Ramiz Hodžić oslobođen optužbe za višestruko silovanje u Velikoj Kladuši

Kantonalni sud u Bihaću oslobodio je Ramiza Hodžića optužbi za višestruko silovanje ženske osobe u logoru “Drmaljevo” na području Velike Kladuše u ljeto 1994. godine, piše Detektor.ba.

Kako je u obrazloženju presude naveo predsjedavajući Sudskog vijeća Reuf Kapić, Sud je smatrao da nije dokazano da je optuženi Hodžić počinio krivično djelo koje mu je optužnicom Tužilaštva Unsko-sanskog kantona (USK) stavljeno na teret.

“Nije sporno da je oštećena bila zlostavljana, da je preživljavala traume, pa i bila silovana, ali ne od strane optuženog”, kazao je Kapić.

Prije izricanja presude završen je i dokazni postupak, ulaganjem dodatnih materijalnih dokaza Tužilaštva, a naveden je i imovinskopravni zahtjev za oštećenu P-1, u iznosu od 35.000 maraka, nakon čega su iznesene završne riječi Optužbe i Odbrane.

Tokom iznošenja završnih riječi, tužiteljica Ornela Cerić Mrenica je istakla kako Tužilaštvo smatra da je van svake razumne sumnje dokazalo da je optuženi počinio krivično djelo “ratni zločin protiv civilnog stanovništva” i to u vrijeme, na mjestu i na način kako je to opisano u optužnici. Kako je navela, Optužba smatra da su svjedoci Odbrane irelevantni za dokazni postupak, a svjedočenja kontradiktorna.

Tužilaštvo je predložilo donošenje osuđujuće presude, dok je Odbrana predložila da se optuženi oslobodi krivnje, navodeći da nije dokazano ni da je djelo počinjeno, niti da je to učinio optuženi.

“Jedini dokaz je iskaz oštećene koji je pun nelogičnosti i kontradiktornosti. Na jednom iskazu se ne može zasnivati presuda. Nalazi vještaka su nezakonit i upitan dokaz”, rekao je, između ostalog, branilac optuženog, advokat Amir Kajtazović.

Prema navodima optužnice Tužilaštva USK-a, Hodžić je u svojstvu pripadnika Narodne odbrane Autonomne pokrajine Zapadne Bosne (NOAPZB) od juna do sredine augusta 1994. godine u mjestu Drmaljevo u općini Velika Kladuša – za vrijeme obavljanja dužnosti noćnog čuvara u logoru “Drmaljevo” – izvršio višestruko silovanje jedne žene i to ulazeći u kasnim večernjim satima u prostorije gdje su zatvorenici boravili i pozivajući oštećenu u drugu prostoriju, govoreći joj da “mora nešto uraditi“, nakon čega bi je, naoružan, silovao na betonskom podu.

Iako je Tužilaštvo navelo da je materijalna naknada štete satisfakcija oštećenoj, kojom bi se, kako je kazala tužiteljica, poslala poruka da žrtva ima prava i zaštitu s obzirom na to da je trajno obilježena navedenim radnjama, Sud je odbio zahtjev i uputio oštećenu na parnični postupak, za koji se Tužilaštvo prethodno izjasnilo da bi produbilo rane i djelovalo na stanje žrtve.

Na ovu presudu postoji mogućnost žalbe Vrhovnom sudu Federacije BiH.