Snimci posljednjih poruka stradalih Srebreničana (VIDEO)

Amaterski video snimci iz opkoljene zaštićene enklave Srebrenica koje je sačinio Velid Delić, jedan od ubijenih u genocidu počinjenom u julu 1995. godine, prikazuju ratni život i bolne posljednje poruke žrtava, neki od kojih do danas nisu pronađeni, donosi u svom tekstu Balkanska istraživačka mreža Bosne i Hercegovine (BIRN BiH).

„Ćao Eda, Adine, Belma… Volimo vas“, govori čovjek s bebom u naručju, dok maše prema kameri.

„Eki, pošalji nam maraka brate“, dvojica prijatelja viču, smijući se.

Starija žena gleda u kameru i govori: „Pozdrav svima…“. Na trenutak izgleda kao da će nastaviti da govori, ali staje kako bi izbrisala suze iz očiju.

„Mislim da će ovaj snimak stići u Dansku i Njemačku, preko naših švedskih prijatelja… Tako da će naši ljudi tamo moći da nas vide. Siguran sam da će snimak obići svijet“, govori joj čovjek koji drži kameru.

Ime tog čovjeka je Velid Delić. Kao rođeni Srebreničanin, ostao je u tom gradu tokom cijelog ratnog perioda. Bio je ljubitelj fotografije i filma, pa je tokom rata sa kamerom snimao dešavanja sve od 1992. godine do ulaska srpskih snaga u zaštićenu enklavu. Snimke je slao na različite načine izbjeglicama u zemlje zapadne Evrope.

Delić je jedan od preko 7.000 muškaraca i dječaka koji su ubijeni u masakrima koji su uslijedili nakon ulaska srpskih snaga u Srebrenicu u julu 1995. godine, a njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni.

Do sada su pronađeni ostaci oko pet hiljada žrtava srebreničkog genocida, a ove godine će biti ukopani ostaci njih oko 70. Velid Delić i njegov otac Suljo, neće biti među onima koji će ove godine biti ukopani. Međutim, Delićevi snimci ostaju zauvijek. Neki od njih sadrže posljednje riječi muškaraca koji su u julu 1995. godine pokušali pobjeći šumom do Tuzle, ali nisu preživjeli.

Delićeva sestra Nermina Lakota kazala je za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) da je kao izbjeglica u Njemačkoj tokom rata živjela za bratove snimke.

„Ti snimci nam znače sve na svijetu“, kazala ja ona.

Vrijednost snimaka, kako kaže ona, nije samo emotivna za porodice ubijenih, već i dokumentaristička, obzirom da pokazuju život u zaštićenoj enklavi u periodu prije najstrašnijeg zločina koji je počinjen u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Delićeve snimke je za dokumentarni film iskoristio režiser Haris Prolić.

‘Mi smo dobro’

Velid Delić i njegova sestra su radili u lokalnoj fabrici, kada su srpske snage opkolile Srebrenicu 1992. godine.

„Moj drugi brat Reuf i ja smo već imali porodice kada je rat počeo. Imali smo malu djecu. Velid i moj otac su nam govorili da sklonimo djecu jer nismo znali šta se dešava“, prisjeća se Lakota.

Prvo je izbjegla u Sloveniju, a Reuf Delić je otišao u Srbiju „sve dok nije postalo previše opasno“. Lakota je zatim izbjegla u Njemačku, dok je njen brat završio u Danskoj.

Velid Delić se nikada nije oženio i odlučio je ostati u Srebrenici sa roditeljima.

„Ne znam tačno ni otkud mu kamera. Možda je neko od stranaca, novinara ili UNPROFOR-aca, poklonio“, kaže Lakota.

Delić bi snimke slao preko pripadnika mirovnih snaga UNPROFOR-a, koji bi odlazili iz Srebrenice.

„Svi smo kući, dobro smo i zdravo. Otac, majka i ja. Volimo vas“, Delić je poručio sestri na jednoj snimci iz februara 1994. godine.

Lakota kaže da joj je jako teško da se prisjeća brata Velida.

„Bio je velik… Bio je sposoban, talentovan za skoro sve što je probao. Kasnije je dobio i zlatnu policijsku značku za hrabrost“, rekla je ona.

O Delićevoj popularnosti u gradu govore i njegovi snimci. Na jednoj snimci iz decembra 1993. godine vidi se kako se šali s većom grupom mještana na ulici. Na idućoj sceni prikazuje se improvizovani električni generator koji su mještani Srebrenice napravili.

Na snimcima se vide i djeca dok se bezbrižno igraju među ruševinama enklave Srebrenica, koja je mjesecima bila u potpunoj blokadi, kao i sam Delić dok se šali sa svojim najboljim prijateljem – obućarom Salihom Mustafićem. Mustafić je također ubijen u julu 1995. godine, i njegovo tijelo nikada nije pronađeno.

U januaru 1994. godine, Delić je snimio svoju majku Semku kako poziva porodicu i komšije na kafu.

„Mirsada, Nermina, Selmo – dođite da popijemo kafu“, rekla je Semka Delić.

„Neka vide kako pijemo kafu, da smo dobro i zdravo“, govori Suljo Delić, Velidov otac, čiji ostaci također nikada nisu pronađeni.

Lakota kaže da su joj ovi snimci mnogo značili. Kaže da je više puta pokušala da pošalje neku pomoć u Srebrenicu, ali nikada nije uspjela.

„Uvijek su na snimcima govorili kako su dobro, valjda da nas utješe“, kaže Lakota.

Smrt u Srebrenici

Za napad srpskih snaga na Srebrenicu, Lakota je saznala preko telefona. Nazvao je djever putem satelitskog telefona i rekao da je dogovoreno da su muškarci dogovorili da svi neće napustiti enklavu.

„Idućeg dana, Srebrenica je pala“, prisjeća se ona.

Na sve načine je pokušala saznati da li je neko od njene porodice preživio, da bi na kraju njen muž saznao da su svi vojno sposobni muškarci ubijeni.

„Pala sam unesvijest. Znam da su zvali doktora…“, prisjeća se Lakota.

Nikada nije saznala kako i gdje je stradao Velid Delić. Kaže da vjeruje da je njen brat bio u grupi od oko 15.000 muškaraca koja se iz Srebrenice preko šuma uputila u Tuzlu. Jedan od preživjelih joj je rekao da je vidio kako je Velidova grupa zarobljena i ubijena od strane srpskih vojnika.

Lakota je više puta davala krv u nadi da će posmrtni ostaci njenog brata biti pronađeni, ali se to nikada nije desilo.

Kaže da bi joj puno značilo da ima grob na koji može otići kako bi tugovala za bratom. Ipak, zahvalna je za snimke, koje ne samo njoj već i mnogim porodicama ubijenih Srebreničana pokazuju zadnje razgovore i osmijehe njihovih voljenih.