Potraga za Mostarcem i nakon 35 godina: Roditelji nisu izgubili nadu

Mostarka Darjana Daca Stančević na svijet je stigla dvije godine nakon što je nestao njen brat, dvogodišnji Darko. Bilo je to prvog zimskog dana 1982. u naselju Bakijina Luka u Mostaru, gdje porodica Stančević i danas živi.

Kasnije pretrage Neretve i daljnja potraga nisu rezultirali pronalaskom. Pronađen je tek Darkov bicikl i to na obali rijeke, ali od dječaka nije bilo glasa. Od tog dana do danas Stančevići nisu prestali gubiti nadu da će se ipak jednog dana pojaviti plavokosi, danas 38. godišnji Darko.

U međuvremenu se dogodio rat i brojne promjene, a Stančevići su u svom očaju potražili čak i pomoć vidovnjaka. A oni su kazali da će se porodica okupiti, ali i da će dotad proći izvjesno vrijeme.

Darkova sestra, s obzirom na godine njenih roditelja već dugo pokušava pronaći svog brata, a jedne prilike je mislila i da je tako blizu. Prijatelj porodice u Italiji je vidio osobu koja je fizički slična Darkovom ocu. Kasnije je Darjana u pratnji majke putovala u Italiju, ali je osoba s kojom su ostvarili kontakt, nakon konsultacija s advokatom, javila da ne želi na DNK analizu. Agonija je tako produžena.

„Iza svake sreće je pređen put tuge, boli i kidanja. Iza svakog osmijeha su tragovi svježe obrisanih suza. Ali tu su i drugi koji bolje od tebe znaju kako si živio i preživio. Ne znaju, ali pričaju. Okružena sam ljudima koji su me silno isčekivali. Četiri godine prije mene rodio se moj brat Darko, prvo dijete, sinčina… Kažu poseban i divan plavi dječak… I onda je osvanulo prokleto jutro, isto kao i svako drugo, a nakon svega ipak različito i jutro poslije kojeg ništa više nije bilo isto. Ni danas, 35 godina kasnije, ništa nije isto“, kazala je u emotivnoj ispovijesti za Fokus.ba, sestra Darke Stančevića.

Opisala je i život iza zidova kuće u kojoj je od svog rođenja živio i njen brat. Roditelji kasnije nikad nisu bili spokojni. S Darkom je nestao i dio njih.

„Već 35 godina moji Zdenka i Dragan tuguju, liječe ožiljke, tragaju i nadaju se da će njihov vapaj za otetim djetetom jednog dana ipak prestati i da će se radost i sreća vratiti u naš dom. Bol, tuga i nada ne mogu se opisati riječima. Vremenom fali i dio mene… Sve bih dala da ga upoznam. Priča je hiljadu puta ispričana, napisana, pročitana, još uvijek bez efekta“, rekla je Darjana.

Naša sagovornica je uvjerenja da je neko ipak nešto morao vidjeti onog dana kada je Darko nestao.

„Zbog toga molim sve koji imaju bilo kakvu informaciju da pomognu. Niko nam ne može vratiti godine uništenog života, ali može pomoći za dalje. Ako u ljudima koji nešto znaju ima ičega ljudskog, molim ih da nam se obrate. Moj san je ispuniti posljednju želju roditeljima i pronaći dio njih i sebe. A nakon toga nastaviti živjeti normalan život bez straha, stresa i isčekivanja“, kazala je na kraju Darjana.