Prebrojali smo se Bakire, nema nas nigdje

Tri decenije od početka prošlog rata i agresije na BiH, i 26 godina od njegovog završetka – gdje smo dovodeni?

Prebrojmo se, što bi rekao Bakir Izetbegović. A ja bih dodao može, što da ne, da vidimo gdje smo i šta smo.

A tom jednostavnom matematičkom radnjom uvidjećemo da su oni najbolji među nama uzalud dali vlastite živote, a oni najpametniji među nama na vrijeme to shvatili.

Idemo redom, da nešto ne zaboravimo.

• Kada govorim o narodu kojem pripadam i sam (a ja uvijek najprije čistim ispred svog praga), nismo dovedeni na rub aparthejda, mi već godinama aprathejd živimo. I tome nije kriv OHR, već oni koji su imali 30 godina da u Evropi i svijetu snažno pozicioniraju probosanske i građanske politike, da provedu reforme i uvedu najviše demokratske standarde u društvu, no umjesto toga su se odlučili za pljačku i obesmišljavanje institucija države, poigravanje s vlastitim narodom i njegovim emocijama. Nije, naime, teško pogoditi o kome je riječ.

• Ista ta SDA, nužno je i ključno podsjetiti, punih je 31 godinu u koaliciji sa HDZ-om, čak od 1991. godine (najdugovječnijoj na Balkanu!). Za tih 31 godinu zajedno su činili sve da zatruju odnose među dva naroda, šireći svakim svojim gestom i izjavom međunacionalnu mržnju dok su istovremeno bili politička podrška jedni drugima u privatiziranju teritorija, institucija države, javnih preduzeća. Za to vrijeme politički prvaci SDA i HDZ-a izgradili su poslovna carstva istovremeno dok su narodi koje „predstavljaju“ sveli gotovo na golo preživljavanje.

• Jednu od ključnih uloga poslednjih 15-ak godina u svemu je odigrao lažni „ljevičar“ Željko Komšić sa svojim politikama. Naime, kada je HDZ bio najslabiji Komšić ga je svojim „predsjedničkim“ ambicijama načinio jačim nego ikada, jer je hegemonizirao hrvatsko glasačko tijelo a onog „običnog“ Hrvata iz kaprica okrenuo HDZ-u (da ne bi bilo zabune, Komšić JESTE legalno i legitimno biran po postojećem Ustavu, jer za njega glasa veliki dio Bošnjaka, no njegova bolesna želja da bude inventar u Predsjedništvu i vođenje politike ničega već su moralne i etičke kategorije). Čovjek koji je 12 godina (bio) u Predsjedništvu BiH, i četiri u Parlamentu BiH, tokom kojih se NIJEDNOM nije javio za riječ (!), istovremeno nema apsolutno nikakve rezultate svojih politika i svoga rada. BiH nije građanska (od građanske je nažalost danas dalje nego ikada), BiH nije u NATO, BiH danas nema mnogo prijatelja u međunarodnoj zajednici i među utjecajnim političkim, vojnim i ekonomskih silama. Komšić je prije dvije godine, nakon što je oborio vladu šestorke u Sarajevu, u kojoj je i sam participirao, i nakon godina stidljivog ašikovanja konačno otvoreno prišao Izetbegoviću radi tobožnjeg „jačanja patriotskog bloka“, izdavši sve ideje i ideale ljevice.

• U posljednjih 26 godina SDA je provela većinu u vlasti, institucijama vlasti, držeći sve ključne poluge odlučivanja. S izuzetkom nekoliko izleta kadrova SDP-a ili SBB-a (slučajevi Elvedin Grabovica ili Adnan Terzić), njihovi ljudi odlučuju i o politikama u javnim preduzećima, ujedno kontrolirajući i upravljajući crnim fondovima odakle se finansiraju sve stranačke kampanje. Pri tom su uvijek (bili) džentlmenski natrojeni prema HDZ-u i SNSD-u u politici raspodjele resursa.

• Kada govorimo o raspodjeli resursa, ne smijemo nikako zaboraviti ni politike zapišavanja i oivičavanja teritorija, jer SDA (o HDZ-u i SNSD-u da i ne govorimo) posljednje dvije decenije radi sve s ciljem hegemonizacije Bošnjaka u dijelu BiH koji čvrsto kontroliraju, svjesno prepuštajući Čoviću upravljanje ostatkom BiH (Dodik već suvereno vlada Republikom Srpskom). Pri tome je indikativno Izetbegovićevo idolopoklonstvo prema Erdoganu i turskoj politici, kulturi i običajima koja u dijelu društva pod patronatom SDA počinje da zauzima dominantno mjesto umjesto bosanske i bošnjačke kulture i tradicije.

• Posljednjih desetak godina Dodik i Čović, odnosno SNSD i HDZ, razvili su čvrsto partnerstvo, istina zasnovano najprije na poslovnim interesima pa tek onda na idelogijama i politici, kao odgovor na Izetbegovićevo neznanje, nekompetencije, kardinalne političke greške, srljanje, izraženi bošnjački nacionalizam. Umjesto jačanja države i njenih institucijama, dobili smo utakmicu u kojoj se tri etno i kleronacionalističke politike takmiče za dominaciju.

• Sve i jedan ključni politički potez od kojeg su zavisile „glave“ Dodika i istaknutih političkih prvaka SNSD-a završio je na način da su Izetbegović i SDA Dodiku pomogli u političkom preživljavanju. Da sada ne elaboriram jer bi mi za to trebalo mnogo više prostora, tek činjenica je da su Izetbegović i SDA najzaslužniji (iako ne i jedini krivici) što Dodik i Čović danas kontroliraju, redom: izvršnu i zakonodavnu vlast u državi, makar dvije trećine pravosuđa, državne carine, državni trezor, državnu pravdu, državne finansije i državnu policiju. Malo li je? Istovremeno Izetbegović odsudno brani kontrolu nad OSA-om (zbog svog privatnog obavještajca Osmana Mehmedagića Osmice i ličnih interesa), odbranom (što je najstrašniji dilentatizam s obzirom na ustroj Oružanih snaga i činjenicu da u okviru OS djeluju tri nacionalna puka), i direktorsko mjesto na KCUS-u za svoju suprugu.

• Bosna i Hercegovina je, prema posljednjem izvještaju, DRUGA NAJSIROMAŠNIJA država Evrope. Ako je država druga najsiromašnija, kako onda žive njeni konstitutivni narodi, građani i ostali? Vi koji ovo čitate znate najbolje. A s obzirom da ja kao što rekoh uvijek najprije čistim ispred svoga praga, mogu vam navesti iz ličnog iskustva i okruženja, kao čovjek, Sarajlija, koji već punih 12 godina živi u RS, a gdje su mi rođena i djeca, da žive teško, u segregaciji, često u aparthejdu, često u siromaštvu i bez ikakvog posla, snalazeći se kako znaju i umiju, često i privatnim vezama, da bi preživjeli. Od danas do sutra. Napušteni i ostavljeni od svih (čast časnim izuzecima među političarima). Koliko se sjećam, za ovih 12 godina Izetbegović je dva ili tri puta nakratko posjetio Banjaluku. Mnogo bolje nije Bošnjacima ni u ostatku države, kao i na teritoriji koju kontrolira SDA. Osim ako nisu u SDA.

• Kada smo sve to apsolvirali, dolazimo do suštine, onoga šta što se ovih dana dešava u OHR-u i pred OHR-om. Naime, visoki predstavnik Christian Schmidt i OHR su pripremili paket mjera, izmjena Izbornog zakona BiH, koji je unazad dvije sedmice postao suštinsko političko pitanje, jedno od najznačajnijih od završetka rata naovamo. Problem koji sam ja lično i od starta imao s ovim jeste što je nama koji smo politički hroničari jasno da su izmjene pripremljene na osnovu sporazuma koji je u junu 2020. godine u Mostaru lično Izetbegović potpisao sa Čovićem, a koji definira i „legitimno predstavljanje naroda“ (pa kasnije izjavio da nije znao šta potpisuje). Da je to tako vidjelo se i iz defanzivne uloge koju je SDA zauzela sve do organiziranja prvih protesta ispred OHR-a na kojima se, a da bi ko biva podržali građane, pojavio i bračni par Izetbegović te još neki viđeniji stranački funkcioneri. Dakle, Izetbegovići i SDA došli su da protestuju protiv onoga što je Izetbegović potpisaosa partnerima protiv kojih su došli da protestuju?
  Oukej.

Ovdje bih stao, jer želim da suština i kraj ovog osvrta ostane na nama, običnim malim ljudima, koji nisu članovi stranaka, koji su samo svoji, među kojima je i puno onih koji su (koji smo) krvarili za ovu zemlju vjerujući u neke ideale i bolje i pravednije društvo.

Šta smo dobili danas?

Ništa. Zapravo smo mi koji i dalje vjerujemo u JEDINSTVENU BOSNU I HERCEGOVINU, državu i društvo jednakih prava za sve, onu koja nije podijeljena, oivičena i zapišana ekskluzivnim etnonacionalnim teritorijama, danas izgubili gotovo sve.

Izgubili smo najprije najbolje drugove u ratu, izgubili smo 30 godina svojih života koje su nam ukrali lopovi i politički kriminalci, izgubili smo vjeru u bolje i pravednije društvo u kojem će naša djeca imati šansu da se ostvare i žive od svog rada. Izgubili smo povjerenje u „građanske“ politike koje danas sa građanskim imaju veze kao Izetbegović s letećim robotima. Dakle, nikakve.

Najtragičnije je što smo svjesni da gubimo državu koju volimo i u koju i dalje vjerujemo i ovo su oni odsudni trenuci da je pokušamo spasiti.