“Samo nek’ ne puca”, već odavno ne vrijedi u Sarajevu

Postoje neke poštapalice kojima se Sarajlije tješe i u njima nalaze opravdanje za sve ono što se trebalo promijeniti, a nije. Tako smo dugo govorili: „Ma, samo da ne puca!“. I tako samo se vozili po oštećenim cestama, sa manjim ili većim rupama, i još uvijek se vozimo, ali – samo da ne puca.

Djeca su nam išla u tek malo zakrpljene škole i vrtiće, od ratnih razaranja, i još uvijek idu, ali mi smo se tješili – samo da ne puca. Tramvaji su oni stari, klimavi, bučni, sa još uvijek ispisanim prijeratnim imenima, ali – šuti, dobro je, samo da ne puca. A onda smo shvatili da je prošlo već previše vremena od ratnog pucanja, da je ova rečenica, tako često izgovarana, postala deplasirana i smiješna pri izgovaranju.

A onda smo postajali svjesni da će se rijetko ko zaposliti u prijeratne firme, da više nećemo jesti Zorine čokolade, da nećemo kupovati Šipadov najmještaj, da nećemo oblačiti Alhosovu odjeću, i mogla bih još nabrajati, ali tada su se nezaposleni tješili rečenicom: „Nismo jedini“.

Ti – nisu jedini, postali su sve brojniji. Mladi nezaposleni shvatili su da su kladionice odličan izvor prihoda, pa su ujutro kladionice pune, križaju se sistemi, uložiš pet maraka, a možeš dobiti 10, 20, možda i više, ali ipak dovoljno za kafu i kutiju cigareta, jer – nismo jedini.

Nekada su penzioneri rovili po kontejnerima rano ujutro kako bi, ipak, sačuvali ono malo dostojanstva, a sada to nije slučaj, jer su se uklopili u tu rečenicu – nismo sami, pa su uz kontejnere, čak i u vrijeme kada ih prolaznici mogu vidjeti. I svi smo se i na to navikli.

Tranzicija, ta čudna riječ, koja objašnjava naš život, donijela je još nešto. Donijela je organizovanu mafiju, donijela je oružje na ulici, donijela je pljačke, donijela je stalne ulične okršaje.

A mi smo se tješili, da svugdje u svijetu postoje takve stvari, da svugdje u svijetu ima kriminala, pa smo izmislili i novu rečenicu kojom smo se tješili: „Ma neka oni pucaju, samo da ne nastrada slučajni prolaznik!“, a onda nam se i to desilo.

U četvrtak su se desile dvije pljačke u ranim jutranjim satima, u satima kada je većina građana na ulicama, kada vodimo djecu u školu, kada ono malo zaposlenih ide na posao, kada ona većina nezaposlenih kreće na prvu jutranju kafu i u kladionicu.

Desila se pucnjava sa automatskim oružjem, desio se i čovjek na biciklu, desilo se da se u tom trenutku našao tamo gdje ne treba. Desilo se da je ranjen. Desilo se da je od posljedica ranjavanja poginuo. Desilo nam se da je stradao slučajni prolaznik.

Sve ono što smo nekada gledali u akcionim filmovima, bučnim od pucanjave i stradanja, danas imamo uživo u Sarajevu.

Ubjeđuju nas da je Sarajevo siguran grad, ubjeđuju nas da su nam djeca sigurna, ubjeđuju nas da su sve to sporadični slučajevi, a slučajni prolaznici, a djeca, samo željna igre, ginu.

Čekali smo da pronađu kriminalce, da pronađu ubice. Čekali smo da saznamo ko je čovjek na biciklu, čekali smo da saznamo njegovo ime, ime čovjeka nevine žrtve našeg sistema. Da li nam je danas lakše kada znamo da su krivci uhapšeni, da li nam je danas lakše kada znamo ime i prezime čovjeka koji je ubijen, čime ćemo se sada tješiti, možda onom rečenicom: „Takva mu je bila sudbina“?

A kakva je naša sudbina u gradu sa ubicama na ulicama? Kakva je naša sudbina sa divljim vozačima? Kakva je naša sudbina u gradu koji sve više podsjeća na ono što volimo nazvati „divljim zapadom“. Kakva je naša sudbina kada su svi uhapšeni sa debelim kriminalnim dosijeima, a i dalje su na ulicama?

Čime ćemo se sada tješiti, kojom ćemo novom rečenicom pokriti naš svakodnevni život? Sa kojom količinom straha ćemo izaći na ulice Sarajeva, sa kojom količinom straha ćemo pustiti našu djecu da sutra voze bicikl? Da li ćemo ih samo upozoriti da ni slučajno ne voze blizu neke banke, jer, složit ćete se, ona – samo da ne puca u Sarajevu, već odavno ne vrijedi!