Slaven Kovačević za Fokus.ba: Dodik želi dovesti BiH u neki njegov željeni problem
Doktor političkih nauka Slaven Kovačević komentarisao je u intervjuu za Fokus.ba aktuelna politička pitanja u BiH, istakavši da će utrku za Predsjedništvo BiH između Milorada Dodika i Mladena Ivanića odlučiti povratnici u RS-u.
“Ivanić je 2014. godine u tijesnoj utrci pobijedio glasovima Bošnjaka i Hrvata, onog malog broja koji se vratio u bh. entitet Republika Srpska, koji su izvjesno očekivali da će on raditi više u korist Bosne i Hercegovine, što se očito nije desilo. S druge strane, dolazi Milorad Dodik sa vidnim idejama da Bosnu i Hercegovinu dovede u neki njegov željeni problem”, rekao je Kovačević.
Ocijenio je i šanse kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda, a kao favorite je izdvojio dvojicu političara.
“Nakon što pogledamo analitički dosadašnje odvijanje izbora, logika stvari bi bila da su to: Denis Bećirović i Željko Komšić. O tome govori ‘igra apsolutnih brojeva'”, naveo je Kovačević.
Za naš portal Kovačević je govorio i o nemogućnosti bh. lidera da postignu dogovor oko Izbornog zakona, međunarodnoj zajednici u BiH, političkim strankama i nezavisnim kandidatima, kao i o državnoj imovini.
Politički lideri se već mjesecima ne mogu dogovoriti oko izmjena Izbornog zakona. Dugoročno, kako će po vašem mišljenju ovaj problem biti riješen i hoće li međunarodna zajednica nametati rješenja u narednim godinama, budući da smo svjedoci da se politički lideri ne mogu dogovoriti ni oko osnovnih stvari?
Pitanje izbornog zakonodavstva Bosne i Hercegovine, kako kažete dugoročno, može biti riješeno samo ako se u njega ugrade temeljni europski principi i standardi, odnosno moderni zapadni demokratski principi, koji podrazumijevaju da svaki građanin ove zemlje mora imati pravo da se kandidira za svaki zakonodavni organ vlasti, da ima pravo biti nominiran u svaki izvršni organ vlasti i da, istovremeno, može da bira koga hoće na izborima, bez ikakvih ograničenja.
Postoje četiri presude Europskog suda za ljudska prava iz Strassboruga – Sejdić-Finci, Zornić, Pilav i Šlaku koje o tome govore. Naravno, kada pođete od stanja u jednoj složenoj zemlji, kakva je Bosna i Hercegovina, gdje pod ovim pojmom “složena” podrazumijevam samo složene političke odnose, onda to naizgled može biti nedostižan cilj, ali ono što meni daje nadu i optimizam da će se nešto tako svakako desiti odnosi se na potencijalni EU kandidatski status Bosne i Hercegovine i otvaranje pregovaračkih poglavlja, gdje će se na samom početku otvoriti poglavlja 23. i 24. koja tretiraju vladavinu prava. Tada više neće biti moguće da se pojavljuju prijedlozi ili ideje u kojima postoji bilo koji oblik diskriminacije, bilo kojeg građanina ove zemlje u izborima za sve organe vlasti.
U tom pogledu ne očekujem nametanje međunarodne zajednice u klasičnom smislu, već suočavanje domaćih političkih aktera sa europskim principima i standardima oko kojih se ne mogu voditi pregovori, već se oni moraju prihvatiti i ugraditi u domaće ustavno uređenje, a poslije i u izborno zakonodavstvo. Svako eventualno popuštanje međunarodnih zvaničnika u ovom pitanju, otvoriće probleme u njihovim zemljama, na istovjetan način, što po mome mišljenju oni svakako neće dozvoliti.
Ovdje se ne radi o tome da se politički lideri ne mogu dogovoriti oko nečega, već da jedan politički lider koristi ovaj politički sistem u nastojanju da u izbornim postupcima sebi obezbijedi najpovoljniji položaj u svim budućim formiranjima vlasti, što baš i nema nekog dodira sa europskim principima i standardima, koji sadrže moderne zapadne demokratske principe. U tome jeste sva suština izostanka dogovora oko izmjena Izbornog zakonodavstva BiH.
Najzad, potpuno sam svjestan i ne samo ja, da je Anex 10 Okvirnog mirovnog sporazuma iz Daytona propisao obavezu Visokom predstavniku da obezbijedi fer i demokratske izbore, pa će biti interesantno koji će od alata Valentin Inzko iskoristiti da tu svoju obavezu ispuni.
Opći izbori u BiH bit će održani u oktobru. Očekuje li nas prljava predizborna kampanja?
Taj termin “prljava kampanja” još jedan od domaćih izvedenica, kojim se želi prikazati neki vid vođenja izborne kampanje. Postoje više vrsta izbornih kampanja, od kojih su dvije dominantne: afirmativna i negativna kampanja, gdje se pod ovom negativnom kampanjom podvuče i taj izvedeni pojam prljave kampanje. Afirmativna kampanja podrazumijeva da se tokom izborne kampanje govori o vlastitim dostignućima ili planiranim aktivnostima kojim se želi poboljšati neki od segmenata života, dok negativna kampanja se temelji na tome da ćete kroz kritički osvrt ukazivati na loše urađene stvari prethodne vlasti ili loše izborne ideje onih koji učestvuju u izborima, gdje se često koristi jako prizeman nivo komunikacije, na način da se vrši diskreditacija aktera – kandidata ili političkih stranaka, kako bi se time biračkom tijelu poslala poruka da se za takve ne treba glasati.
E sad, u našoj zemlji to ide toliko daleko da se negativna kampanja proširuje toliko da ona ulazi u sfere koje kampanjama ne pripadaju, od obitelji i privatnog života učesnika izbora, pa sve do dizanja tenzija u onim oblastima gdje se to može postići. Kad se pojavi dizanje tenzija, odnosno u našoj zemlji jako često dizanje međuetničkih tenzija, tada treba znati jednu veoma jednostavnu stvar – onaj ko to radi nema nikakvih dostignuća kojima se može pohvaliti, pa poseže za tenzijom kao sredstvom ili alatom da putem psihološkog provociranja birača pokuša prikriti svoj nerad i glasačko tijelo ipak skrenuti prema sebi.
To je recimo jedna verzija “prljave kampanje” koja se ovdje javlja kako bi se prikrio nerad ili nedostatak ideja kroz dizanje tenzija ili diskreditaciju političkih oponenata. To je jedan prizeman i nedorastao izraz vođenja izborne kampanje, ali šta drugo očekivati u ovoj zemlji, u kojoj je svašta nešto moguće, što u normalnim zemljama nikad ne bi bilo ostvarivo.
Na prošlim općim izborima najneizvjesnija je bila utrka za člana Predsjedništva BiH iz RS-a. Ko po vama ima veće šanse na ovim izborima: Dodik ili Ivanić?
Interesantno pitanje. Ako se podsjetimo izbora iz 2014. godine, tada treba ponoviti da je Mladen Ivanić u tijesnoj utrci pobijedio glasovima Bošnjaka i Hrvata, onog malog broja koji se vratio u bh. entitet Republika Srpska, koji su izvjesno očekivali da će on raditi više u korist Bosne i Hercegovine, što se očito nije desilo.
S druge strane, dolazi Milorad Dodik sa vidnim idejama da Bosnu i Hercegovinu dovede u neki njegov željeni problem, kroz njegove preslobodne interpretacije Ustava BiH, kao na primjer da u članu 3. piše da je ovo zemlja dva entiteta i tri naroda, što je naravno netačno, jer taj član Ustava BiH govori o nadležnostima entiteta, a ne o strukturi Bosne i Hercegovine.
Ne dajem neku prednosti niti jednom od njih, ali znam ko nekom od njih može dati presudnu prednost – povratnici u RS, koji svojim glasovima mogu odlučiti ko će biti član Predsjedništva BiH. U tom pogledu, bilo bi dobro da povratnici upute tim kandidatima poruke, šta se od budućeg člana Predsjedništva BiH očekuje, da im se to obeća kao zalog za davanje glasova jednom od te dvojice kandidata.
Ko su po vama favoriti za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda?
Po sadašnjem javnom mnijenju, nakon što pogledamo analitički dosadašnje odvijanje izbora, logika stvari bi bila da su to: Denis Bećirović i Željko Komšić. O tome govori “igra apsolutnih brojeva” kao pokazatelj iz kojih regija se očekuju glasovi za tu dvojicu kandidata, u sadašnjem aktualnom političkom trenutku.
S jedne strane, tu se javlja potreba glasača da izaberu neku novu vlast, jer prethodna nije ispunila očekivanja građana Bosne i Hercegovine, tako da vjerujem da će se to političko klatno okrenuti na ovu drugu stranu, kao logičan slijed izbornih rezultata u prethodnom periodu. Imao sam priliku vidjeti i određena istraživanja, koja nisu stranačka (koja nisam imao prilike vidjeti) i ona govore da bi ovi kandidati mogli dobiti dovoljnu podršku da budu izabrani u Predsjedništvo BiH. Naravno, nisam sklon pogađanju, ne igram kladionice niti me to interesira, ovo je samo moje promišljanje o mogućem ishodu naredih izbora, uz puno poštivanje da postoje i drugačija razmišljanja.
Ima li među nezavisnim kandidatima i blokovima potencijala za dobar rezultat u oktobru?
To je teško reći. Nema ova zemlja još uvijek izgrađenu demokratsku kulturu, gdje se glas nudi ideji ili programu koji sadrži niz ideja, već se sav izborni poduhvat nastoji simplificirati da se glasa za svoje, ma ko ti “moji, tvoji i njihovi” bili što nije dobra priča. Puno bi bilo bolje da se izbori vide kao licitaciju ideja/programa i kandidata koji mogu provesti te ideje, pa da se na bazi tih ulaznih podataka donosi odluka kome povjeriti glas na izborima.
Potpuno sam svjestan da glasači nemaju baš previše vremena da čitaju desetine izbornih programa ili čak onih manjih promotivnih materijala gdje se nalaze pobrojani kandidata, ali se može posvetiti pažnja osnovnim porukama političkih stranaka o tome na koji način oni misle poboljšati različite segmente života, pa na osnovu toga donositi odluku kome dati glas. Ako se izbori pojednostave do te mjere da svako glasa za “svoje” na neki navijački, strastveni način, onda takvi glasači nemaju pravo tražiti ništa od nove vlasti, osim toga da su oni “njihovi” i da zapravo drugo izborno obećanje ne postoji.
Licitacija izbornih ideja je temelj koji se mora koristiti prilikom odabira za koga glasati, kako bi se na bazi tih izbornih programa svaka buduća vlast mogla držati odgovornim za ispunjenje tih obećanja, odnosno, ako se ona ne ispune glas će ići nekome drugome. Osnovna poruka svakoj vlasti treba bit da je ona smjenjiva, na bazi neispunjena datih obećanja, pa bi tek tada ova naša verzija demokracije postala nešto potpunija.
U tom pogledu, nezavisni blokovi i kandidati imaju relativno komforan položaj jer ne pripadaju strukturama vlasti, koje moraju opravdati svoj rad ili nerad pred biračima. Ipak, nezavisni blokovi, odnosno pojedinci koji ih formiraju dolaze iz političkih stranaka koje su bile vlast, tako da nose taj teret odgovornosti prema biračima, koji oni misle relativizirati time da se radi o potpuno novim političkom idejama, ali sa starim protagonistima. Da li takav eksperiment može donijeti rezultat, teško je reći, ali ono što će biti korisno za građane Bosne i Hercegovine, odnosi se na to što će iz prve ruke saznati da li ovakvi politički eksperimenti imaju bilo kakav smisao.
Kako gledate na trenutno stanje ljevice u BiH. Česti su otvoreni javni konflikti DF-a i GS-a s jedne i SDP-a s druge strane?
Veliko je pitanje šta je to stvarno – ljevica. Nije ljevica samo javni iskaz da si politička stranka građanskog karaktera, jer imate multietnički sastav članstva, već naprotiv stranke lijeve orijentacije moraju imati jasne i prepoznatljive programe koji sadrže takve ideje koje se mogu okarakterizirati da pripadaju lijevom političkom spektru. Često čujemo kako su pobrojane stranke građanske, što po samoj definiciji ne mora značiti da se radi o strankama ljevice.
Ovaj besmisleni javni iskaz stranaka koji pretendiraju da budu ljevica, vidim tako da u temeljima njihove priče nedostaje ideološka oblikovanost, ali do kraja i konzistentno, tako da ostavljeni politički prostor izgleda kao takmičenje ko je veća ljevica od ovoga drugoga.
To nije dobro. Sa svoje strane kod SDP-a uočavam da se kroz transformaciju, što statutarno/pravnu, pa tako i kroz političku redefiniciju, približi običnom čovjeku, da se kroz metod jedan član-jedan glas, pitaju članovi o važnijim pitanjima, u čemu vidim to oblikovanje u političku stranku socijaldemokratske orijentacije.
Podsjetimo da socijaldemokracija ima svoj temelj u tri principa: sloboda, solidarnost i jednakost, ali uz uvažavanje privatne svojine, tržišne privrede i demokracije, što recimo je u suprotnosti sa komunističkim ili u blažoj formi socijalističkim ideologijama, koje negiraju privatnu svojinu, propagiraju centralno upravljanje ekonomskim sistemom i nisu za demokratske principe izbora zvaničnika kako unutar stranke, tako i u organe vlasti. Tu SDP-u treba još ponešto ideološke dorade, kako bi bili autentična socijaldemokratska politička stranka lijeve orijentacije.
S druge strane, DF i GS iako se deklarativno prikazuju kao građanske stranke, određene lijeve orijentacije, nemaju vidljiv ideološki okvir, što onda prema SDP-u ostavlja prazan ideološki prostor, koji se nastoji zakrpiti time da su to sve stranke građanske orijentacije, što je u političkom smislu nedovoljno. Čim imate prazan prostor između, tada vam nastaje takmičenje u tome da se prikaže ko je pošteniji, iskreniji, od onoga drugoga, gdje bih ja osobno više volio da se nadmeću idejama, a ne prizemnim diskreditacijama.
Nedostatak ideološkog okvira, osnovni je uzrok trzavicama, gdje evo koristim priliku da ponudim ideju – neka u najskorije vrijeme potpišu sporazum o post-izbornom zajedničkom djelovanju, koji će sadržavati takve stavove u kojima se vidi briga o običnom čovjeku i konkretnim rješenjima u različitim segmentima života, gdje bi se taj prazan ideološki prostor popunio idejama u korist građana ove zemlje.
Neće njih niko poslije izbora pitati jeli veća ili manja ljevica, već da li ima zaposlenja, da li ima redovnih plaća, ima li penzija, jeli dobro obrazovanje, kakvo je zdravstvo, imaju li privrednici prostor za svoje poslovanje, šta je sa boračkom populacijom, hoće li biti novih nameta i tako dalje.
BiH u susjednoj Hrvatskoj gubi milijarde KM po osnovu državne imovine. Čini se da to ne brine previše vladajuću strukturu…
Meni je politika onih koji su to omogućili jako licemjerna, jer primaju plaću u Bosni i Hercegovini, iz budžeta, što znači plaćaju ih svi građani ove zemlje, dok se oni uopće ne brinu o imovini ove zemlje, odnosno u prenesenom značenju imovini svih njenih građana. To je jedan vrhunac licemjerstva, u kojem se krije dodvoravanje političkim strukturama susjedne Hrvatske, na štetu Bosne i Hercegovine i njenih građana. Bez obzira što postoje spinovi kako to nije konačno rješenje i da se o tome još može razgovarati, smatram to veoma lošom državničkom politikom onih kojima je to posao i koji primaju plaću da zaštite interese Bosne i Hercegovine. Nadam se kako će naredna vlast popraviti ovu jako lošu politiku i posljedice koje ona iza sebe ostavlja.
