Romkinje u Kaknju: Treba nam posao i vlastiti dom

Romkinje u Kaknju nemaju puno velikih želja, a i one koje su svakodnevne, za njih su uglavnom nedostižne. Većina je nezaposlena i prva želja im je da počnu raditi, zarađivati i tako stvore mogućnost da odgajaju svoju djecu bez ičije pomoći. Na drugom mjestu je trajno rješenje stambenog pitanja jer dosta njih još uvijek živi u improviziranim objektima ili ruševnim kućama. Lista za dobijanje socijalnih stanova je duga, a neke su na njoj i po 13 godina. Iako se stvari za njih kreću u dobrom pravcu, sve je presporo. Do nekih boljih vremena se uglavnom preživljava na razne načine, piše BHRT.

Ajka Ramić

Ajka je mlada majka iz kakanjskog naselja Varda. Ima 30 godina, troje djece i muža. U jednom malom stanu živi njih petero i sretni su da barem imaju siguran i čist prostor. Svo troje djece se školuje, a oboje roditelja ni samo ne zna na koji način. Njihovi ukupni stalni prihodi su 42 KM, što je dječiji dodatak. Osim toga, nemaju nikakve socijalne pomoći kao ugrožena porodica. Ajka nema posao i nikada nije radila, mada kaže da bi voljela. Jedina alternativa za opstanak sada je pretraživanje po kontejnerima i prodaja nađene polovne robe. Muž pored toga ide na deponiju u Kaknju i sakuplja sekundarne sirovine koje prodaje. Da nema novca od tog posla, doslovno bi bili gladni.

“Moj bi se život promijenio kad bih se zaposlila. Nemamo ništa. Preživljavamo od dnevnih poslova. Ni ja ni muž nikada nismo imali stalni posao”, kaže Ajka.

Ona napominje da bi radila bilo kakav posao samo da može zaraditi za život. Jer da nema odlaska na deponije i snalaženja na druge načine, ne bi mogli platiti ni režije ni hranu. Također, nemaju vlastite zemlje na kojoj bi mogli posijati i uzgajati povrće, što bi im također pomoglo da podignu svoj životni standard. Zbog neobrazovanosti, nemaju izglede za neko ozbiljnije zaposlenje, ali bi im stalni posao riješio mnoge brige i egzistencijalne probleme. Dok preživljavaju sa onim što imaju i što mogu raditi, čekaju neka bolja vremena.

Hanča Vehabović

Foto: BHRT

Hanča živi sa troje djece i mužem u jednoj izuzetno neuslovnoj kući. I pored lošeg smještaja, glavna briga je kako je preživjeti i prehraniti sebe i djecu. Muž je dobio privremeni posao na godinu dana i želja im je da se to pretvori u stalno zaposlenje jer bi tada nekako mogli planirati budućnost. Pored te plate imaju minimalan dječiji doplatak, i kad se sve skupi, jedva da može biti za hranu. Jedno dijete ide u školu, drugo je hronični bolesnik i ima problema sa disajnim putevima, dok se najmlađa djevojčica priprema za polazak u prvi razred.

“Meni bi pomoglo da muž ostane na poslu da možemo djecu odgojiti, da završe škole, jer bez škole ne mogu ništa. Ako on ne ostane za stalno, biće teško, neće se moći školovati i ostaje im samo deponija da tamo rade i skupljaju sirovine. I od toga da žive”, kaže Hanča.

Muževa plata je svega 470 KM i kada se podijeli na petero ljudi, od toga se teško može opstati. Za djecu sve mora sama nabaviti – od opreme za školu do odjeće. Kako to uspijeva, ne zna ni sama. Posebno kako svi uspiju ostati zdravi jer kuća u kojoj žive nema ni vodu ni struju. Vodu zagrijava u peći na loženje, dok struju posuđuje od komšija. Čitava porodica živi u jednoj sobi, a komplet objekat je ruševan i nesiguran. Vlastiti dom je nešto o čemu zajednički sanjaju. Prije 13 godina aplicirali su za dodjelu stambene jedinice za socijalno stanovanje i još uvijek čekaju da dođu na red. Dio naselja Varda u Kaknju u kojem žive trenutno nije prioritet za stambeno zbrinjavanje, pa će morati još sačekati.

Hanča je uglavnom kod kuće, vodi računa o djeci i domaćinstvu i ne radi. Ima završena svega četiri razreda osnovne škole što joj ne ostavlja puno prostora za zaposlenje. Na birou je čitavih 17 godina i redovno se javlja u potrazi za bilo kakvim poslom. Kaže da uvijek dobije odgovor da bez škole ne može biti ni čistačica. A, voljela bi raditi jer bi to značilo dodatni prihod za porodicu i bar malo ekonomske nezavisnosti. Glavna briga joj je da djeca dobiju obrazovanje i da ne upadnu u siromaštvo i neimaštinu kroz koje prolaze njihovi roditelji. Pogotovo zbog činjenice što su Romi i što se mnogo više moraju potruditi da bi se dokazali u društvu.

Razija Vehabović

Foto: BHRT

Razija živi sasvim pristojno u lijepo uređenom domu, također u kakanjskom naselju Varda. Kaže da je zadovoljna životom, da fino živi i da se ne žali. Iako uslovi nisu najbolji mogući. U njenoj porodici je šestero ljudi. Sa mužem ima četvero djece od kojih dvoje ide u školu. To je njen najveći prioritet jer je domaćica i brine o njima. Čitava porodica živi od muževe plate, odnosno od dnevnica koje skupi tokom sedmice. Radi dnevne poslove koji su prosječno plaćeni po 20 KM i u prosjeku sedmično može zaraditi od 100 do 150 KM. To je sve što imaju.

“Najpotrebniji je posao, jer od muževe plate se ne može živjeti. On ide privatno raditi i zaradi, ali treba stalan posao. Siguran izvor prihoda, da radi za stalno. Dvoje djece se školuje, treće uskoro ide u vrtić”, priča Razija.

Ona sama nikada nije radila. Ima završena četiri razreda osnovne škole, a i bolesna je – ima epilepsiju. Uprkos tome, voljna je da radi, ako je ikako moguće. Misli stalno na svoju djecu i njihovu budućnost. Za sve je osnova neka vrsta sigurnog prihoda na osnovu kojeg bi mogli planirati dalje. Ovako samo mogu preživljavati i sastavljati kraj s krajem. Također, nemaju ni vlastiti smještaj, pa im je i to na listi najvažnijih životnih pitanja. Trenutno su podstanari kod muževe porodice.

“Voljela bih da dobijem svoj stan jer živimo u tuđem prostoru. Nemamo riješeno stambeno pitanje, a predali smo zahtjev za dodjelu stana”, dodaje Razija.

Napominje i da sam stan bez novca i posla ništa ne znači. Jer jednom i kada se usele, slijede nove obaveze poput plaćanja režijskih troškova i održavanja. Tako da su sve njihove nade usmjerene ka pronalasku nekog stalnog posla. To bi im svima promijenilo životne perspektive i uistinu stvorilo bolju budućnost. Posebno za četvero djece pred kojom je stalna neizvjesnost.

Ovaj materijal je nastao u okviru regionalnog programa “Sprečavanje nasilja nad ženama u zemljama zapadnog Balkana i Turskoj: Sprovođenje normi, mijenjanje stavova”, koji finansira Evropska unija (EU), a provodi UN Women u saradnji sa organizacijama civilnog društva. Sadržaj materijala, kao i nalazi prikazani u njemu, isključiva je odgovornost Udruženja žena Romkinja “Bolja budućnost” i ni na koji način ne odražava stavove Evropske unije (EU), niti UN Women.