Propast otpora

Jedan od preduvjeta za lokalne izbore u Mostaru bio je usvajanje novog gradskog statuta. Kako je to kod nas uobičajeno, iako se čini da to nikako da shvatimo, obećanje je ludom radovanje. Naši političari obećanja daju lako ali ih zato još lakše ne ispunjavaju. Iako Mostar već tri godine ima gradonačelnika i gradsko vijeće oni još uvijek nisu usvojili novi Statut grada Mostara, piše Marko Tomaš za Žurnal.

Baš kao što ne možemo predvidjeti kada će novi statut grada Mostara biti usvojen ne možemo ni uz pomoć umjetne inteligencije i kasnonoćnih televizijskih astro proroka predvidjeti kada će biti uspostavljena nova Vlada Federacije BiH. Rokovi se stalno pomjeraju. Oni koji su prethodnih godina optuživali druge za blokadu procesa sada su oni koje se optužuje za blokadu.

NIŠTA NOVO POD NEONOM

Ništa novo pod neonom. Svakih par godina akteri tek zamijene uloge. Situacija je potpuno ista. I tako već par decenija.

Za to vrijeme zenički rudari pravdu traže na ulici. Noći provode pred zeničkim gradskim vijećem. Čekaju da se pojavi prvi čovjek grada Fuad Kasumović. Šuška se da su čak raspisali novčanu nagradu za informaciju gdje se Kasumović nalazi kad već zaobilazi dolazak na radno mjesto. Društvom vlada letargija i nikog nije briga za zadnje predstavnike istinskog proletarijata na ovim prostorima. Ljudi ne traže ništa preko onoga što im pripada a to su plaće.

Ništa novo u Bosni i Hercegovini. Vlast koja bi trebala zastupati narod taj isti narod ponižava tjerajući ljude da na ulici traže novac koji su pošteno zaradili. Ali mene, više od te činjenice, tišti fakat da se nitko ne solidarizira s radnim narodom. Valjda smo svi umislili da njihovi problemi nisu naši, oni su biva niža klasa nedostojna našeg vremena i naše pažnje.

Identitetski problemi su odavno potisnuli klasne. Ljevica više ne postoji jer bi svaka iole organiziranija lijeva politička opcija zasigurno koristila svaki događaj sličan ovom zeničkom za promoviranje drugačijih rješenja. Pokušali bi omasoviti štrajk rudara i uvezati njihove s problemima drugih ugroženih skupina.

Naravno, kako to kaže Edouard Louis, ne treba idealizirati radnike. Oni mahom preziru probleme kojima se suvremena lijeva identitetska politika bavi. A još nitko nije pronašao recept kako pomiriti i ujediniti klasno i identitetsko i zaustaviti prodor ekstremno desnih opcija među dio puka koji tradicionalno spada u interesnu zonu tradicionalne ljevice.

ZAKONSKI SMIJEH U LICE

Kapitalizam je uspio u nakani da atomizira političke interese. Time je uspio oslabiti one političke opcije koje bi trebale zastupati i boriti se za prava onih koje kapitalizam obično najviše ugrožava. Ono malo preostalog radništva lakše se identificira s onim što im nude desne političke opcije. Koliko god lupali glavu izgleda da je u suvremenoj političkoj areni, gledano globalno, nemoguće pomiriti proletarijat i prekarijat. A dok oni stoje jedan nasuprot drugog, praktički sukobljeni, kapitalizam se baškari i luduje kako mu volja, samouvjeren kao nikada, jer je korupcijom uspio eliminirati svaku mogućnost otpora. Zato se vlastodršci bahate i smiju nam se u facu. I to po zakonu.

Pravdu ne možemo tražiti nigdje. Uostalom, kakvu pravdu može dijeliti svijet u kojemu najnormalnije, jer je tako zapada po redu, Rusija uskoro preuzima predsjedanje Vijećem sigurnosti UN – a? To je ista ona instanca čiji je veliki dio članica nedavno izdao potjernicu za ruskim predsjednikom optužujući ga za ratne zločine u Ukrajini.

Dakle, ako imate osjećaj da se netko igra s vašim razumom u pravu ste.