Ramazanske lepine kod Silve i Dragana

Dragan i Silva Glumac, pekari iz Doboja, ubrajaju se sigurno među rijetke takve zanatlije srpske, odnosno hrvatske nacionalnosti u Bosni i Hercegovini, koji tokom mjeseca ramazana za svoje mušterije u večernjim satima pripremaju lepine, piše Radio Slobodna Evropa.

U kasnim poslijepodnevnim satima svakog dana ramazana pekar Dragan Glumac u krušnoj peći od cigle u obliku kupole peče lepine koje su, inače, nezaobilazni detalj u gotovo svakoj priči o muslimanskom mjesecu posta u BiH.

“Bitna je temperatura koja je sad negdje 350 do 400 stepeni, da bi to brže išlo, da bi se brže ispeklo. Unutra se loži. Gdje sad vidite lepine da se peku, tu se i vatra loži. Kasnije se žar izgrne. Peć se malo očisti mokrom krpom da lug se pokupi. Najveći je, što bi rekli, fazon ova peć koja se loži na drva. To je osnova da ta lepina bude kakva je”, objašnjava Glumac dok pekarskom lopatom izvlači vruće lepine.

Sa Draganom radi i njegova supruga Silva. Ona na dasci dugoj oko tri metra i posutoj kukuruznim brašnom razvlači i oblikuje tijesto za pečenje.

“Trenutno ‘šaram’ lepinu, tako se kaže pekarskim žargonom. Ona je malog okruglog oblika od nekih 200 grama tijesta. Treba napraviti lepinu za dobru bogatu porciju”, priča Silva Glumac.

Ona ističe dodaje da su njen suprug i ona u Doboju 1987. godine ispekli prve ramazanske lepine. I danas ih vade iz iste peći.

“Nisu rađene dok mi nismo došli ovdje iz Travnika. To je već nekih 30 godina da ova pekara radi i da pravimo ove lepine. Iz Travnika je donesen i recept i majstorluk. Mislim da ove peći ne postoje nigdje osim kod nas. Svuda su modernija tehnologija i savremeniji način rada. U Travniku se zadržala ova trradicija i tamo imaju ove peći, ali ovdje u Doboju ih nema”, kaže naša sagovornica.

U ovoj maloj pekari u Doboju više se ne koristi ćurukot za posipanje tijesta. To je jedina razlika u odnosu na sadašnje i predratno pečenje lepina koje se i dalje prodaju nekoliko sati prije iftara, prvog obroka nakon posta koji traje od izlaska do zalaska sunca.

Pekaru pohode stare i nove mušterije. Među njima je i Dika Memagić, koja živi u blizini.

– Kupujem ovdje lepine. Prezadovoljni smo. Nije samo da ih moja mahala kupuje, nego i većina iz Doboja i ljudi sa strane dolaze ovdje. Nemam riječi. Svaka čast”, iskreno će Memagić.

Ovdje lepine kupuje i Sadudin Kikić koji stanuje u drugom dijelu grada.

“Sa Čaršije dođem da uzmem lepine. Prezadovoljan sam. Najbolje lepine u Doboju su ovdje”, tvrdi Kikić.

Dragan Glumac navodi da lepine pravi zbog zarade, ali i zbog komšiluka, koji sada izgleda drukčije nego u vrijeme kada je njegova porodica doselila u Doboj. Tada se u ovoj pekari tokom ramazana pravilo oko 1.000 lepina dnevno dok je danas ta količina i do četiri puta manja.

On naglašava da će lepine prodavati sve dok bude radio.

“Tako to gledam dok sam živim da radim i radi komšija i radi sebe. Na kraju, nas ima u kući osmero. Prije je taj komšiluk u kućama imao po dvoje, troje djece. Bilo ih je i petero, pa dođu po pet lepina. Sad ima djed, nana ili baka. U međuvremenu je i umrlo dosta tih starijih osoba. Struktura stanovništva je drugačija”, zaključuje Dragan Glumac.