Andrej Nikolaidis
Sapun, parfem i dvorske lude: Ne sudimo prestrogo o krkanluku, da ne bi nama sudili
Milanović se oglasi i eto braniča Bosne, da pred njenom čašću oforme živi zid. Kad već nisu ustali protiv sistemske, višedecenijske pljačke Bosne – u kojoj, ustalom, i sami učestvuju. Milanovićeve i izjave Vučićevih dvorskih budala, napokon, znače da će se danima, možda i nedjeljama, u Bosni pričati o njima, a ne o lopovluku
Zoran Milanović je sam svoj Vulin.
Srpski i hrvatski predsjednik Bosni žele jednako dobro, od kojega bi i kamen skapao. Ali Vučić već ima punu kontrolu nad desnim biračkim tijelom, dok Milanović, još uvijek, tek pokušava postati glava (na engleskom: Big Giant Head – kralj galaksije iz „Trećeg kamena od sunca“) hrvatske desnice. Stoga Vučić najkrkanskije izjave o Bosni prepušta Vulinu, ili drugim svojim vulinima, dok on glumi finoću i dobrog susjeda suznih očiju, čovjeka u konstantnom duševnom bolu i nevjerici, kojem nije jasno zašto ga, iako svima čestita sve praznike i na prag odnosi pite i kolače koje je sam mijesio, niko u komšiluku ne voli – pa nije valjda zbog one male epizode sa spaljenom kućom i preklanom porodicom, epizode u kojoj on, uostalom, nije učestvovao, osim kao ideolog i pomagač u pripremi i bjekstvu? Vulin odradi svoje, pa se onda pojavi Vučić i tužnim glasom kaže: ne ljutite se, pa znate da ja tako ne mislim, on vam je, znate, budala…
SVI IMAJU KORISTI OD MILANOVIĆA
Milanović nema taj luksuz, on se hrvatskim krkanima dopada, i dopada im se sve više, ali još uvijek nije ono što je naumio biti – njihov neupitni vođa, naime. Stoga on najkrkanskije svoje izjave, o Bosni i svemu ostalom, izgovara lično, piše Andrej Nikolaidis za Žurnal.
No ne sudimo prestrogo o krkanluku, da nama ne bi sudili… Od Milanovićeva krkanluka, napokon, svi imaju koristi. Uključujući tu i one, ili bi trebalo reći: prije svega one koji od njega Bosnu brane. On se oglasi i eto braniča Bosne, da pred njenom čašću oforme živi zid. Kad već nisu ustali protiv sistemske, višedecenijske pljačke Bosne – u kojoj, ustalom, i sami učestvuju. Milanovićeve i izjave Vučićevih dvorskih budala, napokon, znače da će se danima, možda i nedjeljama, u Bosni pričati o njima, a ne o lopovluku – što lopovluk relaksira, stvara ugodnu atmosferu za njega.
Kada Milanović i lude odrade svoje, lopovluk je kao britanski lord u klubu za džentlemene: zavaljen u fotelju, sa viskijem u jednoj, cigarom u drugoj ruci – spokojan, jer sve njegove brige su van, tamo daleko. O mogućem skandalu, hapšenju i optužnicama – o svemu tome može misliti sutra. Napokon, bijesna masa onih koje je pokrao, masa koja bi mogla upasti u klub i prošetati ga do vješala, zauzeta je – gradskim ulicama i prigradskim livadama juri stupidne Milanovićeve riječi. Neuhvatljive poput rijetkog leptira. Neuhvatljive poput prdeža na velebitskoj buri.
DUBOKI OFSAJD
Milanovićeva izjava o kojoj je ovdje riječ je, naravno, (kultur)rasistička, ogavna, nedopustiva… Ona ukazuje na ozbiljan problem Bosne: neprimjereno miješanje susjeda u stvari koje ih se ne tiču.
Ta izjava, takođe, Milanovića gura u duboki ofsajd. Nađe li se Milanović na koncu u ofsajdu, to se, nažalost, neće desiti zato što su braniči Bosne postavili vrsnu zamku, još manje zato što Zoki od patriotske buke nije čuo sudijsku pištaljku…
Rješenje će nam, ako ga uopšte bude, donijeti neko drugi, neko sa strane: Djed mraz ili diplomatski službenik, svejedno.
Bude li Bajdenova administracija odlučila da mijenja Dejtonski ustav, ukloni Dodika i disciplinuje HDZ i SDA, bude li odlučila da Bosna ima biti građanska, jer jedino takva može i treba biti, sve ono što Milanović tvrdi da ne može, još kako će moći.
Bude li Bajdenova administracija odlučila da taj projekat pogura, ići će to i bez sapuna.
