Regija zapadnog Balkana vrlo osjetljiva na dezinformacije koje plasira Kremlj

Regija zapadnog Balkana vrlo je osjetljiva na strane dezinformacije, koje su se intenzivirale posljednjih godina, navodi u svom tekstu na službenoj web stranici NATO-a autor Daniel Sunter.

– Demoniziranje Sjedinjenih Država i NATO-a, predstavljanje EU kao slabe i podijeljene, reklamiranje ruske vojne moći i superiornosti vakcine protiv COVID-19 i tvrdnje da su zapadni proizvođači vakcina korumpirani, pojačavanje percepcije prijetnji, mitova i etničkih tenzija – to su među najčešćim temama dezinformacija koje je Kremlj promovirao u medijima na zapadnom Balkanu na srpskom jeziku. Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija najviše su pogođene ruskim informativnim operacijama koje pokušavaju potkopati Europsku uniju i NATO u regiji.

U širem smislu, dezinformacije su endemski fenomen na zapadnom Balkanu izazvan unutrašnjim faktorima. Bez izuzetka su pogođene sve zemlje u regiji. Što se tiče dezinformacija koje dolaze izvana, smatra se da je Srbija u epicentru. Najnovija studija dezinformacija Europskog parlamenta nazvala ju je „lansirnom platformom ruskih dezinformacija na zapadnom Balkanu“.

Protok informacija između zemalja u regiji je bez granica. Bliske socijalne, istorijske i kulturne veze između Srbije, entiteta Republika Srpska u BiH i Crne Gore znače da gotovo svi medijski narativi, uključujući dezinformacije, svakodnevno prelaze granice država.

Medijski sadržaj pod pokroviteljstvom Kremlja na srpskom jeziku proizvodi se, ponovo objavljuje i distribuira širom regiona. Milioni ga konzumiraju u društvima s inherentnom krhkošću i unutrašnjim podjelama, u regiji koja tradicionalno ima pozitivan stav prema Rusiji i u kojoj su percepcije i dalje pod utjecajem etničkih sukoba 1990-ih i NATO-ove zračne kampanje na Kosovu u martu 1999.

Za razliku od država na istoku Europe koje su članice EU i NATO-a, regija Balkana nema takva ista negativna istorijska iskustva s Moskvom i također im je zajednička pravoslavna vjera.

Osim idealističkog predstavljanja ruskog rukovodstva i njegovog oružja, takve dezinformacije demoniziraju NATO i Sjedinjene Države, podgrijevaju etničke tenzije i predstavljaju Europsku uniju kao nefunkcionalnu, rasističku i antisrpsku organizaciju.

To sve pojačava percepciju prijetnje u pravoslavnom stanovništvu kao i kulturu sjećanja koja Rusiju i Sovjetski Savez prikazuje kao moćne zaštitnike kroz istoriju.

Pojava ovih narativa u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji podudara se s nezakonitom aneksijom Krima u martu 2014. Sputnik medijski servis pokrenut je na srpskom jeziku u februaru 2015. godine, a ubrzo je uslijedilo i otvaranje ogranka ‘Russia Beyond’. Pojavili su se deseci portala sa i bez impresuma (tj. zakonski propisane izjava o vlasništvu i autorstvu), generirajući ili distribuirajući slične narative.

Vremenom su razni mediji, uključujući i oni vodeće, najposjećenije i najgledanije u navedenim zemljama, počeli naširoko koristiti te dezinformacije izvana. To je omogućeno zbog medijskog pejzaža koji karakteriziraju tabloidizacija, logika ‘click-baita’, loši etički standardi, nedovoljno istraživačkog novinarstva i analiza vijesti, a sve to je još potpomognuto političkim uticajem.

Hronično zagađenje informacijskog okruženja ovakvim sadržajem utiče na percepciju javnosti. Iako regionalne ankete sugeriraju da se većina stanovništva u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji još uvijek zalaže za integraciju u EU, ovo mišljenje ne treba uzimati zdravo za gotovo. Podrška Europskoj uniji opada u Srbiji, gdje većina ima pozitivno mišljenje o Rusiji i Kini, a stavovi prema NATO-u postaju sve negativniji.

Sjeverna Makedonija bila je primjer usklađenih propagandnih, diplomatskih i obavještajnih aktivnosti gotovo deset godina prije pristupanja NATO-u 2020. Informativne aktivnosti sada se fokusiraju na predstavljanje zemlje kao žrtve susjednih država, Bugarske i Grčke, i optuživanje trenutne prozapadne vlade u Skoplju da popušta pred zahtjevima Bugarske po pitanju identiteta.

Kriza izazvana epidemijom COVID-19 jača propagandne narative o superiornosti i demonizaciji Zapada. U tom se smislu koriste teme povezane sa naukom i odbranom, u kombinaciji s vojnom pomoći tokom pandemije koju neki stručnjaci nazivaju „ventilator-diplomatijom“.

Sredinom novembra, nekoliko dana nakon što je srbijanska vlada najavila kupovinu 1,8 miliona vakcina koje je proizveo Pfizer, Sputnik Srbija je američkog proizvođača vakcina prikazao bez ikakvih dokaza kao korumpiranog i nedostatnog, dok je ruska vakcina prikazana kao superiorna i kao bolji izbor za Srbiju. Mediji u Srbiji i Crnoj Gori distribuirali su različite verzije priče o superiornosti ruske vakcine.

Tokom prvog talasa pandemije, aktivnosti u širenju dezinformacija išle su u smjeru da iskoriste Srbiju i Republiku Srpsku za ilustraciju efikasne ruske pomoći za razliku od navodne nesposobnosti NATO-a da pomogne svojoj državi članici Crnoj Gori u vremenu krize.

U aprilu 2020. godine, uz mnogo medijske pompe, 11 ruskih aviona sa 87 vojnih ljekara, stručnjaka i opremom za nuklearnu biološku hemiju sletjelo je u Srbiju da dezinficira ulice, bolnice i kasarne širom te zemlje. Iako Srbija ima svoje vojne kapacitete za iste svrhe, gosti su ih tu zasjenili. Izmišljena medijska slika „presudne“ strane pomoći imala je značajan uticaj na javni dijalog. Slična aktivnost sprovedena je i u entitetu Republika Srpska u BiH.

S druge strane, dezinformacije su i dalje prikazivale Crnu Goru kao zemlju koju su saveznici napustili usred krize, dok su bili prisiljeni trošiti novac na članstvo u NATO-u umjesto da unapređuju svoj zdravstveni sistem.

Istodobno su se pojavile egzotične teorije zavjere koje su podržavali ruski generali: da pandemija nije stvarna nego da je dio posebne operacije tajnih centara moći, te da je COVID-19 zapravo proizvela CIA.

Ruske bilateralne vojne aktivnosti sa Srbijom – zemljom koja se izjasnila da želi zadržati svoju vojnu neutralnost i sarađivati i sa članicama NATO-a i sa Rusijom – korištene su za generiranje narativa o zaštitnoj ulozi Rusije prema Srbiji.

Rusija je proširila bilateralni sporazum o donaciji šest MiG-ova 29 kako bi se popunila praznina u resursima Srbije u vazduhoplovstvu, pružajući opremu koju Beograd nije ni tražio. Tako je u posao uključeno 30 tenkova T-72 i 30 vozila BRDM-2. Prvi tenkovi isporučeni su u novembru 2020. godine, šaljući poruku da “bolji od tih nisu ni potrebni, imajući u vidu slabosti vojski susjednih zemalja”.

Ovogodišnja planirana antiteroristička vježba “Slovensko bratstvo” s Bjelorusijom i Srbijom u Brestu pružila bi novu priliku Rusiji da pojača ove narative. Ali Beograd je otkazao učešće u vježbi, koja je – u promijenjenom scenariju – trebala simulirati sukob s NATO snagama duž granice s Poljskom.

Nažalost, zemlje zapadnog Balkana, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija, vjerovatno će i ubuduće biti plodno tlo za dezinformacije izvana, kako zbog vanjskih, tako i zbog unutrašnjih faktora.

Spoljna politika Srbije zasniva se na „četiri stuba“ uspostavljanja uravnoteženih odnosa sa Europskom unijom, Sjedinjenim Državama, Rusijom i Kinom. Iako članstvo u EU ostaje strateški cilj, posebna pažnja posvećuje se njegovanju odnosa s Moskvom i Pekingom, koji ne priznaju neovisnost Kosova, za razliku od većine članica EU i NATO-a. Ovo stvara okruženje za pojačano djelovanje stranih aktera u medijskom prostoru.

Istovremeno, bh. entitet Republika Srpska slijedi politiku vojne neutralnosti Beograda tako što, na primjer, odbija pridruživanje NATO-u i gradi odnose s Rusijom.

Ovakvo političko pozicioniranje i neriješeno pitanje statusa Kosova i dalje usporavaju integraciju Srbije u EU i perspektivu članstva u NATO-u Bosni i Hercegovini. Omogućava Moskvi da se i dalje predstavlja kao zaštitnica srpskih interesa. Kroz kontinuiranu promociju odabranih narativa, Kremlj će nastaviti jačati svoj uticaj u regiji.

Štaviše, vjerovatno je da će trebati godine ili čak decenije da bi se riješili postojeći problemi u medijskom okruženju Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije i drugih zemalja regije, kako je navedeno u izvještaju Europskog parlamenta. Oni uključuju lošu primjenu postojećih zakona, klijentelizam, politizaciju, korupciju, kampanje blaćenja, zločine iz mržnje i klevetu, problematičnu privatizaciju i pitanja vlasništva nad medijima (Clingendale izveštaj „Sužavanje slobode medija i pristrasno izvještavanje o stranim akterima u Srbiji“, juli 2020).

Kao što pokazuje primjer Srbije, ne postoji brzo i efikasno rješenje za ublažavanje efekata dezinformacija na zapadnom Balkanu. Primjena rješenja zasnovanih na praksi iz drugih dijelova Europe nije dovoljna – potreban je širi, inovativan pristup uz međunarodnu podršku i koordinaciju.

Regionu Balkana nedostaje infrastruktura potrebna za borbu protiv dezinformacija. To je rezultat inherentno slabih institucionalnih postavki i pozitivnih stavova mnogih prema Rusiji, čije se informativne aktivnosti ne smatraju prijetnjom.

U Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Srbiji međunarodne organizacije i civilni sektor aktivni su na projektima obuke za medijsku pismenost i suzbijanju dezinformacija, ali aktivnosti djeluju rascjepkano i nedostaje im koordinirani pristup.

U januaru 2020. godine, nakon godina odlaganja, Vlada Srbije usvojila je novu medijsku strategiju za period do 2025. godine, uz pomoć Europske unije, Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju, Kraljevine Norveške i Fondacije Konrad Adenauer.

Njena svrha je da se pomogne u rješavanju nekih dugogodišnjih problema u medijskoj sferi, iako postoje podijeljena mišljenja o izgledima za njenu primjenu.

U regiji je pokrenuto nekoliko portala za provjeru činjenica. Iako je važan element u borbi protiv dezinformacija, provjera činjenica je alat reaktivne prirode i ima ograničenu publiku. Štaviše, protivtužbe se pojavljuju danima ili sedmicama kasnije i ne mogu pratiti tempo masovne propagande.

Pristup koji bi mnogo toga promijenio podrazumijeva obuku ​​novinara da uočavaju dezinformacije i razvijanje stručnosti u specijalizovanim oblastima za proizvodnju kvalitetnog sadržaja zasnovanog na činjenicama.

Međutim, većini medija koji trenutno posluju nije potrebna takva stručnost s obzirom na okruženje koje neće nagraditi takve napore. Redakcije, koje nemaju dovoljno ljudi i gdje su medijski radnici preslabo plaćeni, fokusiraju se na količinu sadržaja, a ne na kvalitet. Kao rezultat toga, novinari često mijenjaju redakcije, napuštaju profesiju ili prelaze u profitabilniji sektor korporativnih komunikacija. To u velikoj mjeri obesmišljava željene efekte treninga.

Da bi se to sve promijenilo, potrebne su medijske platforme koje omogućavaju novinarima u njihovim zemljama da rade punim kapacitetom, primjenjuju stručnost i preventivno proizvode sadržaj zasnovan na činjenicama, prije nego što dođe do dezinformacija. Takve platforme mogu se izgraditi putem lokalnih, regionalnih ili širih koalicija izvještavanja zasnovanog na činjenicama, oslanjajući se na novinarsko znanje, stručnost, primjenu visokih etičkih standarda, provjerljive izvore i obuku na radnom mjestu, piše u svom tekstu Daniel Sunter na službenoj stranici NATO-a.