“Slučaj David Dragičević”: Šta je sa odgovornošću međunarodne zajednice koja i dalje šuti?

Te večeri na Trgu Krajine stajao sam na dvadesetak metara od četiri policijska službenika „na zadatku“. Oko i pored mene prolazili su ljudi, zaljubljeni parovi, penzioneri koji su izveli pse u šetnju. Naizgled sve obično, ali daleko od običnog i uobičajenog, jer režim u Republici Srpskoj unazad nekoliko mjeseci počeo je da prati svaki korak „u i oko Trga“ članova grupe Pravda za Davida, ali i svih slobodoumnih ljudi, kao i svih onih koji drugačije misle, pa i nas novinara koje su počeli presretati i legitimirati dok radimo svoj posao.

I to sve u u 21. stoljeću u srcu Evrope, 29 godina nakon spuštanja željezne zavjese i 27 godina odukidanja verbalnog delikta, piše Dino Šišić za Inforadar.

Želeći da dočaram djelić te atmosfere represije, podigao sam mobitel i započeo live prijenos na FB stranicu Inforadara s mjesta „na kojem je nekad stajalo Srce Davidovo“. Nedugo potom pored mene je došao i stao stariji čovjek koji je vodio psa na uzici, namjerno i glasno puštajući s mobitela Marseljezu sa tekstom. Nas dvojica smo se razumjeli, ona četvorica su nas promatrala kao čudake. Cijela scena je izgledala pomalo tragikomično i nadrealno, podsjetivši me na onaj predratni skeč Top liste nadrealista u kojem „policajca„ Branka Đurića Đuru muče puštanjem Beethovenove muzike.

Tako su i ova četvorica policajaca gledala s podozrenjem u čovjeka pored mene, ali i samog mene koji sam sve snimao, naravno, ne razumijući o čemu se radi, kakva je to pjesma i kakva je poruka i značenje Marseljeze.

Mnogo različitih scena te večeri sa Trga Krajine sklopile su mozaik koji je značio mnogo više od puste simbolike. S glavnom porukom da građanski bunt nije ugušen, već da je samo nastavljen drugim i drugačijim sredstvima, a sve nakon što su od 25. decembra počela masovnija hapšenja članova Pravde za Davida i građanskih aktivista koji podržavaju porodicu Davora Dragičevića u njihovoj gotovo dvanaestomjesečnoj brobi za istinu i pravdu.

Otac Davor je u međuvremenu od žrtve postao lovina, policija je brutalnom upotrebom sile (u više navrata) „razbila“ ljute protestante, mahom sastavljene od porodica, žena sa djecom i starijih, nakon čega su zabranjena sva okupljanja na Trgu, pa i bilo koji oblici šetnje građana koji na taj način žele da izraze vlastito mišljenje o vlastima i sistemu u kojem žive.

Stoga se, sad i ovog trenutka, postavlja niz pitanja, a prvo i osnovno glasi: Da li je i do koje mjere brutalnom upotrebom sile, prijetnjama i sijanjem straha, režim u RS uspio da razbije grupu Pravda za Davida?

Odmah potom i drugo pitanje: Da li smo slobodni ljudi ako u sistemu razvijene parlamentarne demokratije, u 21. stoljeću, ne smijemo javno izražavati vlastito mišljenje, protestima, okupljanjima, šetnjom, bez rizika da budemo uhapšeni i privedeni kao zadnji šljam?

Naredno pitanje glasi: Kolika je odgovornost međunarodne zajednice, koja ne samo da perfidno zatvara oči pred svim kršenjima osnovih ljudskih prava u ovom slučaju, već na mnoge načine daje institucionalni legitimitet Miloradu Dodiku i ostalim personifikatorima režima da nastave ubijati demokratiju?

Pitanje koje potom slijedi jeste: Kada će i na koji način odgovarati svi koji su od starta uništavali dokaze, istragu navodili u pogrešnom smjeru, činili teška krivična djela zataškavanja ubistva, odnosno, svi oni koji takve i dalje drže u službi sistema i štite, također svjesno čineći teška krivična djela?!

Naredno pitanje: Ko će i kome odgovarati za moguće najteže posljedice „nečinjenja“, zataškavanja i gušenja svih sloboda, ukoliko se, a što ne smijemo isključiti i što je i sam Davor Dragičević najavio kao mogućnost, desi onaj najgori scenarij da pojedinac/pojedinci na kraju uzmu pravdu u svoje ruke?

Na sva ova pitanja oni koji treba da daju odgovore i dalje šute, no prije ili kasnije, jer tako naprosto mora da bude, počet će da se ruši lažni svijet šarenih laža, skupocjenih vozila, silikonskih sisa, napućenih usana, bogatih skorojevića, lažnih diploma, nepismenih šefova, debelih stomačina, kupljenih radnih mjesta… Da li će do tada porodice Dragičević, Memić i mnoge druge čiju je djecu „pojeo mrak“ dobiti i saznati istinu – to ne znamo, ali znamo da će pravde u ovoj državi biti više i da ona neće biti samo privilegija odabranih.

I da ne zaboravimo na kraju: KO JE UBIO DAVIDA DRAGIČEVIĆA?

Tortura u Republici Srpskoj: Da li je Dodik napravio stranačku obavještajnu službu?