Protjerana u ratu, danas otplaćuje materijal ugrađen u njenu kuću

Muniza Oprašić iz sela Okrugla kod Višegrada od svoje će minimalne penzije morati otplaćivati materijal ugrađen u njenu kuću iz koje je prethodno protjerana. Na to je obavezuju presude Osnovnog suda u Višegradu i Okružnog suda iz Istočnog Sarajeva, iako je imovina ove starice korištena bez njenog prisustva, znanja i saglasnosti.

Svaku penziju, pa i ovu što je najavljena, Muniza isčekuje sa zebnjom hoće li joj od 320 konvertibilnih maraka (KM) biti odbijena trećina i kako sa primanjima manjim i od najnižih preživjeti do slijedeće.

Muniza Oprašić ratno je siroče iz Drugog svjetskog rata. Njena majka je ubijena, a otac je poginuo na dužnosti žandarma, pa je našu sagovornicu odgojila nana. I u posljednjem ratu višegradski Bošnjaci morali su u izbjeglištvo. Oni koji su imali sreću da prežive. Muniza je pobjegla, kako kaže, a da ništa ponijeti nije stigla. Pet dana, preko šuma, prognanici su putovali do najbliže slobodne teritorije, do mjesta Međeđa. Kasnije je živjela u Goraždu, Tarčinu, Fojnici i na Ilidži.

U godinama izbjeglištva Muniza i njen suprug Esed nisu znali šta se dešava s njihovom imovinom u Okrugloj. U kuću koju su pred rat gradili svome sinu u januaru 1996. godine tadašnji Opštinski štab za prihvat i smještaj izbjeglica uselio je Mladena i Bogdana Jokića sa Pala. Drugi objekat, u kojem su živjeli Esad i Muniza, uništen je. Porodica Oprašić u Okruglu se vratila 2002. godine.

Godinu dana kasnije stižu tužbe, a potom i presude. Kako bi u njoj mogli živjeti, Jokići su u Munizinu kuću ugradili materijal doniran od Opštine Višegrad i željeli su da im on bude plaćen.

“Išli smo na sud tri puta i sud je presudio u našu korist. Dana Plečić, znam je, Višegrađanka, s mojom djecom išla u školu. Žalili se, ja nisam išla, bolestan mi čovjek bio, nisam ga mogla ostavljati ni voditi sa sobom. Samo mi slali papire, optuživali me”, kazala je.

Pozivajući se na odredbe zakona o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine sud je Jokiće 2003. godine proglasio „poslovođama bez naloga“, a Oprašićima naložio da im isplate 8.816 KM sa zateznim kamatama do dana isplate.

Pet godina nakon povratka Esed je preminuo, a Muniza ostala sama da se bori kako bi barem starost u miru proživjela. Sa Esedom je živjela 53 godine. Nikad nisu dizali kredite, nikome dužni nisu bili, a djecu su školovali baveći se poljoprivredom i stočarstvom. Imali su svu mehanizaciju, savremene pomoćne objekte gradili od cigle koju su sami, ručno pravili, a bez svega su ostali kada su početkom rata morali spašavati goli život.

„E ovu smo kuću pred rat sami pravili. A ono su mi tamo sve zapalili i srušili. Sad poznajem blokove od svoje one kuće, jer smo pravili te blokove ja i moj Esed. Pravili ručno. Jesmo, Boga mi. Niko ust'o nije, a mi već dvije ture. I eno mi je srušena i odvučena. I kamen mi je odvučen. I sad mi ostala ova kuća da preživim dok ne umrem i tako me sikiraju godinama. Ili da platim ili da mi odbijaju od penzije. Evo papira, zadnji što je došao. Žele da im platim svoju kuću što sam pravila sa svojim čovjekom. Ja sam ovdje 1956. godine došla, a ‘40 sam godište. 16 godina imala. Eto, hoće da im platim što su imanje mi … borove isjekli. Sad bih ja mogla odsjeći koji kubik pa prodati da opravim ovu kuću, ali nemam šta. Eno panjeva, nemam ništa da lažem. Kažu tuži ih. Ja nemam snage ni života da ja ganjam tamo. Nek’ im je na čast. Od tuđeg nema hajra“, kazala je.

Stari bojler, šuplja kada i umivonik zavezan žicom dio je starih stvari koje su privremeni stanari ugradili u njenu kuću.

„Ja da mogu ja bih sad da oni to meni očiste, da bude čista kao što je i bila. Što su ulazili u moju kuću, što!? Ko ih je uselio onaj nek’ im i plati“, kaže Muniza.

Od svoje penzije Muniza 50 maraka odvaja za lijekove. Međutim, nijedan lijek, kako kaže, ne pomaže da shvati zakon i sud koji staje na stranu onih koji bez znanja i pristanka vlasnika koriste tuđu imovinu, s njom rade što im je volja, pa svoj besplatni boravak u njoj na kraju debelo i naplate.

„Umjesto da oni plate za to što su stanovali u Munizinoj kući, Muniza mora da plati to što su oni navodno uložili. Jednostavno, ne da se mira starici Munizi da svoju starost provede u miru, da u miru troši penziju zarađenu od strane njenog muža, da u miru svoju starost provodi na ognjištu, na mjestu gdje je provela starost i najbolje dane svog života. Budući slučajevi kojih već ima nam ne daju da mirujemo a da ništa ne poduzimamo, da se ne bi nekima drugima ponovilo. Muniza će se koristiti u dnevno-političke svrhe onog trenutka kad osjete da će im biti koristi od toga, i političari i svi drugi”, ističe Suljo Fejzić, predsjedavajući Skupštine Općine Višegrad.

Međutim, kako kaže, niko nema da dođe konkretno s nekim prijedlogom kako, na koji način, pomoći Munizi.

“Moja malenkost je upućivala i prema Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica FBiH zahtjev da se pomogne Munizi, preko ljudi, novinara pokušavao sam stupiti u kontakt sa raznim humanitarnim organizacijama da se obezbjede sredstva. Imamo neka obećanja od nekih humanitarnih organizacija, ali još ništa konkretno“, dodao je Fejzić.

U proteklih 12 godina Muniza strahuje od plavih koverti koje dolaze na njenu adresu. Jedina želja 75-godišnje starice je da konačno prestane živjeti pod stalnim stresom.