Srebreničke majke ostale same u svojim kućama, njihova borba je traženje nestalih

Veliki je broj majki u Srebrenici koje su se, nakon genocida počinjenog prije 25 godina, odlučile vratiti na svoje ognjište i tamo nastaviti život. Iako su im srpske vojne, policijske i paravojne formacije pobile sinove, muževe, braću, očeve one su se vratile u svoje kuće kako bi bile na mjestu gdje su odrasle, živjele, odgajale sinove i provele najljepše godine života.

Vratile su se jer žele biti i blizu mezarja Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari gdje su ukopani posmrtni ostaci njihovih najmilijih. Majke, iako same u kućama, obilaze mezare, uče Fatihu i osjećaju da su blizu svojih muževa i sinova.

Srebrenička majka Fazila Efendić, prije gotovo dvije decenije vratila se u Potočare gdje je u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari sahranila muža Hameda i sina Fejzu.

U neposrednoj blizini Memorijalnog centra otvorila je cvjećaru iz koje svaki dan gleda mezare muža sahranjenog 2003. godine i sina, koji je imao nepunih 20 godina kada je ubijen, a svoj vječni smiraj je pronašao 2013. godine kada je u Memorijalnom kompleksu ukopan sa još 408 nevinih žrtava genocida.

Fazila je 11. jula 1995. godine izgubila mnoge članove uže i šire familije ali želja za opstankom i životom u Potočarima ne jenjava. Vratila se u svoju devastiranu kuću u kojoj su samo ostavljene diplome i pohvale njenog sina Fejze, koji je bio učenik generacije u Elektrotehničkoj školi. Kako kaže, to je jedina radost koju je zatekla u kući koju je 11. jula 1995. godine napustila sa maloljetnom kćerkom.

Iz razreda njenog sina Fejze, u kojem je bilo 27 učenika, samo trojica su preživjela srebrenički genocid. Danas je na čelu udruženja “Srebreničke majke”.

“Majke u Srebrenici preživljavaju teško. U Srebrenici su majke uglavnom same. Same žive, same su u kući ali nije opet sve tako crno ovdje. Imamo udruženje u kojem se s vremena na vrijeme sastajemo. Jedna sa drugom dijelimo i dobro i loše. Naša borba je uglavnom traženje nestalih i da se osude ratni zločinci. Mene moja kuća podsjeća na moju prošlost. Mezarovi naših najmilijih kao da govore da ostanemo tu jer su oni tu. Svaki dan mogu da odem na mezar mojih. Mislim da je Memorijalni centar mnogi doprinio tome da žene vole da su ovamo”, ispričala je Efendić za AA.

Teško im, kako je kazala, pada cijela situacija oko Srebrenice i zbivanja u tom gradu u kojem je prije 25 godina počinjen genocid.

“Teško nam pada što se negira genocid. On je bio. Počinjen je u Srebrenici i u cijeloj BiH. Nijednu žrtvu ne možemo zanemariti. Ništa manje teško nije ni majkama u Prijedoru, Vlasenici, Zvorniku, Bratuncu, Višegradu, Foči, Sarajevu…”, kazala je Fazila.

Smatra da se na područje opštine Srebrenica vratio veliki broj majki, koje su same u svojim kućama.

“Znam za pet žena u Skelanima koje su izgubile sve – sinove, muževe. I u Sućeski ima majki. Uglavnom, majke koje su imale sinove, nemaju više djece. Dosta je majki koje žive same, a veliki broj je već i preselio na drugi svijet. Desetine žive same”, poručila je Efendić.

Dotakla se i akcija udruženja Međunarodni forum solidarnosti – Emmaus (MFS-EMMAUS), čiji volonteri obilaze majke i dostavljaju im po jedan obrok.

“Oni obilaze majke koje su same i one koje su socijalno ugrožene i nemaju primanja. Nose im obroke, dovoze ljekare, mjere pritisak…”, pojasnila je Efendić.

Na vratima kuće ekipu Anadolu Agency (AA) dočekala je Šuhra Malić. Kreće se uz pomoć štaka jer je, kako je kazala, prethodnih godina pala s kuće i imala je lomove. Šuhra, kojoj su srpske vojne, policijske i paravojne formacije pod komandom Mladića u genocidu ubile dva sina i još 20 članova porodice, danas živi u blizini Memorijalnog centra.

U kući, koja je nekad bila puna, a danas je prazna, nalaze se fotografije sinova, Suada i Fuada, koji su ubijeni u julu 1995. godine. Tu su i fotografije ostala dva sina i kćerke kao i unučadi i praunučadi.

“Živjeli smo lijep život. Fuad je ubijen u Kravici. A Suad, diplomirani inženjer, nađen je u grobnici u Liplju. Muž i ja smo se prvi vratili ovamo. Njega je komšija Srbin proveo do slobodne teritorije. Stavio ga na kamion i rekao vozaču da ga mora provesti do slobodne teritorije”, ispričala je Šuhra.

U Potočare su se vratili 2001. godine. Tada su ih svi posjetili.

“Muž je umro prije osam godina. Upalim televiziju, pletem… Neću da idem odavde. Neću da idem u Sarajevo i gledam tuđe zgrade. Tu su, u Memorijalnom ukopani i sinovu. Ukopano je sedam članova porodice – dva djevera, dva sina i tri sina od jednog od djevera”, ispričala je Šuhra.

Teško je, kako je kazala, ali “zemlja je tvrda, a nebo visoko”.

“Mi smo prkosan narod. Mi, koji smo preživjeli, smo tu da im smetamo. Živimo ali ne znam ni ja kako. Ne znam ni odakle mi ova snaga. Uvijek kažem da bi tijela ovih majki trebalo odnijeti na analizu, da se vidi od čega smo kad ovo preživljavamo. Kako je meni gledati moje ljepotane, a sad sam sama. Ali ne možeš u zemlju živ”, priča kroz suze Šuhra Malić.

Ispratila je ova majka reportersku ekipu AA, koristeći štake kao pomoć. Pratila je kao što je nekad pratila sinove u školu, na posao, u grad…