Srodnici žrtava genocida nezadovoljni odštetama Nizozemske: Ne mogu se oprati ni da daju milion

Ne mogu “oprati” odgovornost, koliko god da daju. Tim riječima Aiša Omerović iz Srebrenice za Radio Slobodna Evropa (RSE) komentira odštetu od deset hiljada eura koju je dobila od Nizozemske za brata koji je ubijen u genocidu u julu 1995. godine.

Ime Aišinog brata nalazi se na listi od oko 350 ubijenih srebreničkih muškaraca koje pripadnici mirovnih snaga iz Nizozemske prije 28 godina nisu zaštitili od bivše Vojske Republike Srpske odgovorne za genocid.

Srodnici žrtava imaju pravo na odštetu od Nizozemske, a procijenjeno je da je riječ o oko hiljadu osoba.

“Džaba i da su dali milion, voljela bih da ga imam živog. To nije nimalo dostojanstveno koliko su davali. Samo da ‘zamažu’ oči i da mogu reći: ‘Šta hoćeš, plaćeno ti je'”, ističe Aiša za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Ona je u ratu u Bosni i Hercegovini 1992. godine izgubila sina. Tri godine poslije, u genocide u Srebrenici ostala je bez više od 40 članova porodice.

Bratove posmrtne ostatke pronašla je u dvije masovne grobnice.

On je bio među hiljadama srebreničkih Bošnjaka koji su 11. jula 1995. utočište potražili u tada zaštićenoj bazi Ujedinjenih naroda u Potočarima, nakon ulaska Vojske Republike Srpske.

Pripadnici nizozemskog bataljona istjerali su ih iz baze 13. jula, kada su muškarci razdvojeni od žena i djece. Nakon toga su likvidirani.

Prije četiri godine, sudskom presudom je utvrđeno da je Nizozemska djelimično odgovorna za njihovu smrt.

Suprugama 350 žrtava koje su na nizozemskoj listi isplaćuje se po 15.000 eura, a roditeljima, djeci, braći i sestrama po 10.000 eura.

“Sramota me da reknem da sam dobila”

Aiša iz Srebrenice smatra da odštetu zaslužuju porodice svih žrtava, njih oko 8.000, iz zone koja je u vrijeme genocida bila pod zaštitom UN-a.

“Svi su izginuli i trebalo je svima dati, jer me je sramota da reknem nekome da sam dobila, a on nije”, ističe Aiša.

Navodi da novac ne može porodicama biti satisfakcija za proživljene trauma, te da je bila u dilemi da li da uopće prihvatiti odštetu.

“Ne bih to ni uzela, ali tako ću svom bratu plaćati jasine, hatme, izgraditi hajr vodu i to je to”, kazala je Aiša.

Snage Vojske Republike Srpske u Srebrenici i okolini ovog mjesta na istoku BiH u julu 1995. ubile su oko 8.000 muškaraca i dječaka nesrpske nacionalnosti.

Iz tadašnje zaštićene zone Ujedinjenih naroda, protjerano je više od 25.000 žena, djece i starih.

Vrhovni sud Nizozemske je 2019. godine presudio da je Nizozemska imala “vrlo ograničenu” odgovornost za genocide, odnosno za smrt 350 osoba.

Sud je presudio da su nizozemske mirovne snage evakuirale muškarce iz svoje vojne baze iako su znale da su u ” opasnosti da budu zlostavljani i ubijeni”.

Vjerojatnoću da bi likvidirani muškarci mogli preživjeti da ih je nizozemski bataljon zaštitio, Sud je procijenio na deset posto.

Presuda je donesena 12 godina nakon što je hiljade članova porodica ubijenih tužilo Nizozemsku, zbog uloge njenog bataljona u zaštićenoj zoni Srebrenica u ljeto 1995.

Šta kažu u komisiji za odštete?

Nizozemska komisija za naknadu štete, čiji je zadatak da provjerava ko ima pravo na odštetu, počela je primate zahtjeve porodica žrtava u junu 2021.

Komisija od 15. juna ove godine ne prima prijave te slijedi njihovo razmatranje i okončanje rada.

Glasnogovornik Komisije Frank Neervoort kaže za RSE da je do danas gotovo 8.000 osoba podnijelo zahtjev za odštetu, a radi se o srodnicima više od 2.690 žrtava genocida.

On podsjeća da je naknada namijenjena za srodnike ograničene grupe žrtava, odnosno onih koji su bili 13. jula 1995. u poslijepodnevnim satima bili UN-ovoj vojnoj bazi u Potočarima.

“Komisija je učinila sve da dođe do najbliže rodbine ove grupe žrtava. Nakon 28 godina nije lako utvrditi ko ispunjava uvjete, odnosno ko je bio na terenu same vojne baze. Teret je veliki i zahtijeva vrlo pažljiv pristup”, ističe Neervoort.

Neervoort nije odgovorio na pitanje koliko zahtijeva za odštetu je prihvaćeno, niti koji ukupni iznos je do sada isplaćen porodicama.

Naveo je da je do sada odbijeno oko 3.300 zahtijeva, što nije konačna brojka s obzirom na to da je lista tek zaključena i treba razmotriti sve pristigle zahtjeve.

Na pitanje o isplaćenim naknadama za RSE nisu odgovorili ni iz nadležnog Ministarstva obrane Nizozemske.

Prema ranijim objavljenim podacima tog ministarstva, Nizozemska je do novembra 2022. srodnicima žrtava genocida isplatila 8,6 miliona eura.

Kako je formirana lista?

Većina osoba koje imaju pravo na nizozemsku odštetu srodnici su ubijenih muškaraca, čija su imena upisana na takozvanu Frankenovu listu.

Na njoj su imena oko 350 bošnjačkih muškaraca koji su se nalazili u bazi UN-a u Potočarima u julu 1995. Lista je tada sastavljena po naredbi majora nizozemskog bataljona Roberta Frankena.

S obzirom na to da nije bila potpuna, jer dio muškaraca nije bio registriran, uvršteno je još stotinjak muškaraca čija imena su se nalazila u evidencijama domaćih institucija i udruženja porodica žrtava.

Srodnicima žrtava je, također, pružena prilika da na druge načine, poput osiguravanja svjedoka, dokažu da su članovi njihovih porodica bili prisutni u nizozemskoj bazi 13. jula 1995.

To nije uspjela dokazati Srebreničanka Kada Hotić, koja je genocidu 1995. izgubila sina, muža, braću i više od 50 najužih članova porodice.

Njen zahtjev za odštetu nizozemska Komisija je odbila, uz obrazloženje da nije utvrđeno njihovo prisustvo unutar baze u Potočarima.

“Nisu obuhvatili svo stanovništvo koje je bilo pod zaštitom UN-a, nego samo one što su se zadesili u njihovoj bazi u fabrici akumulatora u Potočarima. Moj sin je ubijen, a oni su navodno utvrdili da je on otišao u proboj šumom”, kaže Kada za RSE.

Članice Udruženja “Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa” proteklih godina su se nekoliko puta susretale s predstavnicima nizozemske komisije za odštetu kako bi im ukazala na nezadovoljstvo porodica iznosima i načinima utvrđivanja prava na odštetu.

“Ne mogu oni koji nisu u Potočarima znati bolje od nas. Samo možemo mi, koji smo lično tu bili da to znamo”, kaže za RSE Munira Subašić, predsjednica Udruženja.

Subašić, ipak, ističe da novčane naknade nisu bitne jer ne mogu biti satisfakcija porodicama žrtava koliko činjenica da je Nizozemska na taj način “prihvatila odgovornost”.

“Neko kaže to je samo deset posto odgovornosti, ali i da je jedan posto oni su to prihvatili. Majke su uspjele da promijene svjetsko pravo i da jedna zemlja, čiji su vojnici bili u mirovnoj misiji, odgovara za neuspjeh”, ističe Subašić.

Članice Udruženja “Majke Srebrenice” uputile su 2020. godine žalbu Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu na presudu nizozemskog Vrhovnog suda.

Zatražile su da se na toj posljednjoj pravosudnoj instanci utvrdi veća odgovornost Nizozemske za genocid u Srebrenici.

Advokat Semir Guzin, član pravnog tima u tužbi koje su pokrenule porodice, kaže da se, unatoč nezadovoljstvu porodica, ne smije zaboraviti da je “prvi put nakon Drugog svjetskog rata utvrđena indirektna odgovornost jedne zemlje za genocid”.

“Znamo koja je posljedica. Nisu naravno oni neposredni izvršioci, ali su svojim propustima tome znatno doprinijeli”, kazao je Guzin.

Govoreći o broju žrtava čija imena se nalaze na nizozemskoj listi, kazao je da je nakon brojnih intervencija i pregovora postignut kompromis kojim je pravo na odštetu dobilo oko 1.000 njihovih srodnika.

“Ružno zvuči to trgovanje nepotvrđenim ciframa, ali, nažalost, svelo se na to”, ističe ovaj advokat za RSE.

Vrhovni sud Nizozemske donio je 2013. godine i odluku prema kojoj je Nizozemska u potpunosti odgovorna za smrt tri Bošnjaka iz Srebrenice. Presuda je donesena po tužbi Srebreničanina Hasana Nuhanovića.

Nizozemski vojnici su 13. jula 1995. godine, predali Rizu Mustafića, te brata i oca Hasana Nuhanovića snagama Vojske republike Srpske (VRS) koji su ih kasnije ubili.

Zbog uloge nizozemskog bataljona u Srebrenici u julu 1995, Vlada Nizozemske podnijela je ostavku 2002. godine. Tadašnji premijer Wim Kok kazao je da je na taj način prihvatila svoju odgovornost, ali ne i krivicu.

U Memorijalnom centru u Potočarima u blizini Srebrenice, do danas je ukopana 6.721 žrtva genocida, dok je 250 sahranjeno na drugim lokacijama. Još se traga za oko 1.000 nestalih.

Za genocid i zločine u Srebrenici do sada je osuđeno više od 50 osoba, na više od 700 godina zatvora.