Režim može još gore: Specijalci zgazili cvijeće posvećeno ubijenom djetetu

Pogledajte dobro ovu sliku. Ovo je slika legitimnog režima, legitimne vlasti koju je narod legitimno izabrao. Ovo je ispunjenje obećanja Milorada Dodika da će “počistiti” Trg Krajine.

Sljedeći si TI!

Ovo je klimoglavljenje stotina hiljada Dodikovih botova, koji su prodisali i koji u svojoj bahatosti konačno mogu da se opuste u Dodiklendu. Njih na slici nema, piše Dragan Bursać za Aljazeeru Balkans.

I, što je najvažnije, ovo je najava da mogu šta hoće. Kad im je prošlo live-hapšenje Davora i Suzane, roditelja ubijenog djeteta, proći će im sve. Hapšenje grada! I TEBE, I TEBE, I MENE, I BILO KOGA OD NAS!

Ovo je fotografija Čečenijice u kojoj živimo i za koju je većina, nažalost, glasala.

Majka koja se bori za istinu

Ovo je fotografija hapšenja Suzane Radanović, majke koja se bori da sazna istinu o tome ko joj je ubio dijete. I baš zato je jutros uhapšena na Trgu Krajine.

Davidov otac Davor Dragičević – uhapšen. Novinar Vladimir Šušak, koji je fotografisao njegovo hapšenje – priveden na saslušanje. Opozicioni političar Adam Šukalo – uhapšen. Opozicioni političar Draško Stanivuković – uhapšen.

Ovo je samo prijepodnevni bilans demonstracije sile Dodikovog režima u Banjaluci. Zaista, zaista mogu sve. Angažuju interventnu policiju, za koju je potreban sudski nalog, da upada nevinim ljudima u kuće, vrši pretrese, bahati se i sili.

A Davora su uhapsili, pazite, zato što je u kostimu Kočićevog Davida Štrpca remetio javni red i mir ispred Skupštine Republike Srpske. Hapse ga zato što ih je podsjetio na ono što jesu – saučesnici u zločinu. I razmjere ovog apsurda teško mogu da se opišu, da stanu u jednu rečenicu, koja bi opisala sav jad i bijedu koju osjeća svaki normalan čovjek, a koji se po nesreći jutros zatekao u Banjaluci.

Umjesto ubica hapse roditelje

A Banjaluka jutros neodoljivo podsjeća na onu Banjaluku iz ‘92, kada su uniformisani mogli šta su htjeli, samo zato da bi ništili druge i drugačije. Banjaluka jutros na Božić odiše onim istinskim fašizmom, onim agresivnim totalitarizmom, što tjera čovjeku suze na oči. Specijalci oko nas biraju mlađe ljude iz grupe “Pravda za Davida” i odvode ih. Tek tako. Gledamo, zviždimo, pokušavamo u nemoći da uradimo nešto… uzalud. Baš uzalud.

Ostatak Banjaluke, kao i one ‘92. godine, pognute glave prolazi pored linčovanih ljudi. Prolazi pored ljudi koji se bore za pravdu i istinu, a dobijaju pendrek po licu, batine, lisice i zatvor. Banjaluka ćuti…

I kako nekom sa drugog kraja svijeta objasniti razmjere jednoumlja, sjevernokorejske demokratije?

Poslužiću se riječima kolege Almira Panjete, koji je o ovom jutrošnjem iživljavanju napisao zdravorazumski komentar:

“Ne znam da li je igdje snimljen film gdje ubiju dječaka, pokušaju ubistvo prikazati samoubistvom, poslije priznaju pogrešku i zločin zvanično nazovu zločinom, i umjesto da traže ubicu/-e oni pohapse roditelje ubijenog dječaka kako ih ne bi podsjećali da trebaju uraditi svoj posao – naći ubicu/-e! Čisto sumnjam, jer ne vjerujem da bi se našao producent koji bi podržao tako apsurdnu priču.”

I baš tako, pod kapom nebeskom, ne postoji veći apsurd od onoga koji nam se trenutno dešava pred očima. U zemlji bez pravnog sistema, u kojoj nekoliko kabadahija i šerifa izvršava naređenja Velikog Vođe, zaista je pitanje trenutka kada će doći i po nas.

Srbuj da te se čitav svijet stidi

I da se ne lažemo, Banjaluka i dalje ćuti. Banjaluci i većini Banjalučana hapšenje oca je tek rastjerivanje dosade na dan Božića, katoličkog, kako vele, kada im dolazi rodbina da ih nahrani. Doslovno je tako. Rodbina iz inostranstva hrani one što na Dodikovim jaslama srbuju, dok uz grickalice i pićence gledaju kako se već ranjena porodica Dragičević do kraja ubija.

A promislite samo – ispred kuće u kojoj žive maloljetni brat i sestra ubijenog Davida šetkaju se specijalci. Zašto? Hoće li i njih hapsiti?

I na kraju morbidnog pira policijskog morbidno finale. Dolaze komunalci i u stisnutu pesnicu Davidovu, koja stoji izvajana na Trgu Krajine, tutkaju rješenje kojim trg treba “počistiti”. Sjetićete se – to je onaj Dodikov simbolizam sa početka priče pretočen u vulgarni bukvalizam. Oni, komunalci, “čiste” ukazom i rješenjem svako sjećanje na ubijeno dijete. “Čiste” grad od pravde, trg od ljudi. “Dezinfikuju” nečovještvom borbu jednog ČOVJEKA.

U tom konačnom smrtnom činu, pod onim preteškim nebom, gleda Banjaluka drugo ubistvo Davidovo, hapšenje oca mu i majke, potpuno odsustvo svega ljudskog. I ćuti većina Banjalučana jer treba da se pripremi za Jece, Cece i ostale Dodikove sedativne zabavljače i zaluđivače ljudske svijesti i savjesti.

E, to je Republika Srpska!

Na koncu, biće uklonjena i ta drvena Davidova ruka otpora jer umjesto nje treba da se prodaju hladno pečenje i mlako pivo, a suze majke Suzane slediće se u stanici policije. I grob djeteta ostaće samo još jedan u aleji tzv. nerazriješenih smrti, kao da se mrtvi tek tako, ukazom, mogu pravno da razriješe života.

I svi oni koji su glasali za ovo, a glasali su na izborima, nastaviće svoj pir, nastaviće graditi Banjaluku iz ‘92. godine, “očišćenu, pročišćenu, rafiniranu”, Banjaluku po njihovoj mjeri, toliko daleko od civilizovanog svijeta.

Ako želite vidjeti Republiku Srpsku, ako želite saznati šta je Republika Srpska, imate je jutros pred očima, na fotografijama, društvenim mrežama, direktno iz Banjaluke – velika žuta traka, kojom se obilježava mjesto zločina, ispunjeno specijalcima, koji gaze po cvijeću posvećenom ubijenom djetetu. Eto, to vam je Republika Srpska, pa ko voli nek’ izvoli.

Zdravorazumske ljude straši to što će poslije ovoga biti još gore, a režim koji je uručio sanitarni poziv mrtvom djetetu, vjerujte, može još gore!