Problemi sa bh. pasošem ili “samo da mi dijete bude zdravo i da ode odavde”

Posjedovanje pasoša neke države oduvijek je bilo više od posjedovanja pukog dokumenta kojim se vrši nečija identifikacija prilikom putovanja u inostranstvo. Pasoš pomoću kojeg možete putovati u što veći broj zemalja bez vize je i stvar statusa koji proizilazi iz ugleda određene zemlje u svijetu, pa se svake godine pravi rejting lista najbolje kotiranih svjetskih pasoša.

Osim tih lista, najbolji pokazatelj kotiranosti nekog pasoša je njegova potražnja na ilegalnom tržištu, zbog čega pasoši spadaju u veoma kurentnu robu. Vodeće zemlje po “pasoškoj moći” su SAD i Velika Britanija, a od zemalja užeg regiona, u koji ne spada Slovenija, najbolje se kotira pasoš Hrvatske sa kojim se može putovati bezvizno u 124 zemlje svijeta dok se sa bh. pasošem može putovati u 94 zemlje. Pri tome, naravno, nimalo nije nebitno u koje zemlje.

Do sada se BiH uvijek neuporedivo više dičila kvalitetom svojih pasoških knjižica, koje se mjere sa onim najkvalitetnijim na svijetu, a mnogo manje ugledom države i brojem i ugledom zemalja u koje se može bezvizno putovati. Sada je i to dovedeno u pitanje i već mjesecima traje sluđivanje bh. građana time da li će nakon 21. marta uopšte moći putovati u inostranstvo ili produžiti svoje, već postojeće, biometrijske pasoše.

Da se ne radi o BiH u to bi teško bilo povjerovati. Do sada nikada nisam čuo da se nekoj državi u svijetu dogodilo da ostane bez pasoša i da još sopstvene građane o tome “zasipa” protivrječnim informacijama, tzv. spinovima.

Posao koji zavisi od jedne firme

Za sada niko ne daje jasan i zvaničan odgovor kako je uopšte država BiH mogla, i zbog čega i koga, da dođe u takvu situaciju i ko je za to odgovoran. Da će za to neko i odgovarati, naravno, niko ne očekuje. Zato je veoma bitno dati građanima odgovor na pitanja šta je uzrok, a šta je posljedica takvog neodgovornog ponašanja nadležnih institucija i pojedinaca. Neki tvrde da je riječ o krajnjoj neozbiljnosti nadležnih institucija, a drugi da se radi o kriminalnim radnjama i krupnim interesima i parama.

Jedno od ključnih, i logično nametnutih, pitanja jeste – kako je moguće da jedan tako važan posao za cijelu državu zavisi isključivo od jedne firme koja, de facto, ima monopolski posao u izradi ličnih dokumenata. I to posao vrijedan oko 100 miliona maraka (50 miliona eura), dobiven prije desetak godina direktnom pogodbom sa firmom “Milbauer” d.o.o. iz Banja Luke.

S obzirom na uslove koji su se morali ispuniti, da firma koja izrađuje dokumenta, osim visokokvalitetne tehnologije izrade dokumenata, mora biti i fizički veoma blizu Agencije za identifikaciona dokumenta u centru Banja Luke, nijedna druga firma, osim pomenute, to nije mogla ispuniti.

A kako je to ispunila baš ona, objasnila je Aleksandra Pandurević, članica komisije Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH za finansije. Kroz visoku cijenu ličnih karata bh. građani su “Milbaueru” praktično platili i izgradnju zgrade, i nabavku tehnologije za izradu ličnih dokumenata. Sada je ta firma postavila takve standarde da niko drugi niti može da ispuni postavljene uslove, a nema ni zainteresovanih da dođu u BiH i, u centru Banja Luke blizu pomenute Agencije IDDEEA-e, naprave zgradu sa kompletnom tehnologijom, što bi bila poslovna avantura.

Oni koji sada spinuju priče o bezviznoj ugroženosti BiH su upravo oni koji su i stvorili, i čuvaju, taj monopol nad izradom ličnih dokumenata, tvrdi Pandurevićeva.

Jeftinija izrada i crnobijela fotografija

Zamjenik ministra civilnih poslova u Savjetu ministara BiH, Vojin Mijatović tvrdi da su “neki ljudi crtali i nacrtali jednu firmu, ali su i nacrtali problem građanima BiH”.

Ko su “crtači”, ko su vlasnici i izvršni rukovodioci monopolističke firme, o kolikim se sumama radi, za sada niko ne otkriva, kao što su skriveni i svi tragovi novca i interesa koji se vežu za dosadašnje poslove.

I dok predstavnici Agencije IDDEEA i Ministarstva civilnih poslova, doduše nekako stidljivo, tvrde da nema mjesta zabrinutosti i da će pasoša biti kao i do sada, možda doduše sa crnobijelom fotografijom i nešto jeftinijom izradom, ali i dalje sigurnim i prihvaćenim u Evropskoj uniji, građani i dalje opsjedaju centre bezbjednosti tražeći sadašnje biometrijske pasoše. Niko više ne vjeruje u to da je na crnobijeloj fotografiji ljepši i da i nije neki “fazon” imati fotku u boji.

Šteta je nepovratno napravljena. Osim one vezane za ugled države, što je očito nešto što nekoga u njoj najmanje zanima, napravljena je druga vrsta štete koja je sada teže mjerljiva, a čije će posljedice biti dugoročne i za državu nimalo bezazlene.

Prema nekim procjenama, od 2013. godine do danas BiH je napustilo 90.000 ljudi, a taj broj iz dana u dan stalno raste. Kao što raste i broj onih koji se odriču bh. državljanstva i u svoju se domovinu ne misle više vraćati, osim kao turisti.

“Samo da mi dijete bude zdravo”

Svima onima koji odlaze u inostranstvo trebaju pasoši sa kojima neće imati problema, kao što ne žele imati ni problema zbog ugleda države porijekla. Da i ne spominjemo sumnje u sam njen opstanak do čega su dovele njene nacionalno-nacionalističke elite razjedinjene u svemu, osim u biznisu i sopstvenim interesima.

Zato osim bh. Hrvata, koji praktično svi imaju i hrvatsko državljanstvo i putovnice, i sve većeg broja bh. Srba koji imaju srbijansko državljanstvo i pasoše, sve je veći broj onih koji do sada o tome nisu razmišljali, ali sada sve ubrzanije traže takvu mogućnost da se domognu nekog od “moćnijih” pasoša i pripadnosti nekoj boljekotirajućoj državi.

Zbunjujuća priča o kvalitetu i validnosti budućih bh. pasoša taj proces će samo ubrzati među svim bh. građanima. Zašto bi neko, pogotovo ko pripada mlađim generacijama, “gatao” da li će njegov pasoš u budućnosti, zbog nečijih parcijalnih interesa ili nesposobnosti, biti doveden u pitanje, a samim tim i mogućnost odlaska i boravka u inostranstvu.

U državi u kojoj je jedna od izreka “samo da mi dijete bude zdravo i da ode odavde”, to je jedno od pitanja svih pitanja. A njime se niko ne bavi.