Prvi novinar ubijen tokom rata u BiH: “Požuri, Sele, idu prema dopisništvu…“

“Čujem njihove korake, požuri, Sele, primi vijest”, ovim riječima je svoje ubistvo početkom aprila 1992. godine u Zvorniku najavio novinar sarajevskog “Oslobođenja” Kjašif Smajlović, prvi novinar ubijen tokom rata u BiH.

“‘Požuri, Sele, idu prema dopisništvu…’, govorio mi je telefonom. Još neko vrijeme je veza bila otvorena, a onda je prekinuta…”

Sevleta Ahmedinović zvana Sele, koja je radila kao sekretarica “Oslobođenja” u Tuzli početkom 1992. godine, sjeća se ovih riječi Kjašifa Smajlovića, dopisnika te kuće iz Zvornika, izgovorenih posljednjeg puta kada se čula s njim.

“Zvali smo taj dan i dane nakon toga da vidimo šta se desilo, da saznamo šta je s Kjašifom. Tadašnji urednik ‘Oslobođenja’ Goran Matrak mi je kazao da zovem i da probam nešto saznati”, prisjetila se Ahmedinović, koja je sa Smajlovićem u “Oslobođenju” radila dvadeset godina.

Posljednji izvještaj Smajlovića, koji je dan ranije zapisala Ahmedinović, objavljen je u “Oslobođenju” 9. aprila 1992. godine.

“U gradu se čuje pucnjava, naročito oko centra i industrijskog naselja, Karakaj, Vratolomos, Cemlja. Uglavnom napadaju ‘arkanovci’. Četvorica su sinoć uhvaćena nadomak grada u Vidakovoj njivi: Miroslav (Milovana) Bogdanović, stomatolog, 1959. godište, iz Beograda; Vojin (Milana) Vučković, 1962. godište, iz Priboja na Limu, elektrotehničar; Duško (Milana) Vučković, 1963. godište, iz Priboja na Limu, mašinbravar; i Milorad (Milana) Ulemek, 1968. godište, iz Beograda, automehaničar”, stajalo je u izvještaju.

Početkom aprila 1992. godine situacija na području Zvornika – kako je utvrđeno u pravosnažnim presudama Haškog tribunala i Suda BiH – bila je napeta, s obzirom da je srpska Teritorijalna odbrana (TO), uz paravojne formacije iz Srbije, među kojima su bile i jedinice Željka Ražnatovića zvanog Arkan, pripremala za preuzimanje teritorija na granici.

Veliki broj građana srpske nacionalnosti, navedeno je u presudama, napustio je grad 3. aprila, a dva dana kasnije mobilisan je srpski dio TO-a u skladu s naređenjem srpskog Kriznog štaba – odnosno tadašnjeg predsjednika Branka Grujića, koji je kasnije u Beogradu proglašen krivim za ratne zločine.

Nakon mobilizacije, 5. i 6. aprila u općinu je pristigao veći broj paravojnih snaga, među kojima su bili “arkanovci”, “Beli orlovi”, “Žute ose” i “Crvene beretke”, koji su, skupa s lokalnim pripadnicima policije srpske nacionalnosti, postavili barikade.

Na dan kada je Smajlović diktirao svoj posljednji izvještaj, 8. aprila, izveden je, kako stoji u presudama, napad srpske policije, TO-a, Jugoslovenske narodne armije (JNA) i “arkanovaca”, koji je, barem djelimično, počeo s teritorije Srbije.

Desetine Bošnjaka su ubijene u napadu, među njima veći broj civila. Srpske snage su preuzele vlast, i Smajlović je ubijen na svom radnom mjestu, u dopisništvu “Oslobođenja”.

Prema saznanjima njegovog brata Sakiba Smajlovića, Kjašifu je prvo pisaćom mašinom smrskana lobanja, a zatim je rafalom upucan u predjelu grudnog koša.

“Tri maskirane osobe upale su u dopisništvo. Ljudi koji su se krili po podrumima u tom periodu govorili su da se začulo kako Kjašif govori: ‘Nemojte me, ja imam djecu.’ Tada su ga i ubili, a identifikacijom tijela utvrđeno je da mu je desna strana lobanje bila smrskana, prsti na rukama polomljeni. Nakon što su ga pretukli, izrešetan je sa pet-šest metaka u predjelu srca i grudnog koša. Tada su ga, prema mojim saznanjima, izvukli i ostavili ispred vrata dopisništva. Smrskanu lobanju je imao jer su ga pisaćom mašinom udarali po glavi”, kazao je Sakib Smajlović.

Uzaludna potraga za Smajlovićem

Za očevu smrt je kćerka Alma Kapetanović, koja je 1992. godine bila udata u Kreševo kod Sarajeva, saznala nakon mjesec dana. Bila je trudna s prvim djetetom.

“Na jedan najmonstruozniji način koji postoji, saznala sam za ubistvo mog oca. Čula sam na televiziji – dok sam pratila vijesti, da vidim šta se dešava u Zvorniku – glas Branka Klubičke. Tada je rekao da je ‘danas i zvanično potvrđeno da je Kjašif Smajlović, novinar Oslobođenja, ubijen u Zvorniku’. Sad zamislite kako to izgleda kada ste u drugom stanju, gledate televiziju i kad čujete da vam je otac ubijen na najgori mogući način. To je bio šok. Ja ne znam uopće kako sam to preživjela”, prisjetila se Kapetanović.

Ahmedinović je 9. aprila krenula u potragu za Smajlovićem, iako su telefonske veze i protok informacija početkom aprila u BiH uveliko bili otežani. Dosjetila se da, uz pomoć telefonskog imenika i adrese stanovanja Kjašifa Smajlovića, preko komšija proba saznati nešto o njemu.

“Pronašla sam broj prvih komšija i zvala sam. Dugo je zvonio telefon, nakon čega se javila jedna nana i kazala da živi odmah do Smajlovićeve kuće. Krila se s porodicom u podrumu i obećala mi je da će otići da provjeri ima li koga u Kjašifovoj kući. Nazvala sam je opet par sati nakon toga, a ona mi je kazala da je bila kod Kjašifa, da su vrata kuće bila širom otvorena te da nikoga nije zatekla unutra”, prisjetila se Ahmedinović.

“Bio je, kako je kazala nana, postavljen sto i četiri tanjira u trpezariji postavljena za ručak”, dodala je ona.

Danima je, kako je ispričala za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH), zvala i kućni broj telefona Kjašifa Smajlovića, ali se niko nije javljao.

“Danima se niko nije javljao na Kjašifov broj, a onda je muški glas odgovorio na poziv nakon tri ili četiri dana mojih pokušaja. Kada sam pitala da li je to kuća Kjašifa Smajlovića, taj muški glas opsovao mi je ‘balijsku majku’ i zaprijetio da će nas sve pobiti”, rekla je Ahmedinović.

Sredinom i krajem aprila, te u maju 1992. godine, kako se navodi u presudama, nakon što su srpske snage preuzele vlast u Zvorniku, na stotine civila Bošnjaka napustilo je ovo područje, dok su drugi zatočeni, redovno premlaćivani, mučeni i ubijani.

Početkom juna 1992. godine više od 700 bošnjačkih muškaraca je, kako stoji u presudama, ubijeno u Tehničkoj školi u Karakaju. Drugi masakr se desio početkom juna 1992. godine, kada je oko 190 zatočenika prevezeno u “Gerinu klanicu” u Karakaju, gdje su ubijeni. Od 9. do 27. juna 1992., najmanje 30 zatočenika je ubijeno u Domu kulture u Čelopeku, dok su drugi premlaćivani i seksualno zlostavljani.

Ove masakre Kjašif Smajlović je najavljivao u svojim izvještajima, pisao je na samom početku rata u Zvorniku o ubistvima i strahotama koje su se dešavale u gradu i okolini, te upozoravao na eskalaciju.

Jedan od posljednjih ljudi koji su se čuli sa Smajlovićem bio je njegov dugogodišnji kolega iz Tuzle Vehid Jahić.

Penzionisani novinar “Oslobođenja” iz Tuzle kazao je da se sa Smajlovićem redovno čuo telefonom, te da je često govorio o svom strahu, ali da Zvornik i profesiju nije htio napustiti.

“Plašio se da će ga ubiti, a ja sam mu govorio: ‘Ma, neće, Kjašife, ne boj se, ti si novinar.’ Mislio sam da su tadašnji vojnici JNA bili ipak civilizovani ljudi i da se rat vodi na bojnim poljima. Ipak, ispostavilo se da su to bile zvijeri. Bio sam u zabludi vjerujući čvrsto da u civilizovanom društvu neko ne može ubiti novinara na radnom zadatku”, rekao je Jahić.

Bez pravde za novinare

Kjašif Smajlović prvi je od ukupno 67 novinara ubijenih tokom ratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini. Od ovog broja, 56 ubijenih novinara bilo je iz BiH, dok je njih 11 koji su izvještavali o ratu u BiH dolazilo iz zemalja Evrope i svijeta.

U Tužilaštvu BiH, kao ni u kantonalnim tužilaštvima ili u Haagu, do sada nije vođen nijedan predmet povodom ubistva Smajlovića, ali ni ostalih novinara ubijenih tokom rata u BiH.

Na upit BIRN-a BiH da li je ime bilo kojeg ubijenog novinara u BiH, bilo predmet istrage ili se bar kao žrtva spominjao u nekom od predmeta ili istraga, iz Tužilaštva BiH nismo dobili odgovor.

Do sada su presude za ratne zločine počinjene u Zvorniku izrečene pred sudovima u BiH, Srbiji i u Haagu.

Pred Sudom BiH su za zločine počinjene u Zvorniku osuđeni Sreten Lazarević na sedam godina zatvora, Dragan Stanojević na pet, a Slobodan Ostojić na tri i po godine zatvora. Oni su proglašeni krivima kao nekadašnji rezervni policajci Stanice javne bezbjednosti (SJB) Zvornik.

Krivica za zločine počinjene na teritoriji općine Zvornik utvrđena je i u pravomoćnim presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Momčilu Krajišniku, Biljani Plavšić, Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu, zatim u prvostepenim presudama Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću, a dokazi o ovim zločinima izvode se i u ponovljenom postupku protiv Franka Simatovića i Jovice Stanišića koji se vodi pred Mehanizmom za međunarodne krivične sudove (MMKS).

Zločini u Zvorniku stavljeni su na teret i Slobodanu Miloševiću i Željku Ražnatoviću Arkanu, ali su obojica umrli prije donošenja presude.

Pred pravosuđem u Srbiji, za ove zločine su osuđeni Branko Grujić, predsjednik Privremene vlade u Zvorniku, Branko Popović, zapovjednik TO-a Zvornik, te Dušan Vučković, Dragan Slavković, Ivan Korać, Siniša Filipović, Darko Janković i Goran Savić, koji su organizirano i dobrovoljno došli iz Srbije.

U analizi koju je sačinio Fond za humanitarno pravo, koji je pratio postupke u Beogradu za zločine u Zvorniku, navodi se niz nelogičnosti u vezi s postupkom protiv Grujića, cijeneći da je moguće da je optužnica protiv njega, koja ne sadrži sve zločine u tom gradu počinjene 1992., možda rezultat “dogovora – da se on dobrovoljno preda da bi izbjegao da mu se sudi pred Sudom BiH”.
“Optužnicom je bilo, naravno, nemoguće obuhvatiti stotine odgovornih na srpskoj strani – naredbodavaca, izvršilaca, podstrekača, pomagača, onih koji su sakrivali zločin – koliko ih je svakako moralo biti uključeno u izvršenje teških ratnih zločina u opštini Zvornik, ali Tužilaštvo za ratne zločine, da je profesionalnije prišlo svom poslu, moralo je da optuži bar one vođe paravojnih grupa iz Srbije, koji borave u Srbiji i dostupni su pravdi, koji su u ovom postupku saslušavani u svojstvu svjedoka”, navodi se u analizi Fonda i dodaje da je Grujiću izrečena neobjašnjivo mala kazna.

Niti u jednoj od navedenih presuda nije spomenuto ime Kjašifa Smajlovića, odnosno nisu procesuirani odgovorni za njegovu smrt. U regionu je tokom sukoba ubijeno oko 140 novinara, a donesena je samo jedna presuda za ove zločine.

Skoro dvije i po decenije porodica je tragala za njegovim posmrtnim ostacima.

“Zajedno s djecom mog brata obilazio sam sve masovne grobnice u Podrinju, ali Kjašifa nismo našli ni u jednoj. Pojavila se i informacija da su ga odnijeli u Mali Zvornik i bacili u lokalnu krečanu. Identifikovan je u junu 2016. godine u mjestu Kazanbašča kod Zvornika, a u septembru iste godine obavijestili su me da su pronašli tijelo”, rekao je Sakib Smajlović.

Radne kolege i članovi porodice pamte Smajlovića kao dobrog čovjeka i novinara “bez dlake na jeziku”, hrabrog i poštenog.

“Sve dok njegovom bratu Sakibu nije rečeno da je tijelo pronađeno u grobnici, vjerovali smo da je možda živ. Kjašifa sam poznavala 20 godina, od 1972., kada sam se zaposlila u dopisništvu ‘Oslobođenja’ u Tuzli. On je bio divna osoba, hrabar, odvažan, duhovit… Volio je pisati protiv režima, protiv nepravde, nije se bojao. Supruga mu je govorila pred početak rata da ode iz Zvornika zbog situacije koja je vladala, ali on to nije htio uraditi”, kazala je Ahmedinović.