Sarajevo dobilo Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida (FOTO)

Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida kao prvi projekat ”kulture sjećanja! koji na vjerodostojan, simboličan i slikovit način prikazuje razmjere počinjenih zločina kao i karakter rata u Bosni i Hercegovini od sutra će biti otvoren za posjetioce. U budućnosti želja je da Muzej preraste u Istraživačko dokumentacioni centar.

Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida obiluje bogatom arhivskom građom i nudi multidisciplinarni pristup upoznavanju i istraživanju događaja na prostoru Bosne i Hercegovine u periodu 1992. – 1995. godina.

U njegovom sastavu su arhiv i izložba Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), kao i prostori koji govore o zločinima protiv čovječnosti, logorima, zločinima počinjenim nad djecom, masovnim grobnicama, genocidu u Srebrenici, te video izjave i svjedočenja žrtava, kao i projekcije filmova – ”Rat u Bosni i Hercegovini”, ”Gradovi pod opsadom”, ”Njihovim očima (Svjedoci pravde)”, ”Kraj nekažnjivosti- Seksualno nasilje pred Tribunalom”, ”Zločin pred Tribunalom (Prijedor, srednja Bosna, Višegrad), i ”Dubrovnik i zločin nad kulturnom baštinom!.

Svi sadržaji dostupni su za posjetioce na bosanskom, engleskom i turskom jeziku.

Na samom ulazu u Muzej nalaze se najpotresnije fotografije nastale prilikom ekshumacija u masovnim grobnicama na području Bosne i Hercegovine, kao i osmrtnica 75-godišnjeg Ševala Tabakovića koji je ubijen u Višegradu 1992. godine.

Alija Gluhović

Ono što je posebna osobenost vezana za rahmetli Tabakovića jeste da je 1942. godine tada kao 25-godišnjak zarobljen od četnika u Višegradu, doveden na most Mehmed-paše Sokolovića, prerezan mu vrat i bačen u Drinu, ali je uspio isplivati i preživjeti. Isti scenarij Tabakoviću se desio pet decenija kasnije, samo što su ga ovaj puta vezali i bacili u Drinu. Drugi put nije preživio. Njegovo tijelo pronađeno je u jezeru Perućac.

Ekipa Anadolu Agency uvjerila se i u druge brojne potresne predmete i fotografije koje se nalaze u Muzeju zločina protiv čovječnosti i genocida.

Među njima su dimije nane Fate Đuliman koja je kao 81-godišnja starica provela dva mjeseca u logorima Gojevići, Duhre, te školi u Gromiljaku i Kiseljaku. U jednoj od soba je i majica dječaka Samira Delića, kao i majica logoraša koji je prošao stratišta logora Gabela, Silos i Ljubuški, a na kojoj se nalaze potpisi logoraša koji su bili zatočeni u tim logorima.

Tu je i komad žice kojom je bio ograđen logor Sušica u Vlasenici, poruke upućivane posredstvom Međunarodnog komiteta crvenog krsta, a među najpotresnijim su svakako lični predmeti pronađeni u masovnim grobnicama – novčanici, lijekovi, olovke, ključevi, zdravstvene knjižice, lične karte, pa čak i dječija cucla…

U jednoj od soba nalazi se oznaka zloglasnog 10. diverzantskog odreda koji je bio podređen Glavnom štabu Vojske RS-a, odnosno direktno komandantu Ratku Mladiću. O njihovim zvjerstvima najbolje govori podatak da su samo 16. jula 1995. godine na farmi Branjevo i u Domu kulture Pilice za svega nekoliko sati ubili između 1.000 i 1.500 muškaraca i dječaka nakon pada “zaštičene sigurnosne zone Srebrenica”.

Pripadnici ovog odreda pravosnažno su osuđeni na preko 100 godina zatvora.

U Muzeju se nalazi i samica u kojoj su prikazane sve strahote kroz koje su prolazili logoraši.

Alija Gluhović iz Organizacionog odbora u razgovoru za Anadolu Agency kazao je da se na jedinstven način otvara, odnosno predstavlja Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida 1992-1995.

”Ovaj Muzej će pokušati pa pruži sve relevantne informacije i činjenice o genocidu na prostorima bivše Jugoslavije, odnosno zločinu protiv čovječnosti koji se desio na prostoru bivše Jugoslavije. Ljudi okupljeni oko Organizacionog odbora Muzeja, odnosno ljudi entuzijasti vođeni činjenicom da do sada u Bosni i Hercegovini nismo imali jedan ovakav Muzej gdje bi mogli na jednom mjestu imati sve relevantne činjenice, odnosno i dokaze koji su korišteni u Haškim optužnicama na jednom mjestu došli su upravo na ideju da sve skupa to, zajedno sa dokumentima, zajedno sa fotografijama, video i audio snimcima objedine u jednu cjelinu, odnosno u jedan Muzej. Svi posjetioci Muzeja ujedno će moći da vide postavku MKSJ. Muzej će pokušati da kroz svoje sadržaje pomogne i istraživačima protiv čovječnosti i genocida, te da im učini informacije koje su umnogome nedostupne i dokumente dostupnim kako bi na najbolji mogući i što objektivniji način imali pravu sliku o zločinima protiv čovječnosti i genocidu koji se desio na ovome tlu Evrope, a koji je jedan od najtežih i najgorih u istoriji”, naveo je Gluhović.

Naglasio je da iza projekta ne stoje državne institucije već da je to projekat pojedinaca, entuzijasta. Naveo je da Muzej nije napravljen kao muzej sa najsavremenijom opremom, specijalnim efektima, svjetlećim vitrinama…

”Imamo za cilj da pokažemo sve relevantne činjenice posjetiocima. Ovo je napravljeno sa najmanjim ulaganjima. Ja se iskreno nadam da će mnogi građani, turisti, a i mnogi istraživači genocida posjetiti ovaj Muzej i vidjeti šta on zaista nudi i kakve su njegove prednosti. Praveći ovu postavku, odnosno objedinjujući sve te relevantne činjenice što se tiču zločina protiv čovječnosti i genocida morali smo uči među ljude koji su preživjeli taj zločin i genocid, i uz njihovu dobru namjeru dobili smo mnoge predmete koji su autentični, koji su izvađeni iz određenih grobnica sa njihovim najmilijim, kao i određene predmete koji potiču iz vremena logora, i mjesta gdje su oni mučeni, pa tako da svi posjetioci u Muzeju koji tu budu zaista će moći da vide sve te predmete i svi predmeti u Muzeju su općenito autentični i potiču iz tog perioda”, rekao je Gluhović.

Pored fotografija i predmeta, napominje Gluhović, Muzej ima i više projekcija dokumentarnih filmova koji govore o zločinu i genocidu 1992-1995.

”Tu je i postavka filmova Haškog tribunala koji govore o svim presudama, zločincima i njihovim zločinima i svi posjetioci će to imati priliku ovdje u Muzeju da vide, a čak i da uzmu CD i snimke događanja kako bi mogli koristiti za njihovo daljnje sitraživanje, odnosno upoznavanje sa svim relevantnim činjenicama zločina protiv čovječnosti i genocida”, navodi Gluhović.

Organizacioni odbor koji je okupljen oko osnivanja i pokretanja Muzeja, navodi, vodio je računa o tome da se dešavanja u BiH u najtežem periodu 1992- 1995. godine domaćim, ali i stranim posjetiocima predstave događaji o kojima se, još uvijek, malo zna.

”Mi često možemo vidjeti da i mediji u prethodnom periodu su često izvještavali o tome da nema baš svih relevantnih činjenica o učinjenom zločinu i genocidu, ali sada kada pogledate ovaj Muzej. Vidjet ćete da je tu poredana svaka priča vezana za zločin protiv čovječnosti i genocid, naravno uz Haške optužnice, kompletan proces koji je vođen u Haškom tribunalu uz sve druge dokumente, dokaze i predmete koji govore o tom zločinu će imati priliku da se vide u Muzeju”, rekao je Gluhović.

Avdo Huseinović, novinar, publicista i istraživač rekao je da se odmah kada su ga informisali o ideji priključio i dao podršku projektu.

Avdo Huseinović

”Kada mi se grupa mladih ljudi javila sa idejom da žele u Sarajevu pokrenuti ovakav Muzej sa velikim simpatijama sam se pridružio i dao podršku. I ranijih godina su postojale razne ideje da se nešto uradi po tom pitanju, ali je sve ostalo na nekim idejama, bez konačne realizacije. I ranije sam podržavao mnoge naučno-istraživačke projekte. Ali, bez razmišljanja sam pristupio, pridružio se ovoj ideji prvenstveno sa ogromnim brojem dokumentacije što pisane, što video sadržaja, važne dokumentacije koja je korištena pred sudovima za ratne zločine, prvenstveno Sudom BiH. Kada god imam priliku da prezentujem svoje radove ukazujem ljudima na jednu činjenicu: Ja kao pojedinac raspolažem sa preko 1.000 sati video materijala koji svjedoči o agresiji na RBiH, koji svejdoči o odbrani BiH, o genocidu, zločinima, ratnim zločinima i van granica BiH. Ali, kažem da to ne pripada samo meni, da to treba postati nešto što će ostati u amanet ljudima koji dolaze poslije nas. Nemoguće je naći VHS snimke koji su pravljeni 1992. i do kojih sam ja putem sretnih okolnosti dolazio, do važnih dokumenata, fotografija, naredbi. Drago mi je da je u Sarajevu grupa mladih ljudi željnih da kultura sjećanja bude definitvno u gradu”, kaže Huseinović.

Govoriti o važnosti Muzeja je, kaže suvišno. Država, glavni grad BiH, ovaj narod, navodi Huseinović, je doživio najveću strahotu na kraju 20. vijeka na evropskom tlu i ne ostaviti jedan tužni spomenar generacijama i svim dobronamjernim ljudima cijelog svijeta bio bi jedan veliki grijeh, zločin prema žrtvama koje su ubijene tokom svih tih teških godina.

”Naša je dužnost da svi u svojim mogućnostima podržimo ovakav projekat i ja čestitam ljudima koji su sve ovo pokrenuli. Apsolutno im stojim na raspolaganju sa svim svojim kapacitetima, i onim ljudima koji mene podržavaju svih ovih godina”, kaže Huseinović.

Da se ne zaboravi, kaže Huseinović, to je uvijek ona neka finalna poruka, da zaborav jednog velikog zločina otvara put prema nekom novom.

”Mene je posebno oduševila ideja da u dijelu ovog Muzeja deponujemo jedan dokumentacioni centar s posebnom namjerom da tu deponujemo dokumentaciju sa kojom ja raspolažem. Mnogi ljudi, naši istomišljenici, prijatelji, saveznici, govore o nekažnjenim ratnim zločinima i o nekažnjenim ratnim zločincima. Veliki broj zločina je morao počiniti veliki broj zločinaca. Veliki broj zločinaca još uvijek je na slobodi i zadatak je i nas budući da smo još u snazi, a i ljudi koji dolaze poslije nas da vršimo stalni pritisak na tužilaštva da zločinci dobiju zasluženu kaznu”, navodi Huseinović.

Kaže kako svake sedmice dobije jedan poziv što ljudi iz inozemstva koji pohađaju razne visoke škole u svijetu ,bave se izučavanjem događaja na prostoru bivše Jugosdlavije, što ljudi sa naših prostora, raznih istraživača koji imaju želju da u određenim segmentima daju svoje doprinose širenju istine.

”Evo imat ćemo jednu adresu gdje će svi ti ljudi dolaziti, gdje će vrlo lako moći naći sve što im treba, da se ne moramo sastajati po kafanama i da im donosim materijale da se to prebacuje sa laptopa. Sretan sam da će Istraživačko dokumentacioni centar biti nešto što će itekako koristiti i godinama iza nas, kada nas ne bude bilo”, stava je Huseinović.

Jasmin Mešković predsjednik Saveza logoraša u BiH podržao je projekat, kaže u jednoj mjeri u kojoj je to bio u mogućnosti.

”Naravno i ja lično podržavam ovaj projekat. Ovo je nužno potrebno BiH. Ovdje se na jedan poseban način doživljava onaj period najteži za BiH, a to je period agresije, period 1992-1995. godina. Pored fotografija, predmeta, može se osjetiti miris masovne grobnice: kada vidiš krvi, kada možeš dotaći džemper u kojem je osoba strijeljana, ubijena na ulici, u logoru, u kući. To je poseban doživljaj koji treba svaki građanin doći da doživi, ovu atmosferu, da doživi ovaj Muzej. Mene kao čovjeka ohrabruje da ima toliko hrabrih entuzijasta da su ovo pokrenuli, ove aktivnosti ne tražeći pare od države, gradeći nešto. Ovo je hrabrost. Vjerujem da će u narednom periodu svi oni koji mogu podržati ovakav projekat, da će naći načina. Treba jasno i glasno kazati da ovo nije Muzej Bošnjaka, Muzej Srba, nije Muzej Hrvata. Ovo je muzej zločina protiv čovječnosti i genocida 1992- 1995 za BiH”, kaže Mešković.

Jasmin Mešković

Tu se, veli Mešković, ne može vidjeti svijetleća vitrina, ne možete vidjeti spektar ili zvučni efekat koji će uljepšavati Muzej, jer njega ne treba u suštini ništa uljepšavati.

”Svaki predmet je posebna priča, svaki predmet je iz nekog dijela BiH. Ohrabruje što je Haški tribunal ustupio građu, svoje predmete, svoja svjedočenja. To svemu daje ozbiljnost. Naravno, svaki predmet ima priču vlasnika tog predmeta: vidjeti, opipati džemper, vidjeti majicu djeteta koje ju je nosilo, dimije koje je nana nosila. To je nešto gdje svaki posjetilac osjeti situaciju posljednjih trenutaka osobe koja je to preživljavala. Ovo nije Muzej pojedinačnih sudbina, ovo je muzej sudbina BiH”, rekao je Mešković.

Navodi da to nije samo Muzej logoraša, ali u njemu se nalazi samica urađena približno u elementima samica kroz koje su prolazili logoraši.

”Vidi se položaj logoraša, ćebe, kanta za nuždu, posuda iz koje su jeli. Krv na podu. Svaki čovjek, pojedinac koji dođe u Muzej može u roku minute proći svu neizvjesnost, muku, patnju, torturu kroz koju su prolazili logoraši. Može se u jednom danu proći kroz sudbinu čitavu istoriju BiH u najtežim trenucima, a to su trenuci 1992-1995. godine”, navodi Mešković.

Muzej zločina protiv čovječnosti u genocida 1992.-1995. nalazi se na adresi Ferhadija 17, a radno vrijeme je svakim danom od 9 do 22 sata.