Senad Avdić: Ko je, dakle, ubio Dženana, gospodo tužitelji, policajci, vještaci i vještice?!
Ukoliko u subotu (21. jula) na građanskim protestima na koje je pozvao Muriz Memić, otac svirepo ubijenog mladića Dženana, bude manje ljudi nego što se svakodnevno okuplja na sličnim skupovima u Banja Luci identičnim povodom, zbog ubistva Dženanovog vršnjaka Davida Dragičevića, bit će jasno da će građani ove zemlje, roditelji i neroditelji potpisati prećutnu suglasnost da njihova djeca, njihovi susjedi, poznanici, njihovi sugrađani… žive u uvjetima koji su ispod civilizacijskog, sigurnosnog, humanitarnog nivoa od onoga u kojima je živjela “četa đaka”-nogometaša u mračnoj, vlažnoj, pećini na Tajlandu, piše Senad Avdić za Slobodnu Bosnu.
Za tajlandske dječake, pokazalo se, bilo je spasa, za djecu Sarajeva nema izlaza iz mračne špilje, zagušljive gasne komore, u kojoj su, ni krivi ni dužni, zatočeni i osuđeni na istrebljenje, ne samo fizičko, nego i duhovno, moralno. Birajući, indiferentnost, neosjetljivost, pasivnost, defetizam, nezamjeranje…, što je do sada bilo njihova praksa, građani Sarajeva će dati legitimitet i legalitet zločinu, nepravdi, kriminalu, bijedi i očaju svake vrste. Ohrabrit će moćne, bogate, besprizorne da su svemoćni i nedodirljivi, a sirotinju-raju baciti u bijednu beskonačnost.
Mito Bekrijo Seferoviću
Oslobađanjem Ljube i Bekrije Seferovića krivične odgovornosti za smrt mladića Dženana Memića, obesmišljavanjem kriminalnih, uvredljivo tendencioznih “dokaza” Kantonalnog tužiteljstva BiH, Sudsko vijeće i sudac Igor Todorović tek su djelomično, vrlo skromno, spasili obraz pravosudnoj struci. Istovremeno, njihova oslobađajuća presuda predstavlja tešku, neodbranjivu optužnicu protiv ogromnog, razgranatog, međusobno interesno povezanog pravosudnog, policijskog, državnog, medijskog i svakog drugog aparata involviranog u ovaj slučaj. Taj je zlikovački sistem, koji parazitira na grbači i džepovima građana, istih onih čiju djecu po drugi put ubijaju, od tragedije jednog momka napravio masovnu grobnicu u kojoj su sahranjeni svi principi pravne države, zaštite ljudskih prava i građanskih sloboda. Da, sve ono što se dešavalo u protekle dvije godine, od sredine februara 2016. kada je Dženan Memić preminuo u bolnici od posljedica fizičkog nasilja, pa do završnih riječi tužiteljstva prošle nedjelje, bila je biblioteka sabranih nedjela. Bila je to svojevrsna pravusudno-policijska “Srebrenica”, kolelektivni, svirepi, masovni zločin nad bespomoćnim, razoružanim pravom, pravdom, moralom, istinom, dostojanstvom i čašću! Neoprostivi zločin čiji je cilj bio likvidiranje istine i pravde i trijumf zločina, laži i tiranije.
Devet tužitelja Kantonalnog tužiteljstva, predvođenih svojom bolesno ambicioznom i nezdravo oholom, bešćutnom šeficom Dalidom Burzić radilo je na “predmetu Memić” na način kao da nije riječ o ljudskom biću, nego doslovno o najobičnijem predmetu, beskorisnoj stvari, koja se, eto, nekako zagubila, nestala, isparila. Trojica statusno nepotrebnih, sistemski suvišnih federalnih tužitelja nisu vidjeli ničeg spornog u pravnom nasilju koje je vrištalo iz svakog djelića istrage, iz svakog pojedinačnog “dokaza”. Visoko sudsko i tužilačko vijeće nakon više od dvije godine mrljavljenja svojih kolega iz Kantona ovlašno i bez svoje volje se zainteresiralo za pravosudni skandal o kojem je brujala javnost i stručna i amaterska. I dalo podršku, naravno, kantonalnim tužiteljima koje je isto to VSTV izabralo, uglavnom bez vidnih razloga i stručnih preporuka. Dvadeset i pet kantonalnih policijskih inspektora bilo je uključeno u rasvjetljavanje zločina čiji obim, težina i karakter ne iziskuju više od jednog-dvojice inspektora koji će opsluživati jednog tužitelja. Dvojica policijskih komesara “predano” su bdjeli nad istragom ubistva Memića, da bi nakon višegodišnjeg “stručnog i profesionalnog, predanog rada” aktuelni komesar Mevludin Halilović hladno zaključio da je mladić stradao u saobraćajnoj nesreći. Pridodajmo tome razne vještake i eksperte, poput dr. Alije Kučukalića, maga za duševne bolove i “amneziju”, oficijelnog “izdavača” potvrda o duševnim bolovima Fahrudina Radončića i eksperta saobraćajne struke Ševala Kovačevića, koji se ne tako davno, kao lav, odnosno kao Muriz Memić, borio za svoga sina osumnjičenog za teški kriminal u Centralnoj banci gdje je zaposlen.
Sreo sam prošle nedjelje u zgradi suda Rusmira Karkina, advokata optuženih Ljube i Bekrije Seferovića i na pitanje kakvu presudu očekuje za svoje klijente odgovorio mi je: “Da si na kilometar čuo njihov kombi kojim su navodno ubili rahmetli Memića, ti bi se sklonio u stranu, toliko galami, brunda. Vidjećeš presudu za koji dan i sve će ti biti jasno.” Naravno da je sve jasno: Seferovići su, očito uz adekvatnu nadoknadu, pristali istrčati/odležati u zatvoru svoju zadatu dionicu laži, konstrukcija, petljavina od strane onog centra koji je svo ovo vrijeme povlačio razgranate, zamršene konce montaže, lažnih alibija, još lažnijih potvrda i ekspertiza, konstrukcija, izmišiljotina, falsifikata. I to sve u režiji i u korist i o trošku Onoga pred kojeg su se prostrli svi stubovi društva, sve poluge, instrumenti koji državu razlikuju od džungle. Ali, očito, da kao što nema savršenog zločina, ne postoji ni savršeno montiran, fabriciran sudski poces koji će taj zločini “posušiti”.
Ko se boji Dalide Burzić?
Ovdašnja opoziciona politička scena prema najkrupnijem pravosudno-političkom skandalu ponašala se tokom godina njegovog trajanja nezainteresirano, za razliku od one u Republici Srpskoj, gdje je opozicija bila podrška, parlamentarno i vanparlamentarno, ocu Davida Dragičevićča i hiljadama građana koje ga podržavaju. Nije teško pronaći razlog za njihovo bježanje od bilo kakvog angažmana: nema “viđenijeg” opozicionog (da baš ne kažem SDP-ovog) političara protiv kojeg se u tužiteljstvima, najčešće sarajevskom Kantonalnom, ne vode istrage, pa čak i pišu optužnice zbog kriminala i zloupotrebe položaja.
Dalida Burzić je u proteklih nekoliko godina neselektivno i “široke ruke”, medijski napadno, hapsila i pritvarala stotine ljudi, znanih i neznanih, krivih i manje krivih, pa zašto bi se ovdašnji opozicionari izlagali ličnom riziku i dolazili “mečki na rupu”. Nisu sporne, dapače poželjne su i pohvalne, tužiteljske istrage i akcije,ali kakav je njihov efekt i svrha ako se završavaju onako kako se redovno završavaju – Burzićkinim “odokativnim”, lohotnim optužnicama koje padaju na sudovima? Osim onda kada optuženicima dozlogrdi čamljenje u pritvoru pa se nagode i priznaju krivicu da bi se dočepali slobode. “Najtiražniji dnevni list” višegodišnji mrcvarenje i manipuliranje u vezi sa ubistvom Dženana Memića pratio je sa sigurne distance, oprezno i ovlašno, kao i svaku drugu “sabraćajnu nezgodu”, što ne čudi ako se zna da je tužiteljica Burzić imala nekih neprimjerenih poveznica sa “savjetnikom” Fahrudinom Radončićem i mrežom njegovih pomagača kojima se sudilo na Sudu Bosne i Hercegovine.
Građani su, dakle dužni i odgovorni da dignu svoj glas protiv terora političke, pravosudne, policijske nepravde i organiziranog zuluma. Subotnji miting je prilika da otvoreno, bez straha, oslobođeni kalkulacija i sebičnog kukavičluka najjasnije i najotvorenije do sada kažu da neće živjeti u državi u kojoj vlast ima bezvlašće. Zato: Ustani i kreni! Padaj pravosudna silo i nepravdo! Odnosno: Samo da rata ne Budnje!
“Svi stavovi, mišljenja i zaključci koji su izneseni u tekstu ne odražavaju nužno stav i mišljenje online magazina Fokus.ba, već isključivo autora.“
