Srbija i sankcije: Kako je Beograd uveo „blokadu na Drini” za Republiku Srpsku

Srbija, na desnoj obali rijeke, uvela je sankcije političkom rukovodstvu Srba u susjednoj Bosni i Hercegovini (BiH), koje je kontrolisalo teritorije na lijevoj obali rijeke, piše BBC.

Politički vrh, ali i Skupština Republike Srpske (RS) odbacili su jedan u nizu mirovnih sporazuma kojima se željelo zaustavljanje krvavog rata u BiH, a koji je Srbija bila spremna da prihvati.

Zvanični Beograd reagovao je uvođenjem sankcija, prije svega prema onima koji su direktno glasali za odbacivanje mirovnog plana.

„Sankcije su uvijek mjera koja nema veze sa stvarnim stanjem i pogađaju ljude koji nemaju stvarne veze sa stanjem zbog kojeg se uvode.

„Pojedine stvari su poskupjele, pa su sve to plaćali ljudi koji nisu imali veze sa razlozima za uvođenje sankcija”, prisjeća se Slađana Jašarević, tih godina mlada novinarka lokalne televizije na Palama, ratnom središtu organa bosanskih Srba.

Nikola Šainović, tadašnji premijer Srbije, tri decenije kasnije kaže da je odluka Beograda bila jedina moguća posle odluke na Palama.

„To je bio veliki politički udarac na Srbiju jer smo se u delikatnom momentu našli van bilo kakve pregovaračke pozicije.

„Mi smo taj gest ocijenili kao jednostrani i usko gledajući, pa smo se opredijelili za sankcije za rukovodstvo Republike Srpske”, kaže Šainović za BBC na srpskom.

Srbija je tada, zajedno sa Crnom Gorom, bila deo Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) koja se od 1992. i sama nalazila pod sankcijama – ekonomskim embargom koji su uvele Ujedinjene nacije.

Rat u Bosni i Hercegovini okončan je više od dvije godine kasnije potpisivanjem Dejtonskog sporazuma kojim je ustanovljeno današnje uređenje Bosne i Hercegovine.

Duga majska noć na Jahorini

Krvavi rat u kome se raspadala Jugoslavija počeo je još 1991, a od proljeća 1992. u Bosni i Hercegovini vode se borbe tri naroda za svaki pedalj zemlje koja je pre rata opisivana kao Jugoslavija u malom.

Međunarodni emisari već treću godinu bezuspješno pokušavaju da riješe krizu kojoj se ne nazire kraj, civilne žrtve sve su brojnije, a razaranja sve veća.

„Strah za život je bio izuzetno veliki, neuporediv sa strahom za budućnost zbog ekonomske situacije – borili smo se za goli život”, prisjeća se Slađana Jašarević, danas i sama aktivna u politici Bosne i Hercegovine.

U takvim uslovima, Amerikanac Cyrus Vance i Britanac lord David Owen, pod kapom Ujedinjenih nacija, početkom 1993. na sto stavljaju sopstveni prijedlog mirovnog plana.

Rat bi bio zaustavljen, a Bosna i Hercegovina podijeljena na deset kantona raspoređenih tako da nijedan od naroda nema mogućnost da poveže sve kantone u kojima je većina.

Pregovarači organizuju mirovnu konferenciju u Atini na kojoj plan prihvataju Srbija, Hrvatska, Bošnjaci i bosanski Hrvati, dok rukovodstvo bosanskih Srba insistira da sporazum razmotri Skupština RS.

„Mi smo smatrali da Vance-Owenov plan ima slabosti, pre svega je pitanje mapa bilo loše, ali smo mislili da je to bio pravi momenat za pregovaranje.

„Tada je u toku bio oružani sukob Muslimana i Hrvata, pa smo željeli da Srbi budu inicijatori pregovora”, kaže tadašnji premijer Srbije Nikola Šainović.

On je bio dio trojke koja je donosila odluke u Beogradu: uz predsjednika SRJ Slobodana Miloševića, stajali su predsjednik Srbije Dobrica Ćosić (koga će usred krize 1993. naslijediti Zoran Lilić) i srbijanski premijer Šainović.

Potpuno drugačiji pogled imao je Dobrivoje Vidić, jedan od 83 poslanika Narodne skupštine Republike Srpske, nastale udruživanjem srpskih poslanika koji su izabrani na izborima za Skupštinu BiH na izborima 1991.

Vidić je bio jedan od 72 skupštinska predstavnika Srpske demokratske stranke (SDS) čiji je osnivač Radovan Karadžić, kasnije osuđen na doživotnu kaznu zatvora za počinjeni genocid i zločine protiv čovječnosti pred Međunarodnim sudom u Hagu.

Kao dio ubjedljive većine koja je trebalo da se izjasni o Vance-Owenovom planu, nije imao dileme.

„Taj plan je bio problematičan za nas jer je išao na naše razoružanje i integraciju u Bosnu i Hercegovinu, na potpuno različit način u odnosu na Dejton.

„Hrvati i Muslimani kontrolisali bi vezu dva dijela teritorije gdje žive Srbi i mi to nikako nismo mogli da prihvatimo”, kaže Vidić za BBC na srpskom.

Ključna skupštinska sednica počela je 5. maja 1993. na planini Jahorini, a važnost sporazuma bosanskim Srbima objašnjavalo je cjelokupno političko rukovodstvo Srbije, uz grčkog premijera Kirijakosa Micotakisa.

„Ta politička egzibicija nije bila nešto prelomno jer je do tada rat već uveliko bio surov, bilo je puno stradanja civilnog stanovništva.

„Kada se u sve to uključila Srbija, pa i Grčka, a i zapadne zemlje, ipak je sve dobilo novu notu”, kaže novinarka Slađana Jašarević.

Prva dva sata sjednice bila su otvorena za javnost, ali su se onda delegati i gosti iz inostranstva povukli iza zatvorenih vrata i narednih 15 sati razgovarali o budućim potezima.

„Plan ne smijemo odbiti, a ne možemo prihvatiti”, prenose novinski izvještaji riječi tadašnjeg predsjednika Skupštine RS Momčila Krajišnika.

Tek u ranu zoru 6. maja, poslanici su velikom većinom izglasali da sporazum ne prihvataju, već da zahtijevaju njegove promjene, a raspisuju i referendum na kome birači deset dana kasnije još ubjedljivije odbacuju Vance-Owenov plan.

„Odbijanjem mirovnog plana, mi smo na sebe preuzeli veliku odgovornost: bilo je bolje da tražimo novo rješenje nego da odmah poginemo.

„To nije išlo u prilog Srbiji jer je grcala u sankcijama i to je sve za njih bilo očajno, ponajviše za ekonomiju”, kaže Dobrivoje Vidić, jedan od onih koji su glasali protiv prihvatanja plana.

Sankcije na Drini

Već po povratku u Beograd, stvari su za jugoslovensko i srbijansko rukovodstvo bile jasne.

Na prijedlog Vlade Srbije, čiji je premijer Nikola Šainović, organi Savezne Republike Jugoslavije donose odluku o političkim i ekonomskim mjerama kažnjavanja onih koji su odbacili mirovni sporazum.

Šainović danas tvrdi da mjere nikada nisu bile usmjerene protiv trgovine i stanovništva, već isključivo protiv rukovodstva bosanskih Srba.

„Trgovina između RS i Srbije se odvijala redovno, mada u skladu sa kvotama i ograničenjima, jer je Jugoslavija bila pod sankcijama Ujedinjenih nacija.

„Taj dio nikada nije doveden u pitanje”, tvrdi on i dodaje da međunarodni posmatrači na granicama Jugoslavije nikad nisu imali primjedbe na režim poštovanja sankcija.

Primjedbe su imali politički partneri Socijalističke partije Srbije (SPS) čiji je Šainović bio funkcioner, a koja je formirala manjinsku vladu koju je podržavala Srpska radikalna stranka (SRS) Vojislava Šešelja.

Radikali su, kako navodi enciklopedija Britanika, zbog sankcija bosanskim Srbima optužili Slobodana Miloševića za „prodaju” i uskratili podršku Šainovićevoj vladi, pa je Srbija uskoro išla na vanredne parlamentarne izbore.

Ograničenja su se odnosila i na Dobrivoja Vidića koji se sjeća da je tih mjeseci 1993. pokušao da pređe granični prijelaz na Drini i uđe u Srbiju.

„Došao sam na granicu, uzeli su mi dokumenta i rekli mi da moram nazad, a prijatelj koji me je vozio – mogao je da prođe.

„Ja sam poznavao ljude u pograničnoj policiji pa smo našli rešenje: da ipak uđem, ali ostavim pasoš na granici i izađem za 24 sata.”

I sam Vidić kaže da su ograničenja bila – fleksibilna.

„Te sankcije Srbija je uvela formalno, ali kad su potrebe bile nužne i humanitarne – sve je uspijevalo da prođe.

„Zbog međunarodnih posmatrača, jedno vrijeme je ipak moralo da bude totalno.”

Za ratom već izmučene građane, sankcije su bile samo jedna, ali ne i najveća muka.

„Nije bilo ekstremnih nestašica, ali su sankcije pogodovale švercerima sa jedne i druge strane.

„Bilo je situacija da nismo imali struju, ali to nije bilo zbog sankcija već zbog porušenih dalekovoda u ratu”, kaže Svetlana Jašarević i dodaje da kontakti sa rodbinom u Srbiji nikad nisu prestajali.

Ekonomistkinja Svetlana Cenić kaže da su sankcije dovele do daljih produbljivanja razlika u društvu.

„Sankcije su dovele do toga da se jedan krug švercera debelo obogati, a strada stanovništvo koje sve plaća mnogo skuplje.

„Posrednici u švercu uvek profitiraju, kanali se lako uspostave između dvije susjedne države.”

Ipak, stvarnu ekonomsku štetu, procjenjuje Cenić, nemoguće je utvrditi.

„U to vrijeme, ni platni promet nije postojao u adekvatnom obliku, postojale su različite nezvanične valute, a trgovalo se sa novcem u vreći i kupovinom na licu mjesta.

„Veliki novac iznijet je tad iz RS u Srbiju jer porozne granice uopšte nije bilo moguće ozbiljno kontrolisati, a carine i platnog prometa gotovo da nije bilo.”

Drugi talas sankcija i njihova oseka do Dejtona

Kada procjenjuje učinak mjera koje je sam predložio, tadašnji srbijanski premijer Nikola Šainović kaže da su događaji usmjereni ka željenom cilju.

„Bilo nam je važno da obezbijedimo da Srbija ostane u političkim pregovorima i taj gest nas je sačuvao u tom procesu.

„To je dovelo do Dejtona, a Dejton do boljeg rješenja od Vance-Owenovog plana.”

Između Vance-Owenovog plana 1993. i Dejtonskog sporazuma 1995, smjestio se 1994. i mirovni plan međunarodne grupe posrednika koju su činili predstavnici SAD, Velike Britanije, Rusije, Francuske i Njemačke.

Zvanični Beograd ponovo je prihvatio plan, a bosanski Srbi ga odbili najprije tražeći promjene, a onda ga i odbacujući na referendumu.

Jugoslovenski predsjednik Slobodan Milošević je posle ove odluke izjavio da „niko nema pravo da odbije mir u ime cijelog srpskog naroda”, a posljedica su bile oštrije sankcije koje se u medijskim izvještajima navode kao deo najteže ratne godine za bosanske Srbe.

Ipak, već 1995. postalo je jasno da Beograd mora da sarađuje sa prekodrinskim Srbima jer se spremao veliki samit u američkoj vojnoj bazi u Dejtonu, kojim je konačno i završen rat u Bosni i Hercegovini.

„Sankcije su formalno sprovođene do Dejtona, ali je u pripremi Dejtona bilo neophodno da predstavnici RS dolaze u Beograd.

„Iako nisu formalno ukinute, sankcije nisu efektivno sprovođene”, zaključuje Šainović.

Dobrivoje Vidić kaže da sankcije iz Beograda nisu bitnije poremetile odnose.

„Narod je bio razočaran, ali je bio i upućen u detalje Vance-Owenovog plana, pa je razumio situaciju.

„Ljudi to nikad nisu zamjerili Srbiji jer je naš jedini prozor u svet bio preko Srbije.”

Političkih posljedica naizgled nije bilo ni za socijaliste Slobodana Miloševića koji na izborima 1994. godine osvajaju za jednu petinu mandata više (123 od 250) nego pre prvih odluka o sankcijama (101 od 250).

„Javnost Srbije je razumela da se ne radi o sankcijama uperenim protiv naroda u Republici Srpskoj.

„Ništa od vitalnih potreba nije trpjelo, sve su bile zadovoljene i to su ljudi u Srbiji razumjeli, pa nije bilo negativnih reakcija”, smatra Nikola Šainović, i tada i danas u vrhu SPS-a.

Ipak, novinarka Svetlana Jašarević tvrdi da je tada bilo lakše razdvojiti politiku i svakodnevni život.

„Mi smo brzo shvatili da je to politička priča jer neko nekog nije slušao, ali smo mi znali da je iza nas Srbija – narod Srbije, a ne političko rukovodstvo.

„Tada smo to mogli da razgraničimo, ali nisam sigurna da možemo i danas”, zaključuje ona.