Put Ratka Mladića od Kalinovika do Haaga

Po isteku 22 godine od najvećeg ratnog zločina počinjenog na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, danas presudu Ratku Mladiću (75), “balkanskom krvniku” kako su ga nazvali mediji, iščekuje javnost i brojne žrtve njegovih zločina.

Taj haški optuženik, bivši komandant Vojske Republike Srpske, rođen je 12. marta 1943. godine, u Božanovićima kod Kalinovika, u BiH. U Beogradu je završio Vojnu akademiju Jugoslovenske narodne armije (JNA) i Komandno-štabnu akademiju, te je kao časnik službovao u Makedoniji (Kumanovo, Skoplje, Štip) i kasnije u Prištini.

U junu 1991. godine je poslan u Knin te je kao komandant 9. korpusa prevodio jedinice JNA u borbama protiv hrvatskih odbrambenih snaga, a 4. oktobra 1991. godine unaprijeđen je u čin general-majora. Poziciju glavnog komandanta štaba Druge vojne oblasti JNA u Sarajevu preuzeo je 9. maja 1992. godine.

Tzv. skupština srpskog naroda izglasala je 12. maja 1992. godine stvaranje Vojske Republike Srpske, a u isto vrijeme, Mladić je postavljen na dužnost Komandanta Vrhovnog štaba VRS-a, mjesto na kojem je bio do decembra 1996. godine. U general-pukovnika unaprijeđen je 24. juna 1994. godine.

Godinu dana kasnije, 24. jula 1995. godine Mladić Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) podigao je optužnicu protiv Mladića za genocid, zločine protiv čovječnosti i brojne ratne zločine, uključujući i zločine vezane za blokadu Sarajeva.

Optužnica je 16. novembra 1995. godine proširena i na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine tokom napada na Zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija (UN) u Srebrenici u julu 1995. godine. Mladić je također odgovoran za uzimanje UN-ovog osoblja kao taoce.

U novembru 1996. godine, ukazom tadašnje predsjednice Republike Srpske Biljane Plavšić, general Ratko Mladić smijenjen je s mjesta komandanta General-štaba Vojske RS-a, a pod pritiskom međunarodne zajednice i Haaškog suda odustalo se od njegovog imenovanja za načelnika general-štaba.

Službeno, njegova vojna karijera u Vojsci RS-u završava sredinom 1997. godine, dok neslužbeno oficir Vojske RS-a ostaje sve do penzioniranja, 7. marta 2002. godine, kada ukazom predsjednika RS-a “prestaje profesionalna vojna služba general-pukovnika Ratka Mladića”.

Mladić je imao status aktivnog vojnog dužnosnika i u Saveznoj Republici Jugoslaviji, sve dok ukazom predsjednika SRJ Vojislava Koštunice 28. februara 2001. godine nije penzioniran. Penziju je primao do novembra 2005. godine, kada mu je, pod pritiskom Haškog tribunala za izručenje, ona ukinuta.

Sva nepokretna imovina zamrznuta mu je stupanjem na snagu Zakona o zamrzavanju imovine haškim bjeguncima, usvojenog u parlamentu Srbije i Crne Gore, 7. aprila 2006. godine.

Pretpostavljalo se da se kao bjegunac skriva u Srbiji. Mladić je, prema medijskim navodima, viđen na nogometnoj utakmici između Kine i Jugoslavije u Beogradu u martu 2000. godine. Kako su tada tvrdili pojedini mediji, ušao je na VIP ulaz i sjeo u privatnu ložu okružen osmoricom naoružanih čuvara.

Neki tvrde da je također viđen u predgrađu Moskve, i da je “često” bio posjetilac Soluna i Atine, što je podiglo sumnju da su zapravo mnogi lažni izvještaji poslani kako bi se pokrio njegov trag.

U martu 1994. godine Mladićeva kćerka Ana je izvršila samoubistvo u Beogradu gdje je studirala medicinu. Sahranjena je na Topčideru, a vjeruje se da je Mladić neko vrijeme redovno posjećivao njen grob.

Mladić je 26. maja 2011. godine uhapšen u selu Lazarevu, stotinjak kilometara od Beograda, gdje se skrivao u kući svojih rođaka. Priveden na Sud u Beogradu, gdje je odlučeno o njegovom izručenju ICTY-u. Prema izjavama očevidaca, Mladić se nije opirao hapšenju. Tadašnji predsjednik Republike Srbije Boris Tadić objavio je da je Ratko Mladić uhapšen, a da je koristio lažno ime Milorad Komadić.

Britanski list Guardian objavio je specijalni hronološki izvještaj o tome kako je najtraženiji haški optuženik Ratko Mladić punih 14 godina uspijevao izbjeći hapšenje.

Iako su ga ljudi koji su mu pomagali tokom skrivanja smatrali “srpskim herojem”, Ratko Mladić nije imao potpuno povjerenje u njih.

Broj uključenih u Mladićevo skrivanje se, po navodima Guardiana, progresivno smanjivao. Najprije ga je štitila srbijanska vojska, da bi se kasnije oslonio na uži krug svojih bliskih saradnika i prijatelja iz rata, a na kraju samo na familiju. Međutim, zajednički faktor u svakoj od tih faza bio je – strah, tvrdi ovaj list.

Mladić se po završetku rata povukao u Han Pijesak u istočnoj Bosni, gdje je koristio vojni bunker sagrađen još u vrijeme SFRJ, ali je 1997., kada su NATO snage započele traganje za ratnim zločincima, preko Drine prebjegao u Srbiju, gdje mu je tadašnji predsjednik Slobodan Milošević pružio utočište.

Guardian tvrdi da su pripadnici Mladićevog osoblja bili odlučni da mu pruže udobnost tokom skrivanja te su za tu svrhu formirali posebno odjeljenje u Beogradu, pod nazivom Trideseti kadrovski centar.

Pored stalne pratnje desetak tjelohranitelja, Mladić je dobio vozača, kuhara, čak i ličnog konobara, dok je dio vremena provodio i s porodicom u ulici Blagoja Parovića u Beogradu. Odlazio je i u restorane, kao i na fudbalske utakmice u glavnom gradu Srbije.

Mladićev relativno bezbrižan život okončan je onog trenutka kada je nova srbijanska vlast uhapsila Slobodana Miloševića i poslala ga u Haag. Nakon toga Mladić se prebacio u novu bazu, Krčmar kod Valjeva, s jačim utvrđenjima i podzemnim bunkerima.

Pošto je nedugo nakon toga Zoran Đinđić preuzeo vlast nad službama sigurnosti, generali su obavijestili Mladića da mora napustiti objekat u Krčmaru. Britanski list tvrdi da je on to prvo odbio, ali je nešto kasnije, 1. juna 2002., ipak poslušao savjet i otišao u pratnji konvoja vojnih vozila.

Od tog trenutka krug jataka ratnog komandanta Vojske RS i haškog bjegunca počinje da se sužava i vremenom će se od gotovo cjelokupnog vojnog aparata svesti na tek šačicu saboraca iz rata u BiH.

Tih mjeseci Mladiću nije bilo baš najprijatnije, sve dok mu pomagači nisu pronašli smještaj u ulici Jurija Gagarina. Živio je svega nekoliko vrata od drugog bjegunca, Radovana Karadžića.

Mladić se pridržavao stroge vojničke discipline, rijetko izlazeći iz stana, osim kada bi išao u povremene večernje šetnje pored Save sa sinom Darkom.

Situacija se promijenila kada je ubijen premijer Zoran Đinđić. Zbog masovnih hapšenja koja su uslijedila istraga se opasno približila i pojedinim osobama iz Mladićevog bliskog okruženja, što ga je natjeralo da dodatno pojača mjere sigurnosti i opreza.

Neko vrijeme se krio u podzemnim vojnim bunkerima u beogradskom naselju Topčider. Mladić se 2005. godine vratio u ulicu Jurija Gagarina, a potom se krio kod svog rođaka Krsta Jegdića odakle ga je on odvezao u selo Mala Moštanica, kod svog brata Miroslava.

Postoje dvije verzije priče o Mladićevom narednom odredištu. Prema zvaničnoj, iz Male Moštanice se premjestio u Lazarevo, vojvođansko selo u kojem je konačno i uhapšen 26. maja 2011. godine, dok je po drugoj verziji izvjesno vrijeme proveo u Gacku u BiH, ali to nije zvanično potvrđeno.

Svjetski mediji, uoči historijske presude, o Mladiću pišu kao o čovjeku koji ne poštuje Haški tribunal i u svojoj domovini još uvijek važi kao heroj.

– Na vrhuncu svoje vojne moći, ovaj bosansko-srpski general zauzima Srebrenicu, zaštićenu zonu UN-a na istoku Bosne. Plavi šljemovi UN-a nisu pružili nikakav otpor – stoji u članku njemačke novinske agencije DPA, nakon čega se opisuju “slavne” fotografije generala u vojnoj uniformi na kojima on djeci poklanja čokolade i smiruje uplakane žene.

Njegovo ponašanje na sudu proteklih pet godina ukazuje na to koliko ne poštuje taj sudu kojeg je nekoliko puta nazivao “produženom rukom NATO-a”. Dok sjedi na optuženičkoj klupi ne nosi uniformu, nego bejzbol kapu i često demonstrativno iz dosade lista novine.

Mediji koji su pisali i pišu o njemu navodili su da on nije svjestan svoje krivice, nego je uvjeren da je postupao moralno i u vojnom smislu brilijantno, podsjećajući istovremeno na odgovornost UN koji nisu spriječili Mladića dok je “poklanjao Srebrenicu srpskom narodu”, jer je, kazao je tada u izjavi za medije, “došao trenutak da se Turcima osvetimo na ovom prostoru”, nakon čega se dogodio nezapamćen zločin genocida u Srebrenici 11. jula 1995. godine.