Sarajevska škola za sirijske dječake izbjeglice Hamzu i Zaina (VIDEO)

Devetogodišnji Hamza Naser Selah i njegov tri godine mlađi brat Zain su s porodicom, nakon četiri mjeseca putovanja, iz Sirije stigli u Bosnu i Hercegovinu i prije nekoliko dana postali su učenici sarajevske Osnovne škole “Edhem Mulabdić”.

Hamzu, Zaina te njihovog četverogodišnjeg brata, oca i majku, koja je bila trudna, u svoj je dom u sarajevskom naselju Bistrik primila porodica i ustupila im sprat kuće.

Roditelji dječaka ističu da su sretni što su na sigurnom, a Hamzi i Zainu je polazak u školu donio dodatnu radost.

“Bilo mi je dosadno, sretan sam što sam krenuo u školu. Naučit ću nove stvari i upoznati mnogo prijatelja”, kaže Hamza, učenik trećeg razreda za BIRN BiH.

Dodaje da je i njegov brat, koji je prvačić, sretan što je krenuo u školu.

Aida Omersoftić, direktorica škole “Edhem Mulabdić”, ne smatra neobičnim što su Hamza i njegov brat učenici te škole.

“Jedna humana porodica udomila je te ljude, koji su na tom putu ne svojom voljom, i njima pripada naša škola. Mi smo prihvatili učenike, u tome ne vidimo ništa neobično s obzirom da sva djeca imaju pravo na obrazovanje, pogotovo djeca koja su se našla u ovakvoj situaciji”, kaže Omersoftić.

Ona naglašava da je veoma važno da djeca nastave obrazovanje jer su već u Siriji krenula u školu.

“Već su napravili veliki prekid, važna je njihova socijalizacija, da su u grupi, da osjete ljubav i empatiju u situaciji u kojoj su se našli, da prevaziđu tu situaciju sa svojim drugovima”, ističe Omersoftić.

Hamza i Zain su samo učenici koji su se našli u migracijskom valu i došli u neku drugu zemlju, kaže Omersoftić.

“Mi smo škola kojoj je na prvom mjestu očuvanje mentalnog zdravlja djece, koje je vrlo važno danas u 21. vijeku, u ovom jednom turbulentnom vremenu konstantnih promjena, a ocjena je zaista manje važna. Mislim da će se Zain i Hamza veoma brzo adaptirati u našoj školi”, kaže Omersoftić.

Nastavnici ove škole pomažu izbjeglicama da se naviknu na nove školske prijatelje, ali i potiču djecu da što brže prihvate nove učenike iz drugih zemalja. Omersoftić objašnjava da na tome ne treba raditi puno jer djeca “imaju empatiju jedni za druge”.

Dva dječaka iz Sirije još uvijek ne govore bosanski pa sa učiteljicom komuniciraju na engleskom.

“Jezik ne treba biti barijera za upis ovih učenika koji dolaze iz drugih govornih područja uopće. Tu su naši profesori bosanskog jezika koji su i za druge držali dodatne časove, i za njih ćemo ako bude potrebno”, kaže Omersoftić.

Novi jezik uče i djeca porodica smještenih u izbjegličkom centru “Salakovac”, nadomak Mostara. Upravnik Edin Denjo kaže da časove jezika u centru imaju djeca, ali i stariji, i da su neki krenuli u lokalne škole, ali i na fakultete.

“Imamo ih i na fakultetu, petero u srednjoj školi, 12 u osnovnoj”, napominje Denjo.

Desetogodišnja Hena iz Afganistana je s porodicom smještena u šatoru pored Đačkog doma u Bihaću. Ne ide u školu iako to želi.

“Išla sam u Afganistanu u školu tri godine. Onda smo krenuli, i tokom boravka u Srbiji išla sam jednu godinu u školu. Prije dva mjeseca došli smo u Bihać, želim i ovdje ići u školu, ali ne znam… Želimo ići u Njemačku”, kaže Hena.

Ona dijeli sudbinu desetina djece u Bihaću i Velikoj Kladuši koja još uvijek ne idu u lokalne škole.

Prema posljednjim dostupnim podacima, u Unsko-sanskom kantonu (USK) je gotovo 4.000 migranata.

Hotel “Sedra” nadomak Cazina za sada je jedino mjesto na kojem u adekvatnim uslovima privremeno borave najranjivije kategorije, migrantske porodice s djecom. Broj djece koja trebaju pohađati školu iznosi oko 70.

Iz Ministarstva obrazovanja USK-a za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) kažu da ozbiljno i intenzivno rade da djeci iz migrantskih porodica obezbijede školovanje. Za razliku od Sarajeva i Mostara, u Krajini je za sada taj proces suviše komplikovan i spor.

Albijana Trnavci, sekretar Ministarstva obrazovanja USK-a, kaže da djeca neće pohađati lokalne škole, nego je izabran “model mobilnih timova”.

“Ne želimo da to bude ikakva improvizacija, već da djeca doista savladaju određene programe koji su neophodni za školsku godinu. Trenutno smo u fazi formiranja komisije koja će na terenu procijeniti koji nivo znanja trenutno djeca imaju da bismo mogli nastaviti s drugim aktivnostima, a to su edukacija nastavnika… Mi nismo izabrali model potpune integracije u naš obrazovni sistem, ali, naravno, to nije isključeno u neko dogledno vrijeme. Za sada su to mobilni timovi, i ministarstvo će s osobama koje će biti koordinatori, na mjestima gdje su smješteni migranti, formirati mobilne timove”, pojašnjava Trnavci.

Dio porodica s djecom još uvijek boravi u Đačkom domu u Bihaću i šatorskom naselju u Velikoj Kladuši. Ministar zdravstva USK-a Hazim Kapić smatra da djeca ne treba da krenu u školu sve dok ne budu smještena u boljim uslovima.

“Ne može dijete iz kampa u mjestu Trnovi (Velika Kladuša, op.a.) ići u školu, a s druge strane, sutra neka bude poplava, to dijete ne može prijeći preko vode, a kamoli ići u školu. Bit će mu ugrožen život”, smatra Kapić.

Dok lokalne vlasti nabrajaju prepreke i izgovore zbog kojih djeca iz Sirije i drugih zemalja ne trebaju ići u lokalne škole, dvije nevladine organizacije su mališanima u Bihaću prije nekoliko mjeseci napravile “Sigurni kutak za djecu”.

“Žene sa Une” i “Save the Children” svakoga dana kroz igru obrazuju djecu, kaže Aida Behrem, direktorica organizacije “Žene sa Une”.

“Negdje od polovine juna, mi svaki dan u blizini Đačkog doma u Bihaću provodimo rekreativne, edukativne, kreativne i sportske radionice s djecom koja ovdje borave i koja se rado odazivaju svim našim aktivnostima koje organiziramo”, kaže Behrem.

Ukupan broj djece iz migrantskih porodica koje su trenutno u BiH nije poznat.

Nineta Popović iz Ureda za komunikacije UNICEF-a kaže da ova organizacija trenutno nema precizne podatke o broju djece izbjeglica i migranata jer “još uvijek nije uspostavljen zvanični državni sistem prema uzrastu, odnosno prema starosti migranata”.

U susjednim državama su već nekoliko godina ranije po prvi upit u škole upisana djeca migranata. U Srbiji je u 2017. taj broj bio veći od 200, dok je u Hrvatskoj protekle godine škole pohađalo više od 50 djece.