Škola na ničijoj zemlji: Da je barem više djece

Posljedice rata u Bosni i Hercegovini, i nakon više od dvadeset godina, najvidljivije su u velikim gubicima stanovništa, uništenim selima i drugim materijalnim dobrima. U opštini Srebrenica početkom devedestih se u prve razrede osnovnih škola, na početku školske godine upisivalo više od 800 učenika, danas jedva pedesetak. Mnoga sela su nestala, danas su bez stanovništa ili u njima živi samo nekolicina povratnika, mahom starijih.

U Brežanima danas živi deset puta manje ljudi nego prije rata. Ova mjesna zajednica se nalazi na planinskom platou, dvadesetak kilometara od Srebrenice a čine je dva velika sela Brežani, nastanjeni Srbima i Osmače gdje žive Bošnjaci. Prije rata u Brežanima je po podacima popisa iz ‘91 godine živjelo 276 stanovnika, dok su Osmače brojale njih 930. Te brojke su danas u oba sela deset puta manje, piše Deutsche Welle.

U Osmačama danas postoji osnovna škola u kojoj nastavu pohađa 15 učenika. Nastava je kombinovana, po dva razreda u jednom odjeljenju. Vode je dva mlada učitelja, Adis Đelić i Edin Selimović. Njih dvojica svaki dan iz Srebrenice putuju 24 kilometra u jednom pravcu. U Osmače se danas dolazi asfaltnim putem, jer su prije nekoliko godina asfaltirana dva kilometra kojima se iz doline Jadra dolazi u selo. Školska zgrada je nova, izgrađena poslije rata donacijom jedne engleske fondacije.

Mladi učitelji kažu da su zadovoljni zaposlenjem koje se u BiH inače teško nalazi.

„Mladi smo nije nam teško putovati svaki dan 50 kilometara do posla i nazad”, kaže Adis i dodaje: „I jedan dio naših đaka svaki dan putuje na nastavu pa se solidarišemo”, priča kroz smijeh.

Zahvaljujući donacijama, prvenstveno ljudi iz ovog kraja koji žive u inostranstvu, škola je opremljena osnovnim tehničkim pomagalima.

„Imamo kompjuter i štampač, ali ovdje nemamo stalnu interent vezu ni drugih savremenih pomagala, pa su tabla i kreda još uvijek glavni nastavni rekviziti. Radimo po nastavnom planu i programu Tuzlanskog kantona”, kaže Adis.

Srpske djece nema u školi u Osmačama

Ono čime nisu zadovoljni mladi učitelji je mali broj djece. „Voljeli bi smo da imamo više učenika ali djece je malo, kao i povratnika u selima“, kaže Adisov kolega Edin.

Ovdje u školu idu samo djeca Bošnjaka, jer u Brežanima i drugim zaseocima gdje trenutno živi samo nekoliko Srba, nema djece.

Dragi Jovanović direktor Prve osnovne škole u Srebrenici, kojoj danas pripada i područna škola u Osmačama, kaže da je mali broj stanovnika generalni problem Srebrenice.

„U opštini Srebrenica početkom devedestih se u prve razrede osnovnih škola upisivalo više od 800 učenika, danas jedva pedesetak. Mnoga sela su nestala, danas su bez stanovništa ili u njima živi samo nekolicina povratnika, mahom starijih. Napredna tehnologija je donekla olakšala život u odnosu na ranije, asfaltirano je i dosta seoskih puteva ali i dalje se na selu teško živi”, kaže Jovanović.

Azem Mašić iz Osmača je ove godine proizveo i prodao oko 30 tona krompira ali ipak nije zadovoljan.

„Teško se živi, nema posla, zato mladi ljudi odlaze za boljim životom. Samo od poljoprivrede ovdje se ne može živjeti dobro. Meni da ne pomažu još i dva sina, dok još imam snage da obrađujem zemlju, ne bih mogao samo da preživim od poljoprivrede. Mladi hoće mnogo veći standard i bolji život od onog kojim se danas sa puno rada, muke i znoja živi u ovdašnjim selima.”

Jedina u BiH opština Srebrenica plaća prevoz djece iz udaljenih mjesta do škole tako da djeca ne idu pješke pet i više kilometara do škole kao što je ranije bilo uobičajeno.

Osim iz Osmača djeca u školu dolaze i iz okolnih sela: Šubin, Poznanovići i Karačići. I prije rata djeca iz ovog kraja su išla ovdje u školu koja se nalazila na polovini puta između Brežana i Osmača, u sred šume na proplanku Pažarić.

Tu je 1982. godine izgrađena nova škola kao centralna za učenike osmogodišnje škole iz ovih sela, ali i za one koji su dolazili iz škola u kojima se nastava održavala do četvrtog razreda u selima Poznanovići, Ratkovići, Brezovice i Predola… U to vrijeme škola je radila u dvije smjene i brojala je oko 500 učenika sa tridesetak zaposlenih.

Živjeli smo u narodu i sa narodom

Azem Mašić je u školi radio kao domar i prisjećajući se tog vremena kaže: „Nikad nisam bolje živio. Bili smo kao jedna porodica, posebno kad je kraj škole izgrađena i zgrada sa osam stanova za nastavnike.”

Tako govori i njegov komšija tadašnji nastavnik u školi, Ahmo Ćatić, danas prosvjetni radnik škole u Podlugovima kod Sarajeva i za DW se prisjeća jednog događaja: „Zima je bila 1984. godine. Ja u petak naveče pozvao kolege, njih sedmoro-osmoro kod mene kući na večeru i konak. Ujutro kad smo ustali snijeg napadao, ne može niko iz kuće da izađe. Bilo nas je iz sve tri nacije. Svi zajedno smo tako bili kod mene devet dana. Sve što smo imali smo pojeli. Kulminiralo je kad je drugi dan pješice iz Srebrenice nekako uspio da dođe Rudolf Hren da traži suprugu Hatidžu. I on je ostao tako da smo se razišli kad se proptio snijeg”, (Rudolf Hren je jedini katolik sahranjen u Memorijalnom centru Potočari prim.aut.)”.

Dragorad Vasić i njegova supruga Zdravica su bili nastavnici škole na Pažariću i živjeli su tamo pet godina.

„Škola je bila stjecište i okupljalište kulturnog života na tom prostoru i posebno su mi u sjećanju ostale svečanosti oko štafeta mladosti koje su okupljale narod svih nacionalnosti. Dolazilo se u školu na noćenje, palile su se logorske vatre. Zatim i osmaćke žetve na kojima se okupljalo puno naroda (Tradicionalna trodnevna manifestacija u vrijeme žetve pšenice kada se po danu ručno žela pšenica a uveče se veselilo uz muziku. Ova manifedstacija je obnovljena i poslije rata i organizuje se sredinom avgusta prim.aut.). Dijelili smo sve, od parčeta pite do komada hljeba“, priča Dragorad koji je danas penzioner u rodnom selu Amajlije kod Bijeljine i jedini je još živi direktor, od tri koliko ih je imala ova škola.

Ivan Milas, Dalmatinac iz Kaštela je davno došao u Srebrenicu, tu proveo radni vijek i danas kao penzioner živi u Potočarima kod Srebrenice. Bio je nastavnik istorije i geografije.

„To mi je najljepši period života. Nikad nismo ni pomišljali da se može desiti zlo kao što je bio ovaj rat. Bili smo tako prihvaćeni u selima da su nas ljudi pozivali na sve slave: udaje, ženidbe, ispraćaje u vojsku, pa i na sahrane i dženaze bez razlike u oba sela. Živjeli smo u narodu i sa narodom”, kaže Milas na kraju.