Priča o Ismailu: Djeca u “Sindibadu” znaju kako leptir bez krila može preći rijeku
Djevojčicama i dječacima u vrtiću ‘Sindibad’ u Zenici odgajateljica Nisveta Kozlić pričala je priču o malom leptiru “koji je živio sa mnogo ostalih leptira na livadi, i koji je bio najbolji đak, plemenit, velikodušan, dobar i inteligentan”, i na kraju priče bi im otkrila da taj leptir nema krila.
Njegovi drugari leptiri “od lista trave napravili su leteći ćilim da bi i njihov drug mogao s njima preći preko rijeke da se igraju zajedno i tako mu priredili veliku radost i učinili ga sretnim”. Kada je u vrtić stigao tada četverogodišnji Ismail, dječak koji se rodio bez obje ruke, djeca su rekla: “Evo nam Leptira!”.
I tu je počela njihova zajednička priča, djeca su odlično prihvatila Ismaila koji je već dvije godine u vrtiću, i kad provedete nekoliko sati s njima gledajući kako se igraju, vidite da ga ni po čemu ne izdvajaju i da je ravnopravan član predškolske grupe u kojoj je odnedavno. Ismail sve što njegovi drugari rade rukama, spretno radi nogama, a tek ako vide da nešto ne može, njegovi drugarice i drugari mu spremno pomažu, kao što su ostali leptiri pomagali leptiru iz priče. Uz pomoćnika učiteljici, svaki dan se bira i pomoćnik Ismailu. Svakog petka svi u grupi skidaju čarapice i igraju razne igre, crtaju ili pokušavaju uraditi neke druge aktivnosti nogama, a Ismail im pokazuje kako da to urade.
U vrijeme naše posjete igrali su igru lopticama u dvije grupe, i zadatak je bio da svako iz grupe što brže može lopticu nogama zalijepi za ljepljivu traku rrazvučenu između dvije stolice, grupa koja završi prva pobjeđuje, a nagradu u vidu pjesmice dobijaju svi. U drugoj igri cilj je bio što prije plastične čaše u ustima prebaciti s jednog mjesta na drugo. Poslije su svi skupa crtali, slagali lego kockice i igrali se. U grupi s Ismailom bile su djevojčice Asja, Farah i Aida.
“Ismail je naš drug, zajedno se igramo, učimo, kad dođem kući nekad probam neke stvari uraditi nogama, jednom sam uspjelauzeti kašiku”, pohvalila nam se Asja, a Ismail je već od kockica sastavio brod.
“Volim brodove, kamione i bagere”, pojašnjava nam Ismail, i dodaje da mu je u vrtiću lijepo i da svaki dan jedva čeka kad će doći. Potom kreće muzika, djeca počinju plesati i Ismail prekida razgovor i pridružuje im se u plesu.
“Prije dvije godine bio je povučen, prva dva-tri mjeseca sam svaki dan morala biti s njim u vrtiću, dok jednog dana nije rekao da mu je tu lijepo i da želi da bude s drugom djecom. Od tada svaki dan s radošću ide u vrtić, i kad se vrati iz vrtića ostaje razdragan, aktivan je, naučio je mnogo stvari, kod kuće ima mlađu sestru Hanu i ona od njega uči da radi razne stvari s nogama, sve skupa na njega pozitivno utiče”, priča nam Ismailova mama Elmina. Kaže,’Sindibad’je četvrti vrtić kojem su se obratili da prime Ismaila, jer kako su im u ostala tri rekli – ”nije bilo mjesta”:
“Srela sam slučajno doktoricu Aišu iz Udruženje ‘Lotos’ koja me pozvala da Ismaila dovedem kod njih kako bi dobio adekvatan tretman, i s njom sam krenula u pronalazak vrtića, nakon tri odbijenice kao zadnja nada nam je ostao ‘Sindibad’, došli smo, oni su nas dočekali raširenih ruku i Ismail odrasta sa svojim vršnjacima”.
Doktoricu Aišu Hadžihalilović iz Udruženja ‘Lotos’ i direktoricu vrtića ‘Sindibad’ Šefiku Softić te osoblje vrtića povezao je Ismail i oni proteklih godina usko sarađuju.
“Ismail je bio kod nas u Udruženju, imao je tretman koji smo mu mi mogli pružiti, imali smo saradnju sa defektolozima iz Njemačke i Italije, moram se zahvaliti i banjalučkom Zavodu ‘Dr. Miroslav Zotović’ kojem smo se obratili i gdje su primili Ismaila i obavili sve pretrage i dali potrebne preporuke”, priča nam dr. Aiša.
“Nije bila dovoljna kategorizacija, već je za Ismaila bilo potrebno dobiti detaljne i sveobuhvatne nalaze i mišljenja da bi se olakšalo dalje postupanje, sve je u Zavodu u Banja Luci dobio. To je bilo od velike koristi i za nas kako bismo mogli napraviti planove za dalje tretmane”, kaže Emina Hadžihalilović, psihologinja i izvršna direktorica Udruženja ‘Lotos’.
Dr. Aiša dodaje kako su nakon tih pretraga roditeljima preporučili da Ismail ide u vrtić.
“Znali smo da neće biti lako, ali nismo očekivali da ga u tri vrtića neće primiti. Zadnja nam je opcija ostao ‘Sindibad’, najavili smo se, došli, i prihvatili su nas, otada je Ismail tu, mi sarađujemo, učimo jedni od drugih,učimo od Ismaila…”, kaže dr. Aiša.
Direktorica vrtića Šefika Softić kaže kako ona i osoblje vrtića ne odbijaju ni jedno dijete, kako su već imali iskustva sa inkluzijom, ali da je adekvatno prihvatanje dječaka rođenog bez obje ruke za njih ipak predstavljalo izazov.
“Cilj nam nije bio samo primiti dijete, cilj nam je bio da Ismail bude prihvaćen u potpunosti i da ima sve štomujekaodjetetuu tom uzrastu potrebno. Trebalo je pripremiti djecu, kada sam pozvala odgajateljicu u čiju je grupu dolazio i ona je bila zabrinuta da li ćemo na pravi način odgovoriti izazovu, ali ni u jednom momentu opcija nije bila da se dječak odbije, već smo radili na tome da se organiziramo kako bi ga što bolje prihvatili. Nakon dvije godine, tokom kojih smo svi jedniod drugih učili, a najviše mi od Ismaila, možemo reći da smo uspjeli”, kaže direktorica Šefika.
Odgajateljica Nisveta kaže kako je i pored velikog iskustva u radu s djecom, pa i s djecom s poteškoćama, postojao ‘profesionalni strah’:
“Nije bilo studije slučaja, nisam imala koga pitati, ali smo svi ovdje imali volju i želju da Ismailu pružimo sve što pružamo i ostaloj djeci u vrtiću i da se ne izdvaja. Smislili smo priču o Leptiru koju smo obrađivali s djecom, u priči se ističu mogućnosti tog malog i hrabrog leptira, i onda se saznaje da leptir nema krila, ali do tada su djeca već fokusirana na sve to što je on uradio.
Kako priča govori i o domišljatosti drugih leptira koji su smišljali najbolje načine kako da mu pomognu u tom su se dijelu prepoznali, tako da je dolazak Ismaila izazvao samo pozitivne reakcije i djeca su bila sretna što im je stigao ‘leptir’, bila su fokusirana na ono što on može, na to kako mu pomoći kad mu pomoć zatreba, i prihvatili su ga kao člana grupe”, priča nam Nisveta, dodajući kako su djeca na njima prihvatljiv način dobila sve informacije koje su ih zanimale:
“Djeca su radoznala i zanimalo ih je to što on nema ruke, željela su sve vidjeti, opipati, ali su to brzo prihvatili kao što prihvate da neko ima drugačiju boju kose ili očiju”, ispričala nam je odgajateljica Nisveta.
Tekst preuzet sa bloga ZaSvakoDijete.ba
