog sastava policije u Federaciji odgovor na naoružavanje građana Republike Srpske.

Očigledno je da u Bosni i Hercegovini počinje trka u naoružavanju. Očigledno je da je naoružavanje ljudi priprema za rat.

Očigledno je da Zapad, kao i 1991-1992, ćutnjom i nečinjenjem saučestvuje u katastrofi koja se priprema Bosni i Hercegovini.

Očigledno je, napokon, da Vi, povodom svega toga, ništa niste poduzeli.

Sve je to očigledno. No to ne znači da je jasno. A još manje, kao što kaže Pekić, znači da je istina.

O tome šta je bilo očigledno, šta jasno a šta istina moći ćete, Vaša ekselencijo, nešto reći tek kada bude obezbijeđena nužna istorijska distanca – jednom kada, deceniju ili dvije nakon što Vas evakuišu iz ratnog Sarajeva, budete dovršavali memoarske zapise u kojima ćete negirati Vašu odgovornost za novi sukob u Bosni – prvi u trećem mileniju.

Napokon, šta ste trebali učiniti: kao Sokrat zbog Atine, popiti otrov zbog Sarajeva?

To Vam je, ultramegagigapoštovani, ironija.