Samo se stari vraćaju u Trebinje

“Bošnjaka ovdje kao da i nema. Nakon stotina godina postojanja oni su sada postali neki imaginarni pojam na ovom prostoru. Ovdje dođu umrijeti”, kaže trebinjski imam Husein Hodžić u razgovoru za DW. No, rijetki ipak ne odustaju od svoje djedovine u najjužnijem gradu BiH koji neki nazivaju ‘malim Dubrovnikom’.

Bošnjaka, koji su pretrpjeli najveći teret iseljenja tijekom i nakon posljednjeg rata, u Trebinju je danas svega 250, mahom starijih građana, dok ih je u općini Trebinje prije rata živjelo oko 6.000. S brojkom 400 ovdje su Hrvati i prije rata bili manjina, a danas ih živi oko 200.

Husein ef. Hodžić, već je 14 i pol godina imam u Trebinju. Kaže da je najveći broj Bošnjaka iselio iz Trebinja i to prvenstveno u Dansku i Švedsku. “Zanimljivo je”, kaže on, “da nisu ovdje, ali da ipak dolaze. Netko dođe na godišnji odmor mjesec dana, netko ostane po tri ili šest mjeseci, kako kome dozvoljava posao, vrijeme itd. Nekako se dovijaju kako bi ovdje ostali što duže.”

Bošnjaci ne rasprodaju imovinu

Trebinjski Bošnjaci, pojašnjava imam Hodžić, za razliku od Bileće i Gacka, nisu rasprodali svoju imovinu. Njihovi novi naraštaji kupuju stanove u novogradnji u Trebinju, iako veći dio godine tu ne žive, a i cjelokupna imovina Islamske zajednice u tom gradu obnovljena je najviše zahvaljujući dijaspori.

Imam Hodžić na šaljiv način opisuje kako je teška ekonomska situacija natjerala lokalno srpsko stanovništvo da ovako razmišlja: ‘Kada bude sljedeći rat, mi odosmo, a vi ostanite!’

Suživot i dobri međunacionalni odnosi u ovom gradu, prema njegovim riječima, mogli su odavno biti puno bolji da nije bilo opstrukcija vlasti. U tom kontekstu imam Hodžić posebno spominje “Dodikove”, nakon čijeg odlaska, je, komentira, puno bolje i lakše.

“Otvorio se prostor da ljudi surađuju, polako prelaze preko onoga što je prošlo i zaboravljaju. Ali nemamo političkih predstavnika i zato nam nitko nije kriv nego mi sami”, zaključuje imam Hodžić.

Hrvata u Trebinju tek 200

Iako je prije rata u Trebinju živjelo oko 400 Hrvata, njihova povijest na ovom prostoru datira već od druge polovice 10. stoljeća kada se Trebinje spominje kao biskupija. No, danas u Trebinju živi tek oko 200 Hrvata, a i sam biskup mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanjski Ratko Perić, kazao je da je hrvatski narod, iako manjina, uvijek bio dobro prihvaćen i cijenjen.

Mara Budimir sa svojim mužem i jednim sinom ostala je živjeti u Trebinju i brinula se o mjesnoj crkvi i župnoj kući. Ona prvenstveno ističe tešku ekonomsku situaciju.

“Mladi odlaze u potrazi za zaposlenjem, prvenstveno u Dubrovnik, a mi koji ostajemo živimo u miru i na svome, bez ikakvih problema. Najveći je problem što se posao teško nalazi”, kaže gospođa Budimir za DW. To potvrđuje i konobar iz jednog trebinjskog kafića. “Kad nemaš posla i plaću ni ljepota ti nije draga. Ništa ne primjećuješ oko sebe ako teško živiš. Mladi odlaze jer nemaju posla”, kaže on.

Iako mnogi i danas odlaze iz Trebinja na prodaju svoje imovine se ne odlučuju olako – ni Hrvati a ni Bošnjaci. Jer na svoje ognjište, u mjesto gdje su živjeli njihovi djedovi, možda će se i oni jednom vratiti.