Srbin koji je zarobio četnički tenk nema Zlatnog ljiljana

Ljeto 1995. godine. Jul mjesec. Bihać je u okruženju. Čitava Krajina je u okruženju. Na izmaku snaga svaki čovjek. I onda na sve to ofanziva. Sa tri strane. Sa jedne strane vojska SAO Krajine. Sa druge strane vojska Republike Srpske. Sa treće strane paravojne formacije tzv. Teritorijalne odbrane Fikreta Abdića.

Naizgled bezizlazna situacija.

Na ljude bez municije, bez artiljerije, naoružane hrabrošću i patriotizmom nasrće 40 tenkova i brojčano i naoružanjem superiorniji protivnik.

Ali…

Slike života prije hica

Aleksandar Saša Gajić, mladi poručnik Petog korpusa dugo posmatra jedan četnički tenk. Plaši se i kuraži se u isto vrijeme. Gleda grdosiju M-84, kako ide prema njemu. Kroz glavu mu prolaze slike. Vidi svoju suprugu Sanelu. Vidi kako se vraća u Bihać te 1992. godine. Vidi kako se bori sa svojim komšijama protiv četnika. Vidi i čuje kako ga pojedini pripadnici Petog korpusa, njegovi saborci, iza leđa zovu četnikom iako je rame uz rame sa njima u borbi. Vidi onaj trenutak kada ga sa linije prebacuju u regrutni centar. Prolaze mu te slike ispred očiju dok sjedi ispred bestrzajnog topa i nišani.

Slijeva mu se znoj niz leđa. Znoj koji sapira julski dan, znoj koji donosi odgovornost, znoj čovjeka u vihoru rata. Mora pogoditi. Tako da onesposobni čeličnu zvijer, ali da je ne uništi. Savršen plan ima Saša, taj vrhunski obučeni mladi oficir. Planira zarobiti tenk. I to M-84, ni više ni manje. Planira zarobiti mašinu koja je u stanju ispaljivati rafalno tenkovske granate.

‘Gađaj tenk, uzeće ga balije!’

Jedan rafal, pa još jedan. Pogodak! Tenk je stao, dimi se, ali nije to onaj crni dim. Saša promatra, iz tenka iskače posada. U tom trenutku on i još par saboraca trče prema tenku. Kao da se dešava nekom drugom. Čuje se paljba. I sa četničkih položaja i sa položaja Petog korpusa. Saša prvi dolazi do tenka, čeka koji sekund, a onda sa nekoliko ljudi ulazi u utrobu čelične zvijeri. Stavlja slušalice na uši, zna šta radi. I čuje jeziv glas u slušalicama. Čuje naredbu: “Gađaj tenk! uzeće ga balije”.

Grozničavo gleda oko sebe. Kao da on nije on. Kao da to nije više mladi poručnik Aleksandar Gajić, rođeni Beograđanin, što se zbog ljubavi preselio u Bihać i što sad na Krivaji brani i Bihać, i Cazin, i svoju ljubav, i nejač krajišku.

Pali motorolu i čuje identičnu naredbu od strane “korpusovaca”. Gađaj tenk!

Gleda ispred sebe, vidi kao u magli onih nekoliko vojnika koji mu pomažu. Gleda cijev moćnog oružja i vidi granatu u njoj. I onda se sjetio. U momentu.

Trenutak slave

Saša, valjda jedan od samo nekoliko ljudi koji su znali upravljati ovom mašinom na ovom mjestu, okreće cijev prema četničkim položajima, suprotno od Armije BiH i izdaje naređenje jednom vojniku da izvjesi bijelu zastavu na kupoli. Dodaje gas. M-84 uz riku kreće.

I taj momenat, baš taj tren bio je presudan. Ne samo za Aleksandra Sašu Gajića, nego za cjelokupan tok ofanzive “Spržena zemlja”, koja će kasnije dovesti do deblokade bihaćke enklave. No, Gajić to tada nije znao. Nije osjećao od adrenalina svu tu “bitnost”, kao što nije osjećao pakleni bol u slomljenoj nozi i polomljenim rebrima. Jedino što je znao, bilo je da treba, da mora dovesti tenk do Begovih Kafana, do položaja Armije BiH. Sekund po sekund, pod unakrsnom paljbom on uspijeva.

Dovozi tenk i to naoružan tenk. Sasvim precizno, jasno i herojski, ovaj čovjek je zarobio ubojito oružje i dovezao ga na slobodnu teritoriju. Nastaje euforija, potpuna eufroija.

Poručnik Aleksandar Saša Gajić je ponosan. Na sebe, na svoje saborce, na Korpus, na grad Bihać. Sve je vrijedilo, misli u sebi. I bijeg iz tadašnje polučetničke vojske 1992. godine i svo ovo trpljenje zato što se drugim imenom zove. I ona prekomanda sa linije u regrutni centar. Sad mu najzad vjeruju. Sad je jedan od “njih”, zvanično na strani pravde, na kojoj je oduvijek bio. Saša iz Beograda sa svojim borcima.

Ali…

Nedovoljno za ‘Zlatnog ljiljana’

Ali pravda ostaje nedostižna. Saša je umjesto unaprijeđenja bio degradiran. “Zlatni ljiljan” nikada nije dobio. Ostao je tek obični vojnik, koji je sve vrijeme rata proveo u Petom korpusu. I kako to obično biva, slavu i lovorike prigrabili su neki drugi, neki manje vrijedni, neki boljeg jezika, a slabijeg srca.

O svemu ovome zorno govori u sjajnom tekstu Midhata Dedića Sašin saborac, nosilac ordena “Zlatni ljiljan” Halil Bajramović.

“Evo, daću jednom od tih ‘slavnih’ boraca koji su ‘preuzeli na sebe’ podvig poručnika Gajića da prevezu moj bager sa tačke A do tačke B. Ako budu znali, pokloniću im ga. Ko je tada u jeku bitke, dok je praštalo na sve strane i ginuli ljudi, mogao da upali onesposobljeni tenk M-84, jedan od najsavremenijih tada u svijetu, koji ima tri sistema paljenja? Niko osim onog koji je to i učinio, poručnika – tenkiste Aleksandra Gajića Saše”, tvrdi Bajramović.

Saša se razočarao u ljudskost. Od silnih obećanja da će biti imenovan za komandanta Mješovitog protivoklopnog artiljerijskog diviziona (MPAD) nije bilo ništa. Pogrešno ime i prezime, šta li?

Aleksandar je nakon rata otišao u Ameriku, u Dalas gdje drži restoran. Tamo živi sa suprugom Sanelom, sinom Alanom i kćerkom Majom. Daleko od nepravde, od “izdajnika” i “heroja”. Čovjek junačkog srca, ljudina, gradi svoj svijet negdje gdje je ljudima dozvoljeno graditi svijet ljudskosti, a opet sa gorčinom izbjeglice.

Saša, čovjek kojeg nema

I vrtio se Gajić još jednom pet godina nakon rata. Dao je priliku ljudima sa kojima je vojevao. No, namjesto “Zlatnog ljiljana”, namjesto bilo kakvog priznanja, njegovo ime je izbrisano iz vojnih spiskova. Nije bio niti borac niti bivši borac. Za to vrijeme, prokužen je u i Begradu kao vječni izdajnik.

Opet se vratio u Ameriku. Iz teksta Midhata Dedića, pamtimo Sašine riječi:

“Ovdje žena i ja imamo naš restoran. Možeš zamisliti tenkistu u kuhinji? Živimo lijepo, ali duša je prazna. Nikad nisam mislio da ću morati otići iz zemlje za koju sam se borio. Dokazao sam se kao vojnik Bosne i da volim ovu zemlju. Najteže mi je što ne znam reći djeci gdje je i koja je njihova domovina. Ovdje živim, ali ovo nije moj život”, napisao je Aleksandar Gajić u jednoj od poruka iz Amerike svom saborcu Halilu Bajramoviću.

Aleksandar Gajić, Srbin iz Beograda, vojnik, heroj rata, Bosanac i Hercegovac, patriota, čovjek koji je zarobio tenk, heroj Petog korpusa, vječno zahvalan povremeno nezahvalnoj domovini, bez “Zlatnog ljiljana”, jer je drugima bio potrebniji, jer je drugima bio namijenjen, piše Dragan Bursać na portalu Al Jazeera.

Koja je njegova domovina?

A koja je naša domovina?

Negdje bi odavno bio snimljen film o tenkisti u kuhinji, blockbuster o heroju. A kod nas?

Jedan čovjek u Teksasu…

PS: Potpisnik ovih redova je neizmjerno zahvalan novinaru Midhatu Dediću, bez čijeg texta “Halil, Josip i Aleksandar – tri krajiška ratna druga” ova priča ne bi bila napisana.