SDP: U BiH vlast vodi žestok klasni rat protiv radnika

Danas je održan seminar i debata u okviru serije «Progresivni put ljevice u BiH» na temu «Radničko siromaštvo u BiH» u organizaciji Foruma sindikalnih aktivista i aktivistica SDP BiH. Prezentovana je analiza o stanju radničkog siromaštva u BiH, autora dr. Žarka Papića, a doprinos temi su dale Adisa Omerbegović-Arapović, dekanesa ekonomskog fakulteta američkog univerziteta u Sarajevu i Emina Abrahamsdotter, predsjednica FSA SDP BiH, kao i mnogobrojni učesnici i učesnice.

Rezultati analize potvrđuju da su bosanskohercegovačka politika i ekonomija suočene sa duboko ozbiljnim problemom, a to je stanje radničke klase. Zapravo od samog početka tranzicije vodi se žestok klasni rat protiv radnika o kojem se vrlo malo govori u političkom prostoru. Na ovaj način je klasno pitanje diskvalifikovano iz politike kako bi se umanjila klasna svijest i onemogućili načini da se radnici mogu suprotstaviti postojećem stanju stvari.

Da se u BiH vodi klasni rat svjedoči najbolje radničko siromaštvo i stanje radničke klase. Činjenice i brojke govore sve kakav pogled na radnike ima valst. Stopa nezaposlenosti je veoma visoka, posebno među mladima. Ogroman je procent radno neaktivnog stanovništva, a udio žena na tržištu rada je veoma nizak. Blizu 200 000 radnika radi u sivoj ekonomiji bez ikakve zaštite.

Situacija je dodatno deprimirajuća jer su radnici siromašni ne samo kada ne rade, već i kada rade. Radničko siromaštvo je široko rasprostranjeno, pa čak 25% zaposlenih radnika i radnica živi ispod apsolutne linije siromaštva, za manje od 271 KM mjesečno ili 587 KM za četveročlanu porodicu. Dodamo li tome veliki broj onih koji žive za nešto veće plate tj. na rubu siromaštva možemo konstatovati da SDA-HDZ vlast u FBiH i SNSD u RS radničku klasu vodi u duboko siromaštvo i svojim politikama čini sve da ga tamo zadrži. Neto plata u realnom sektoru ne mogu pokriti ni polovinu potrošačke korpe, a radničke plate u privredi su duplo manje od onih u administraciji. Radnici mahom nisu sindikalno organizovani u realnom sektoru što smanjuje njihove mogućnosti da se bore za bolje plate i uslove rada.

Entitetske vlade se kroz provođenje Reformske agende ne bave položajem radništva niti uzimaju u obzir njihove interese. Naprotiv, oni radnike vide kao sredstvo za postizanje svojih ličnih i uskih ciljeva bogaćenja i povećanja moći nekolicine zasnovanoj na politici eksploatacije, niskim platama i marginalizaciji radnika iz društvenih procesa.

Položaj radničke klase je prioritetno političko pitanje. Pitanje rada i radnih odnosa je suština bosanskohercegovačke stvarnosti. Reformski procesi imaju samo smisla ako će značajno doprinijeti promjeni materijalnog položaja radnika, ali i njihovog društvenog položaja moći i utjecaja. Bez toga Bosna i Hercegovina neće moći napredovati.

Radnici i radnice Bosne i Hercegovine, ujedinite se i uzvratite borbom za život i rad dostojnog čovjeku! Politička revolucije počinje.