Srebrenica 25 godina poslije: Između 700 godina zatvora i negiranja genocida

Na 25. godišnjicu genocida koji su nad bošnjačkim muškarcima i dječacima Srebrenice počinili pripadnici vojske i policije bosanskih Srba smiraj je ukupno dočekalo njih 6.643.

U Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari 11. jula ove godine bit će sahranjeni posmrtni ostaci još devet žrtava genocida od kojih je najmlađi, Salko Ibišević,  imao 23 godine kada je ubijen. Njegovi djelomični posmrtni ostaci nađeni su u masovnoj grobnici u okolici Zvornika 2001. godine. Najstariji među žrtvama koje će biti pokopane je Hasan Pezić, koji je imao 70 godina kada je ubijen. Njegovi djelomični ostaci pronađeni su u jednoj od masovnih grobnica 1999. godine, piše Inforadar.

ANTICIVILIZACIJSKI NARATIV

Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari, u izjavi za naš portal podsjetio je da je u julu 1995. godine na području zaštićene UN-ove enklave Srebrenica ubijeno 8.372 muškarca i dječaka te da se još uvijek traga za oko 1.700 žrtava čiji su posmrtni ostaci razasuti po masovnim grobnicama, primarnim i sekundarnim, na širem području nekoliko opština u istočnom dijelu bh. entiteta RS.

Ponovit ćemo, u Potočarima 6.643 nišana svjedoče o počinjenom genocidu. ICTY, Međunarodni krivični sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (Haški tribunal) izrekao je sedam presuda za zločin genocida, što su prve osuđujuće presude za genocid u Evropi nakon Holokausta i suđenja nacistima.

Sud Bosne i Hercegovine izrekao je 13 presuda za zločin genocida (u toku je pet postupaka), sa ukupno deset optuženih, koji se tiču genocida u Srebrenici, dok se pred Višim sudom u Beogradu vodi jedan slučaj (sa osam optuženih) za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Među presuđenim za genocid pred Haškim tribnalom je i Radovan Karadžić (osuđen pravosnažno na doživotni zatvor), prvi predsjednik RS-a, a na potvrdu pravosnažnosti prvostepne presude za genocid čeka i ratni komadant vojske bosanskih Srba Ratko Mladić.

Ipak, sve to za srpske političare, ali i ogroman broj Srba kako u RS-u tako i Srbiji, nije dovoljno da bi počinjeni genocid prestali negirati, krijući se iza licemjerne floskule da je riječ o „strašnom zločinu“. I bez odgovora je pitanje koliko još presuda treba biti izrečeno, koliko je nišana u Potočarima dovoljno da dođe do konačnog suočavanja s prošlošću?

Komentarišući gotovo pa sveprisutni srpski diskurs negiranja genocida u Srebrenici Suljagić ističe „da svakog ko je upoznat s političkim djelovanjem Radovana Karadžića to ne treba čuditi“.

„Dovoljno je pregledati transkripte Karadžićevih govora pred skupštinom bosanskih Srba da bi bilo jasno da je sve bilo usmjereno da se nakana o trajnom uništavanju Bošnjaka provede. Kako drugačije tumačiti njegovu izjavu, zabilježenu u jednom od transkripata, o tome ‘da nema namjeru potrošiti još jednu generaciju Srba na iskorjenjivanje Turaka’. On je sebe vidio kao nasljednika Obrenovića i vođu trećeg srpskog ustanka s ciljem konačnog iskorjenjivanja muslimana“, kazao je Suljagić.

Očekivanja da će izvještaj Komisije o dešavanjima u i oko Srebrenice u periodu 10-19. juli 1995. godine, čiju su glavninu činili predstavnici RS, objelodanjen polovinom 2004. označiti i početak suočavanja s prošlošću pokazala su se neosnovanim.

DEHUMANIZACIJA ŽRTAVA I MANIPULACIJE

Netom po samom objavljivanju izvještaja politički oponenti tada aktuelne vlasti RS i njenog predsjednika Dragana Čavića podigli su svojevrsnu političku hajku. Od tvrdnji da je „komisija izvještaj sačinila pod pritiskom međunarodne zajednice“, da se njim kao i presudama Haškog tribunala RS želi predstaviti kao genocidna tvorevina, a Srbe okvalifikovati kao genocidan narod, do negiranja broja žrtava. Izvještaj je SNSD na čelu s liderom te stranke Miloradom Dodikom  iskoristio za potpunu političku diskvalifikaciju Čavića i na tom narativu osvojio vlast koju neprikosnoveno do danas drži u RS-u.

Tako je nastavljen kontinuitet negiranja genocida i dehumanizacije žrtava i preživjelih. Žrtve su svedene na brojeve i sredstvo manipulacije, sa samo jednim ciljem – ubiranja jeftinih političkih poena i nacionalne homogenizacije srpskog biračkog tijela.

Ta politika u RS-u kulminirala je 2018. godine kada je Vlada RS stavila van snage Izvještaj Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice, a koji je prethodno odbacila Narodna skupština RS. Istovremeno, entitetski parlament donio je i odluku o formiranju Komisija za istraživanje stradanja naroda u Srebrenici ali i Sarajevu.

Suljagić: Sve bilo usmjereno da se nakana o trajnom uništavanju Bošnjaka provede

Inicijativu za odbacivanje Izvještaja o Srebrenici iz 2004. pokrenuo je tadašnji  predsjednika RS-a Milorad Dodik, koji je rekao da se ne radi o objektivnom dokumentu „jer je donesen pod velikim pritiskom međunarodne zajednice, te da sadrži netačne podatke, bez stradalih Srba sa prostora srebreničke regije“.

Branko Todorović, izvršni direktor Helsinškog obora za ljudskih prava, za Inforadar kaže kako je bio uvjeren da će izjava Dragana Čavića, nakon objavljivanja Izvještaja o Srebrenici, značiti i korak naprijed.

„Međutim, na tome ne da se stalo, nego se vratilo na početnu poziciju negiranja genocida i u sudskim presudama i konkretnim događajima. I to nam govori da cijelu stvar trebamo posmatrati šire, jer u BiH ni 25 godina od okončanja rata nije sprovedena lustracija, suočavanje s istinom, nije sproveden dovoljan broj sudskih procesa pred domaćim sudovima koji bi otkrili neupitnu istinu o ratnim zločinima i odgovorne privelo licu pravde“, kaže Todorović.

Napominje da ni bh. institucije, ni međunarodne organizacije involvirane u politički život u BiH, nisu uradile dovoljno na tom polju.

„Umjesto toga se sve koristilo u interesu dnevne politike, a protiv samih žrtava. I EU, OHR, OSCE snose odgovornost, jer nismo vidjeli da je bilo ko išta uradio na procesu ozdravljenja društva, a Srebrenica je očiti primjer toga“, ističe Todorović.

Podsjeća da su se u periodu od 1996. do 2005. ratni zločinci „sakrili u mišje rupe“ sve dok nisu shvatili da ni međunarodna zajednica ni domaće strukture vlasti nemaju namjeru da ih uklone s javne scene.

„To nastojanje domaćih vlasti, da zaštitete ratne zločine, odbijanje da se bh. društvo zaštiti od ratnih zločinaca i počinjenih zločina, dovelo nas je tu gdje smo. Zbog toga u BiH za posljedicu imamo da u se ratni zločinci, ekstremisti, domaći fašisti vrlo brzo rehabilitovali, ubacili u insstitucije vlasti i da je ste tačke gledišta dobro biti ratni zločinac. I da mogu onda reći: ‘eto mi smo pobijedili i ratni zločin se isplati jer smo zacrtana ciljeve stvaranje etnički čistih teritorija, ali i ekonomski na zločinima profitirali’“, zaključuje Todorović.

POSTAVITI OKVIR ZA ZABRANU NEGIRANJA GENOCIDA

Nataša Kandić, koordinatorica koalicije REKOM, kaže da negiranje genocida u Srebrenici istovremeno predstavlja i nepoštovanje presuda izrečenih pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju i sudskim vijećima Suda BiH. Zaključuje kako je u pitanju mnogo ozbiljniji problem od toga da li je to samo politička retorika lidera Srbije i lidera entiteta RS radi ostanka na vlasti i pridobivanja naklonosti desnog biračkog tijela.

Problem je, upozorava Kandić, što je to u najužoj vezi s evropskim integracijama i obvezama koje su na tom putu Srbija i BiH preuzele, a odnose se na obavezu poštovanja presuđenih činjenica u predmetima koji se tiču kršenja Ženevskih konvencija i drugih dokumenta u oružanim sukobima na teritoriji ex Jugoslavije od 1991. do 2001. godine.

„Dakle, reč je o većem problemu od isticanja da imamo lidere država koji u svom političkom govoru u javnosti izlaze s političkim ocenama navodeći da se u Srebrenici dogodio zločin a ne genocid, i onda to objašnjavaju svojim političkim argumentima,“ pojašnjava Kandić.

Smatra da bi iz tih razloga EU morala da postavi vrlo jasan okvir u dijelu vladavine prava a koji se odnosi na poglavlja u pregovorima za članstvo o tome da nijedna država na svom čelu, na čelu svojih institucija, ne može da ima ljude koji negiraju sudski presuđene činjenice i koji otvoreno svojim političkim jezikom naslijeđe Haškog tribunala i izrečene presude više ne priznaju.

Na kraju podsjeća na činjenicu da su svi oni osuđeni za genocid bili za njega i optužena, da su se skrivali u Srbiji i RS i da – kada su hapšeni – ni RS ni Srbija nisu davali političke izjave o sadržaju optužnica.

„To znači da tada nije dolazio taj diskurs negiranja, ali danas imamo činjenicu da su u RS-u doneseni akti kojima se u pitanju dovode činjenice utvrđene presudama Haškog tribunala. Svojim postupcima vrše pritiske na javnost i manipulištu argumentima“, zaključujee Kandić.

Inače, zbog pandemije COVID -19 ove godine, na 25. godišnjicu genocida, komemoraciji i sahrani posmrtnih ostataka prisustvovat će uz porodice devet žrtava tek neznatan broj građana i gostiju, saopšteno je iz Memorijalnog centra Srebernica – Potočari. Devet žrtava i njihove porodice naći će konačno prijeko potrebni mir.

Genocid u Srebrenici izvršen je između 11. i 19. jula 1995. godine, a pripadnici vojske i policije RS i specijalne jedinice Škorpioni ubili su strijeljanjem i na druge načine 8.372 bošnjačkih muškaraca i dječaka s područja enklave Srebrenica koju je ranije Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo „zaštićenom zonom“.

Nakon što je Srebrenica 11. jula pala pod kontrolu snaga bosanskih Srba, hiljade bošnjačkih stanovnika Srebrenice pobjeglo u Potočare kako bi potražili zaštitu u bazi UN-a. Do večeri 11. jula 1995. u Potočarima se okupilo između 20.000 i 25.000 bošnjačkih izbjeglica. Od jutra 12. jula srpske su snage počele izdvajati muškarce od ostalih izbjeglica u Potočarima i zadržavati ih na zasebnim mjestima, nakon čega su krenule egzekucije na više lokaliteta u okolini Srebenice i nekoliko gradova istične BiH. Posmrtni ostaci ubijenih ljudi do sada su pronađeni u više desetina primarnih i sekundarnih masovnih grobnica na području istočnog dijela RS.

Za zločin genocida i ostale ratne zločine počinjene u Srebrenici pred Haškim tribunalom te sudovima u BH, Srbiji i Hrvatskoj okrivljenim je izrečeno više od 700 godina zatvora.