Prošle su 22 godine: Šta se do sada zna o ubistvu Leutara i šta tvrdi njegov sin Ivica

Ni izvršitelji niti nalogodavci ubistva doministra unutrašnjih poslova Joze Leutara, u atentatu autobombom u martu 1999. u Sarajevu, nisu pronađeni nakon 22 godine i šest mjeseci.

“Istraga je u toku”, kazali su iz državnog Tužiteljstva BiH koje je prije četiri godine preuzelo slučaj, javlja Radio Slobodna Evropa.

Ustavni sud BiH je zbog ove rečenice na sjednici održanoj 5. oktobra 2021. usvojio apelaciju njegovog sina Ivice Leutara i konstatirao da su “razlozi zašto istraga još nije završena, koje su naveli Tužiteljstvo Kantona Sarajevo i državno Tužiteljstvo BiH, apsolutno neprihvatljivi i nedovoljni da opravdaju ovako dugo trajanje istrage koja je još u toku”.

Ustavni sud je “našao za potrebno da Tužiteljstvu BiH, kao nadležnom za istragu, naloži da poduzme sve potrebne mjere”.

“I Tužiteljstvo BiH i Kantonalno tužiteljstvo u Sarajevu morali su odgovoriti Ustavnom sudu BiH što su uradili u ovom predmetu. Koliko vidim iz ove odluke, gotovo ništa nije urađeno. Znači, istraga nije djelotvorno i blagovremeno provedena nakon 22 godine”, kazala je za Radio Slobodna Evropa (RSE) odvjetnica Nada Dalipagić, koja je zastupala Ivicu Leutara pred Ustavnim sudom BiH.

Odvjetnik Josip Muselimović koji je prije dvadeset godina bio kao advokat uključen u predmet ubistva Joze Leutara, konstatirao je kako je presuda Ustavnog suda BiH “ohrabrujuća i obvezujuća za pravosudni sustav”.

“Očekujem da će to biti vjetar u leđa Tužiteljstvu BiH, te da će pred lice pravde biti izvedeni ‘ljudi koji su već optuženi’. Ali za ovaj proces treba politička potpora iz pozadine”, kazao je Muselimović za RSE.

Ko su ljudi koje pominje, nije želio govoriti.

Ivica Leutar je više puta naglasio da nikad neće odustati i da obitelj sve ove godine traži od državnih institucija da pronađu ko je i zašto je ubio njegovog oca.

“Predmet je prebačen u državno tužiteljstvo, saslušano je mnoštvo svjedoka i možemo kazati da se predmet sužava. Pitanje je hoće li Tužiteljstvo BiH imati hrabrosti dovesti ga do kraja”, kazao je Ivica prilikom polaganja vijenca pred spomenikom podignutom na mjestu atentata tokom prošlog obilježavanja obljetnice smrti.

Šta je poznato o ubistvu?

Jozo Leutar teško je ranjen 16. marta 1999. u sarajevskom naselju Ciglane kada je u službenom automobilu, kojim je iz stana putovao do sjedišta Ministarstva unutrašnjih poslova entiteta Federacija BiH, eksplodirala podmetnuta naprava.

Uslijed teških ozljeda preminuo je u sarajevskoj bolnici dvanaest dana kasnije, 28. marta.

Uz Leutara je u automobilu bio i njegov vozač Željko Ćosić koji je preživio atentat.

Šta se događalo pred pravosuđem?

Prema izvještaju koji je sačinilo Federalno tužiteljstvo BiH, Tužiteljstvo Kantona Sarajevo je 6. aprila 2000. od Ministarstva unutarnjih poslova Kantona Sarajevo zaprimilo kaznenu prijavu protiv sedam osoba: Ivana Andabaka, Dominika Ilijaševića, Zorana Bašića, Leutarovog vozača Željka Ćosića, Marija Miličevića, Jadranka Lučića i Jadranka Bajkušu zbog kaznenog djela “terorizam”.

Istraga protiv Lučića je obustavljena, a protiv ostalih je 9. marta 2001. podignuta optužnica.

Kantonalni sud u Sarajevu donio je 12. novembra 2001. oslobađajuću presudu na koju je kantonalno tužiteljstvo uložilo žalbu.

Vrhovni sud FBiH je potvrdio prvostepenu oslobađajući presudu protiv šest optuženih. Iskaz svjedoka tužilaštva Merima Galijatovića, višestruko osuđivanog za više krivičnih djela, a na kojem je zasnovana optužnica, u potpunosti je odbačen.

Da li je dokazana politička pozadina zločina?

Josip Muselimović, koji je branio optuženog Ivicu Andabaka, kazao je za RSE da je “sramota za cjelokupni pravosudni sustav da ta priča nije završena, a počinitelji i nalogodavci tog monstruoznog zlodjela nisu izvedeni pred lice pravde”.

“To suđenje je bila jedna najobičnija farsa koja je poslužila da se zataškaju naredbodavci i izvršitelji tog atentata”, kazao je Muselimović.

On tvrdi da je “tokom krivičnog postupka, koji je bio u funkciji zatvaranja kruga prema izvršiocima i nalogodavcima, puno stvari bilo jasno”.

“Očito je da postoji politička pozadina koja ovaj predmet drži ‘na hladnom’. U spisu je dovoljno dokaza da se podigne optužnica. Dovoljno je samo pratiti tok novca koji je obećan kao nagrada za informacije o ubojstvu. I najobičnijem laiku je jasno da je to ‘tu negdje u našem komšiluku'”, naglasio je Muselimović, ne navodeći konkretna imena.

Vlasti u Federaciji BiH ponudile su tada miliona maraka (pola miliona eura) za informaciju o počinitelju atentata na Jozu Leutara.

Zaključkom tadašnjeg glavnog tužitelja Tužilaštva BiH, pokojnog Milorada Barašina i tadašnje glavne tužiteljice Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu Nives Kanevčev (koja je u decembru 2015. imenovana za tužiteljicu Tužiteljstva BiH), 1. juna 2011. dogovoreno je da predmet preuzme državno tužiteljstvo.

Tužiteljstvo BiH nije se četiri godine oglašavalo o ovom predmetu, da bi početkom januara 2015. godine odbilo preuzeti slučaj atentata na drugog čovjeka policije u Federaciji BiH.

Spisi su ponovno vraćeni Kantonalnom tužiteljstvu u Sarajevu, koje nije otvorilo novu istragu, da bi opet 2017. godine, Tužiteljstvo BiH preuzelo predmet od Tužiteljstva Kantona Sarajevo.

Ministarstvo unutrašnjih poslova FBiH je potom izvijestilo da “istražne radnje provodi Tužiteljstvo BiH pod oznakom ‘povjerljivo’ i da se sva raspoloživa saznanja koje prikuplja Federalna uprava policije, jedna od nekoliko policijskih agencija u BiH, dostavljaju pod oznakom tajnosti postupajućem tužiteljstvu”.

Šta je sve iznio Leutarov sin?

Ivica Leutar, sin ubijenog Joze Leutara, u apelaciji pred Ustavnim sudom BiH je naveo “da su se, s obzirom na vrijeme ubojstva, političke okolnosti i prilike, u istragu smrti njegovog oca bespotrebno upleli brojni akteri, počevši od međunarodnih, pa preko domaćih do aktera ‘proizašlih iz obavještajnih struktura BiH i međunarodne zajednice'”.

Posebno je naglasio da je “tokom istrage koja je prethodila podizanju optužnice protiv šest osumnjičenih i kasnije oslobođenih osoba istraga išla u potpuno pogrešnom smjeru”.

Ivica Leutar je naveo i, njemu “nikada razjašnjenu činjenicu, da su se među prvima na mjestu ubistva pojavili agenti tadašnje Agencije za istrage i dokumentaciju RBIH (AID), odnosno ratne i poratne obavještajne službe RBIH, koji su prema njemu dostupnim informacijama bili zaduženi za praćenje njegovog oca, a koji je bio štićena osoba“.

U prvoj istrazi su angažirani stručnjaci iz BiH, Međunarodne policije Ujedinjenih nacija (IPTF), a stigli su i istražitelji američkog Saveznog istražnog ureda (FBI). Jacques Paul Klein, voditelj tadašnje civilne misije UN-a i zamjenik visokog predstavnika (OHR), obećao je “brzu i učinkovitu istragu”.

“Neću otići iz BiH dok Leutarove ubojice ne bude otkrivene i osuđene!”, obećao je Klein.

Nakon hapšenja pripadnika Kažnjeničke bojne Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Ivana Andabaka, Dominika Ilijaševića, Zorana Bašića, Leutarovog vozača Željka Ćosića, Marija Miličevića, Jadranka Lučića i Jadranka Bajkuše, Klein je obećao skoro privođenje svih odgovornih najkasnije do općih izbora, koji su se održali u novembru te 2000. godine.

Dvije godine kasnije svi optuženi su pravosnažno oslobođeni.

Lažni i nedostupni svjedoci

Ivica Leutar, sin ubijenog Joze Leutara, u apelaciji je ukazao na ozbiljne nedostatke u vezi isplaćivanja javno raspisane nagrade od milion maraka (nešto više od pola miliona eura) za informaciju koja je trebala dovesti do otkrivanja odgovornih za ubojstva njegovog oca. Naveo je da to ukazuje i na “očito insinuiranje” jedinog i “zaštićenog” svjedoka Merima Galijatovića, “ali i na davanje lažnog iskaza istog”.

I Galijatović je, kao i optuženi, a kasnije oslobođeni u tom sudskom procesu, tokom rata bio pripadnik Kažnjeničke bojne HVO-a.

Prije, tokom i poslije rata 1990-ih Galijatović je više puta hapšen i osuđivan zbog različitih krivičnih djela, kako u BiH tako i u inozemstvu.

Iz zatvora u Zenici, gdje je služio kaznu za silovanje, privremeno je oslobođen krajem oktobra 1999. “na osnovu molbe iz Tužiteljstva FBiH”. Galijatoviću je isplaćeno oko 250.000 maraka (oko 125.000 eura) “za davanje korisnih informacija” o ubistvu Joze Leutara, iako se to po zakonu moglo učiniti tek nakon pravosnažne presude. Pola miliona maraka (oko 250.000 eura) isplaćeno je iz budžeta Federacije BiH na račune međunarodnih istražitelja.

Sudac Salem Miso u oslobađajućoj presudi Andabaku, Ilijaševiću, Bašiću, Ćosiću, Miličeviću i Bajkuši je u potpunosti odbacio njegovo svjedočenje.

Na služenje ostatka kazne je ovaj “zaštićeni svjedok 30” sproveden 16. februara 2004. Nikad nije optužen za lažno svjedočenje.

Nestajanje dokaza

Tokom istrage i tog jedinog, neuspješnog suđenja za atentat na Leutara nestao je i dio dokaznog materijala.

Odvjetnik Josip Muselimović je podsjetio kako je iz početne dokumentacije do početka suđenja nestao, naprimjer, film koji je snimila osoba iz osiguranja zgrade Ambasade SAD-a, a koja je tad bila smještena u istoj ulici stotinjak metara od mjesta atentata.

“Nestali su”, naveo je, “i službena Leutarova torba, pa čak i geler izvađen iz njegove glave”.

Šta je traženo od Nizozemske?

Tužiteljstvo BiH, koje danas vodi istragu, ukazalo je na složenost predmeta i obavijestilo Ustavni sud da “aktivno poduzima radnje dokazivanja saslušanja velikog broja svjedoka (oko 200 svjedoka) od kojih se neki nalaze van BiH, te je iz tog razloga uputilo zamolnicu za pružanje međunarodne pravne pomoći nadležnom organu Kraljevine Nizozemske”.

Nizozemska je u martu 2018. odbila izručenje Nedžada Herende, bivšeg pripadnika paravojne formacije “Ševe” za koju se veže više ratnih zločina i likvidacija tokom i poslije rata u Sarajevu, te Bosni i Hercegovini, od kojih se neka u javnosti doživljavaju kao “politička”.

Ustavni sud BiH je Tužiteljstvu BiH naložio je da najkasnije u roku od šest mjeseci obavijesti Ustavni sud BiH o poduzetim mjerama.

Od Vlade Kantona Sarajevo (jednog od deset kantona u Federaciji BiH) naloženo je da apelantu Ivici Leutaru u roku od tri mjeseca isplati iznos od 6.000 maraka (oko 3.000 eura) na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava iz Ustava BiH i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.