Pripadnici ABiH ih mlatili nogama, kablovima i drškama: Žrtve 30 godina čekaju pravdu

Samo je jedna osoba po komandnoj odgovornosti odgovarala za zločine počinjene u Muzičkoj školi u Zenici, gdje su od 26. januara 1993. godine civili i zarobljenici hrvatske i srpske nacionalnosti bili zatočeni u nehumanim uslovima, bez hrane, i svakodnevno na najokrutnije načine premlaćivani, dok presuda Haškog tribunala otkriva imena više pripadnika Armije BiH koji nikada nisu procesuirani, pokazuje istraživanje BIRN-a.

Anto Vrvilo morao je paziti na svaku riječ tokom ispitivanja pred vojnim policajcima koji su ga dva mjeseca čuvali zatočenog u podrumu Muzičke škole u Zenici. Od aprila do juna 1993. godine izgubio je 19 kilograma preživljavajući na jednom do dva obroka dnevno. Dobijao je batine i odvođen je na ispitivanje.

“Svaka riječ njima ako ne odgovara, dobiješ batine po leđima odmah”, kaže Vrvilo.

On nije znao imena vojnih policajaca koji su ga tukli. Osim jednog.

“Znam jednog, još je živ, koji me dolje u trpezariji jednom prilikom dobro pretukao. On se zove Našid Delalić iz Suhog Dola kod Han Bile”, prisjeća se Vrvilo.

Delalić i danas s porodicom živi u Suhom Dolu u blizini Travnika. On je jedan od najmanje petorice pripadnika Armije Bosne i Hercegovine čija imena se spominju u jedinoj do sada izrečenoj presudi pred Haškim tribunalom koja se dijelom odnosi na zločine u Muzičkoj školi u Zenici a koji, tri decenije nakon počinjenja, nisu procesuirani pred domaćim pravosuđem.

“Normalno da sam ja učestvovao po potrebi”, kaže Delalić novinarima BIRN-a, ali odbija navode da su zatvorenici premlaćivani.

“Ja nisam nikad samovoljno ušao, kao što su radili drugi. Po naredbi, ako me zovne. Ja nisam ni sam učestvovao u tome. A da je bilo premlaćivanje – nije, to je samo ‘bacanje luga u oči’”, dodaje on.

Delalić smatra da su hrvatski i srpski zatvorenici bili isljeđivani i da su se njihovi odgovori iznuđivali.

“Po potrebi, kad je trebalo isljeđivati neke, onda su zvali, svak’ se zvao. Ko se nalazio tu slobodan, ko nije na dužnosti”, objašnjava Delalić.

Niko nije smio isljeđivati bez naredbe nadređenih, nastavlja Delalić.

Ali zatočeni u svojim svjedočenjima govore o istinski okrutnom postupanju.

Vojnici i policajci u Muzičkoj školi u Zenici, gdje je početkom 1993. godine prvobitno organizovan vojni zatvor, a potom od 26. januara i nezvanični zatočenički objekat za civile srpske i hrvatske nacionalnosti i vojne zarobljenike, prema svjedočenjima na suđenju bivšim komandantima Armije BiH Enveru Hadžihasanoviću i Amiru Kuburi, puštali su glasnu muziku kako bi prigušili krike i jecaje premlaćivanih zatvorenika.

Balkanska istraživačka mreža (BIRN) je analizirala transkripte svjedočenja, kao i dokumente i presudu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) kojom su Hadžihasanović i Kubura osuđeni na tri i po, odnosno dvije godine zatvora zbog zločina počinjenih u srednjoj Bosni. Hadžihasanović je osuđen i za zločine u Muzičkoj školi.

Presuda navodi da je u januaru 1993. u podrumu Muzičke škole bilo zatočeno desetak osoba, dok je od druge polovine aprila do augusta broj zatočenih varirao od 15 do 46 osoba.

Svi svjedoci Tužilaštva saglasni su u izjavama da su, tokom cijelog perioda provedenog u zatočeništvu u Muzičkoj školi, redovno bili podvrgavani okrutnom postupanju i živjeli u atmosferi stalnog straha. Vojnici i stražari zatočenike bi odmah po dolasku udarali nogama, gumenim kablovima i držalom lopate, a tek zatim ih, krvave i s masnicama, odveli u ćeliju u podrumu.

“Ležali smo na paletama. I bila su tri-četiri školska stola, pa je neko ležao i na stolovima (…) Nisi mogao ni na WC, nego ti donesu jednu kantu od pet litara, plastičnu, tako bi upotrebljavali to, pa bi neko iznosio gore, između ostalog – iznesem ja, onda dobijem batine”, prisjeća se Vrvilo.

Krv i modrina nakon premlaćivanja drškama i kablovima

Među svjedocima u Haagu je bio Kruno Rajić, kojeg su, kako je rekao, 23. aprila 1993. godine u prostorije Muzičke škole u Zenici doveli pripadnici 7. muslimanske brigade.

Svjedočeći u predmetu protiv nekadašnjeg komandanta Trećeg korpusa Armije BiH Hažihasanovića i Kubure, nekadašnjeg komandanta 7. muslimanske brdske brigade pri ovom korpusu, Rajić je opisao da su mu, kao posljedica udaranja, slomljene obje ruke, te da je u zatočeništvu smršao 30 kilograma.

Rajić je u sudnici naveo da je iz podruma odveden u prostoriju na drugom spratu, gdje je zatekao Jasmina Isića, stražara koji je vršio ispitivanje i pripadnika 7. muslimanske brigade kojeg je poznavao odranije. Kada ga je upitao šta radi tu, Isić mu je odgovorio da se ne poznaju, a osoba koja je stajala iza Rajića ga je udarila.

“On [Isić] me ispitivao. Pitao me za osobu zvanu Tarabica. Nisam znao šta reći o toj osobi. Svaki put kada bi me nešto upitao, ja bih rekao: ‘Ne znam’, i ovaj koji je stajao iza mene bi me udario”, kazao je Rajić, koga je, na povratku u podrum, oko deset policajaca pretuklo kablom i drškama od lopate.

“Bio sam crn i plav. Nos mi je bio slomljen. Krvario sam. Štitio sam glavu, držao sam ruke na glavi da zaštitim glavu, a oni su me udarali po licu i leđima”, opisao je, dodavši da je više puta ispitivanje i premlaćivanje ponavljano.

Jasmin Isić je jedna od osoba koje se spominju u presudi a za koje je Vijeće utvrdilo da su bile prisutne u Muzičkoj školi, i za njega su mnogi svjedoci rekli da je bio prisutan tokom premlaćivanja.

“Noćna ispitivanja, koja je često vodio Jasmin Isić, u pravilu su bila praćena premlaćivanjem držalima lopate, u trajanju od desetak minuta. Na zatočenike bi se osula kiša udaraca svaki put kad isljednik ili isljednici ne bi bili zadovoljni odgovorima, pa čak i čim bi zatočenik otvorio usta da odgovori. Stražari su i inače redovno udarali zatočenike u ćeliji u podrumu”, navodi Vijeće u presudi.

BIRN nije uspio kontaktirati Isića za komentar. Anto Vrvilo, s kojim su novinari razgovarali, potvrdio je da je Isić bio jedan od glavnih ispitivača, ali da je čuo da je u međuvremenu preminuo. BIRN nije mogao nezavisno potvrditi saznanja o Isićevoj mogućoj smrti.

“Što se tiče počinilaca okrutnog postupanja, svjedoci koji su svjedočili u sudnici dali su pozitivne identifikacije Vehida Subotića zvanog Geler, pripadnika 2. bataljona 7. brigade, Našida Delalića, pripadnika vojne policije 7. brigade, i Sabahudina Sarajlića, pripadnika vojne policije 7. brigade”, navodi se u presudi.

Subotića je Sud Bosne i Hercegovine osudio na 11 godina zatvora za učešće u ubistvima šest i maltretiranje jednog civila u selu Dusina kod Zenice 26. januara 1993. godine i trenutno je na odsluženju kazne, a sa Sarajlićem BIRN nije uspio stupiti u kontakt.

Dokazi na koje se Vijeće poziva kada spominje Delalića i Sarajlića, prema presudi, zapečaćeni su, pa BIRN nije imao uvid u njih, ali 27. decembra 2022., nakon telefonskog razgovora, Delalić pristaje i na intervju u kući kod Travnika.

Isljeđivanje zatvorenika po naređenjima

U prvom razgovoru putem telefona Delalić je potvrdio da je bio vojni policajac u Muzičkoj školi u Zenici, za koju je u presudi konstatovano da je služila kao zatočenički centar Armije BiH za više od stotinjak ratnih zarobljenika i civilnih zatočenika u periodu od 26. januara 1993. do 20. augusta ili 20. septembra 1993. godine.

Na upit da li je učestvovao u iznuđivanjima, rekao je da su “oni postupali samo po naredbama” da saznaju informacije o kretanjima i namjerama onih koji su bili zatočeni.

“Nikad se nije moglo samovoljno raditi. Bio je Karalić Jusuf, bio je Jasmin Isić, bio je Arnautović Edin, Nesib Talić, on je bio načelnik bezbjednosti”, kazao je Delalić na pitanje ko je izdavao naredbe.

Sjedeći na uglu s kapom poput francuskih beretki, tog kišnog dana u porodičnoj kući Delalić je htio da ispriča svoju istinu.

On je novinarima ispričao da je u Muzičku školu stigao u januaru 1993. godine, a da je u aprilu, nakon što je došlo do sukoba između Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane (HVO), došlo i “do masovnog privođenja i košmara”.

Prisjetio se da je tada dovedeno “oko devet hrvatskih bojovnika” iz Podbriježja kod Zenice, koji su bili zatvoreni u podrum.

“Ono što smo mi jeli – jeli su i oni, a kad je počelo gore da se ispituje, onda je tu bio komandir – znam da je bio Jusuf Karalić, bio načelnik Nesib Talić, referent Jasmin Isić, a Emir je pokrovitelj muslimanskih snaga. Bio je Koričić dolazio”, kaže Delalić, kao i da su zatvorenike najviše isljeđivali Talić i Isić, a da su prisustvovali vojni policajci.

Zatvorenici su pri ispitivanju, kako je opisao, morali “ili priznati, ili ako ne prizna, zna se koja je procedura”.

“Procedura je – palice je svak imao. (…) To je ako ga ošine jednom, dva put primjer i to ako prizna čovjek, onda se on vrati dolje i svršen čin. Više se ne ispituje”, govori Delalić.

On dodaje da niko nikoga nije smio udariti ukoliko mu to nije bilo naređeno.

“Nadleženi naš, koji je komandir ili zamjenik ili načelnik, koji kaže da upotrijebimo silu, onda moraš upotrijebiti. Ili zna ti se – vojni sud ili još gore nešto”, pojašnjava on, uz napomenu da se zatvorenici nisu smjeli udarati u glavu.

Također kaže da je dva ili tri puta lično bio prisutan na isljeđivanjima, te da je i on nekada morao izvršavati te naredbe, ali da se pretežno javljao da ide na teren, kako bi se “izvukao iz toga”.

Delalić navodi i da je bilo ko mogao ući u prostorije gdje su zatvorenici, te da su ih tukli i Arapi, Iranci i Turci koji su također bili smješteni u jednoj prostoriji u Muzičkoj školi. Za njih navodi da ne zna zbog čega su bili tu i po kojem zadatku.

Vijeće Suda u Haagu je raspravljalo o prisutnosti mudžahedina, ali u presudi konstatuje da nije predočen nijedan dokaz za navod Tužilaštva prema kojem su u okrutnom postupanju nad žrtvama u Muzičkoj školi učestvovali mudžahedini potčinjeni 7. brigadi, već da su počinioci okrutnog postupanja bili vojnici 7. brigade, uglavnom vojni policajci.

U presudi Hadžihasanoviću i Kuburi, Vijeće koristi kao dokaz zahtjev upućen komandantu Trećeg korpusa od 19. februara 1993. godine u kojem se navodi da je u Muzičkoj školi stacioniran vod 7. muslimanske brigade.

Vijeće se koristilo spiskom voda Vojne policije od 29. septembra 1993. godine na kojem se, između ostalih, nalaze Sarajlić i Delalić. BIRN je pokušao stupiti u kontakt s nekom od osoba kako bi razgovarao o zatvorenicima u Muzičkoj školi.

Vejsil Lušija je telefonskim putem pojasnio da je bio vozač načelnika Nesiba Talića, te da je u Muzičkoj školi samo spavao.

Kaže da je svega nekoliko puta sišao u podrum gdje su bili zatvorenici, jer je bio u pratnji blagajnika koji je silazio dolje do blagajne.

“Vidio sam ih dolje gdje sjede i puše, a nisam prilazio niti sam s kime imao kontakta”, kaže on i dodaje da na zatvorenicima nije vidio nikakve povrede.

“Zarobljenicima se ništa ne smije raditi”

U presudi se navodi da je u Muzičkoj školi bio prisutan i Jusuf Karalić, komandir voda Vojne policije 7. muslimanske brigade. Vijeće konstatuje da je u drugoj polovini januara 1993. u zgradi Muzičke škole u Zenici bio stacioniran vod Vojne policije 7. brigade. Ovdje je, u skladu s naređenjem komandanta 7. brigade od 15. januara 1993., organizovan vojni zatvor za pripadnike 7. brigade.

“Više indicija Vijeće navodi na mišljenje da je Muzička škola funkcionisala kao nezvanični zatočenički centar Armije BiH”, zaključeno je u presudi, kao i da su civili i pripadnici HVO-a tu zatvarani u tri navrata nakon borbi od januara do juna 1993. godine.

Karalić se, prema Vijeću, prvi put zatvorenima u školi u Zenici predstavlja u svojstvu zapovjednika Vojne policije 7. brigade krajem maja 1993. godine, u trenutku puštanja na slobodu Ante Viskovića, bivšeg načelnika službi bezbjednosti Ministarstva unutrašnjih poslova, s uvjeravanjima da zatvorenici ubuduće neće imati razloga za zabrinutost.

BIRN-u je Karalić u telefonskom razgovoru potvrdio da je bio komandir voda Vojne policije i da je bio u Muzičkoj školi kada su tu bili zatvorenici iz Kaknja.

“Tražio sam ja od komandanta za to dana da se ljudi mogu okupati, da može doći posjeta – dolazila im je posjeta iz Kaknja, i tako za par dana su i otišli svi”, govori Karalić.

On je pojasnio da nije stalno bio u Muzičkoj školi, nego na terenu, ali da bi po odlasku svom zamjeniku prenio da postoji naredba da se “zarobljenicima ništa ne smije raditi”.

Karalić je, prema Vijeću, pokrenuo i istragu o imovini oduzetoj zatvorenicima. Nakon što je imovina nađena, bila im je vraćena. Također, njihovim porodicama je bilo dozvoljeno da im donose odjeću i hranu, što je Karalić i u razgovoru potvrdio.

Razmatrajući pitanje o prisutnosti Karalića u Muzičkoj školi prije puštanja Viskovića na slobodu, Vijeće je u presudi navelo kako je samo saslušalo Krunu Rajića, koji je izjavio da je, od trenutka kad je doveden u Muzičku školu pa do puštanja Viskovića, često viđao Karalića danju, te da je on mogao da vidi povrede nanijete zatvorenicima u noćnim premlaćivanjima.

“Nisam vidio povrede što se tiče tih ljudi iz Kaknja. (…) Ja dok sam tu bio, nikad ništa nije falilo, držao sam ih kao braću svoju, bez obzira o kome se radi, da li su Srbi ili Hrvati, uglavnom malo Srba je bilo”, kaže Karalić i dodaje da je vidio jednu osobu s povredama, ali da ne zna ko ga je tukao na terenu.

Karalić je u razgovoru za BIRN negirao da je vidio nekoga da tuče zatvorenike.

“Dok sam ja boravio tu, nikad nisam nikoga vidio. Eh, sad k'o vojnici, dok ti, naprimjer, nisi tu, šta se može desiti… a dok sam ja, nikom nisam naredio i uvijek sam zahtijevao da nikoga ne smije niko dodirnuti, bez obzira o kome se radi”, kaže on.

Ipak, Vijeće je navelo kako je iskaz Rajića protivrječan utoliko što je istovremeno izjavio da misli da Karalić do puštanja Viskovića na slobodu nije znao za pojave okrutnog postupanja.

Vijeće je pojasnilo da nije moglo smatrati vjerodostojnim Rajićev iskaz u vezi s pitanjem da li je Karalić bio informisan ili ne o pojavama okrutnog postupanja u Muzičkoj školi prije nego što je krajem maja 1993. preduzeo mjere. Tada je Karalić kaznio jednog stražara koji je ušao da tuče zatvorenike, te postavio stražu.

“Vijeće se ipak zapitalo o razlozima koji su Jusufa Karalića potaknuli na te mjere. Moguće je da je Jusuf Karalić samoinicijativno odlučio da kazni svoje potčinjene za ranije ekscese. Alternativno, Vijeće konstatuje da su koraci koje je Jusuf Karalić preduzeo, kako bi se poboljšali uslovi zatočeništva uslijedili neposredno nakon puštanja Ante Viskovića na slobodu, a čega ne bi bilo da nije bilo intervencije optuženog Hadžihasanovića”, navodi se u presudi.

Jedna od mogućih hipoteza, prema Vijeću, jeste i to da je Karalić ukoren od nekoga od svojih pretpostavljenih, međutim dokazi predočeni na suđenju ne pružaju taj zaključak.

Karalić pojašnjava da nije bio ukoren, ali da su na njega drugačije gledali jer nije dao da se diraju zarobljenici.

Izgubljena nada u procesuiranje

U periodu nakon rata, kaže Karalić, tražili su ga ljudi da mu se zahvale da je prema njima fino postupao dok je bio prisutan u Muzičkoj školi.

“Možete da se postavite ‘mjesto mene kako je bilo. Mnogi možda smatraju da ne valja to što sam ja radio, a ja mislim kao čovjek da sam postupao kako treba”, kaže on.

Protiv Karalića te Jasmina Isića, Sabahudina Sarajlića i Našida Delalića i ostalih, Kantonalno tužilaštvo Zeničko-dobojskog kantona je vodilo predmet koji je, kako je potvrđeno BIRN-u, 22. decembra 2011. godine prebačen Tužilaštvu BiH na nadležnost i daljnje postupanje.

Državno tužilaštvo navodi da ima nekoliko predmeta koji se nalaze u različitim fazama a kojim su obuhvaćeni događaji koji se odnose na dešavanja u Muzičkoj školi u Zenici te zločine počinjene 1993. godine od prijavljenih pripadnika Vojne policije 7. muslimanske brigade Armije BiH.

“Radi se o zločinima nad više desetina zarobljenih osoba, a od posljedica zlostavljanja nastupila je smrt kod nekoliko civila. Žrtve su uglavnom bile osobe zarobljene na širem podučju Zenice, a prema dostupnim podacima, objekat Muzičke škole bio je pod upravom Vojne policije 7. muslimanske brigade Armije BiH”, navodi se u odgovoru Tužilaštva, kao i da poduzimaju daljnje aktivnosti, o kojima ne mogu otkrivati više detalja.

Delalić danas ne smatra da je bilo okrutnog postupanja jer bio je rat. O tome govori jer smatra da mora, kako ne bi sutra neko rekao: “Našid je zlodjela sva napravio.”

“Ne treba okretati leđa tome i treba istinu govoriti, ako ćemo istinu. Ja sam mogao reći: ‘Ne znam, ne sjećam se, nisam bio…’ Još sam pri sebi, imam svijest neku”, dodaje on.

Nakon tri decenije, Anto Vrvilo, koji je bio zatočen i tučen dva mjeseca u Muzičkoj školi, izgubio je nadu da će direktni počinioci zločina ikada biti procesuirani.

“To je već prošlo. (…) To je gotovo. Da je trebalo biti, bilo bi do sada”, zaključuje on.